SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, April 05, 2007

Ja se nadam

...ukljucite zvucnike...

5. april 1992. Sarajevo.

Na danasnji dan prije tacno 15 godina je sve pocelo.

Ti dani (i oni koji su predhodili svemu) su mi se duboko urezali u sjecanje i cesto se vracam na njih: Gazimestan, raspad Saveza komunista Jugoslavije, mitinzi (dogadjanje naroda), prvi ‘demokratski’ (‘slobodni’) izbori u bivsoj Jugoslaviji, pobjede nacionalnih stranaka na svim stranama, komunisti preruseni u ‘demokrate’ (jedva cekali da se oslobode Titove ‘tiranije’), masovno osvjescenje (zadrti komunisti se okrecu bogu preko noci, postaju veci vjernici od pape), novoizabrani poslanici u skupstinama (parlamentima, saborima) uzimaju vlast u svoje ruke dok se mi smijemo sjednicama na kojima se donose odluke koje ce imati katastrofalne posljedice za sve nas…

Rat u Sloveniji se zavrsio, u Hrvatskoj su medjunarodne snage radile svoj posao (uspostavili ‘primirje’), Bosna je tek isla prema svojoj sudbini.

Taj dan, 5-tog aprila prije 15 godina, sjedio sam pred televizorom i gledao Sarajlije koje su odlucile da izadju iz stanova i prekinu blokadu koja je u gradu trajala vec nekoliko dana. Cinilo se da ce se situacija smiriti, da ce razum prevladati i da ce se Bosna izvuci. Svakim casom sve vise ljudi se prikljucivalo masi koja je isla prema zgradi Skupstine grada. Sjecam se tramvajskih sina bez tramvaja i rijeke ljudi koji hodaju po njima.

Masa pred skupstinom se povecavala, ljudi su se nadali da ce sve izaci na dobro. Medju masom zapazih svoju skolsku kolegicu Sajmu koja se poslije zavrsene Tehnicke skole preselila u Sarajevo.

Iznenada, pucnjevi. Neke spodobe s obliznjih brda zapucase na masu naoruzanu samo nadom da rata ne bude. Nasta panika. Pade prva zrtva.

Od tog momenta sve podje naopako. Sarajevo je bilo stegnuto u obruc ‘hrabrih boraca’ koji su se branili od neprijatelja u gradu, koristeci artiljeriju (oruzje) koju smo svi mi placali nasim taksama koje su nam redovito uzimane cijelog naseg radnog vijeka. Ljudi su ubijani nemilice na ulicama, u redu za kruh, na trznicama. Kuce, zgrade, kulturne ustanove, bolnice su gorjele, zivot je postao pakao…

Sve smo to imali priliku gledati na televizorima svojim vlastitim ocima u gradu koji je zivio u drugoj vrsti opsade. Ratna propaganda se trudila da ono sto vidimo, ne vidimo, da ne vjerujemo svojim ocima, da nas ubijedi da je crno, bijelo. Jos uvijek je mnogo onih u nasem gradu koji su ostali slijepo kod ociju...

Jednu od najbizarnijih scena kojoj sam u to vrijeme bio svjedok (uz pomoc medija) opisao je novinar u jednom beogradskom casopisu. Citiram:

Na snimku se vidi kako se lagano pokreće jedna tenkovska cev. Ispod nje se može videti Sarajevo. Karadžić i desničarski ruski pisac Eduard Limonov stoje na jednom brdu, a pred njima je mitraljez. Karadžić ispaljuje kratak rafal u grad pod opsadom koji se nalazi ispod njih. Zatim poziva svog prijatelja Limonova - da i on učini isto. Limonov ispaljuje rafal za rafalom u sarajevske kuće. ... Sve to deluje kao zabava, i način da se provede vreme.


Može se potom čuti i glas Karadžića, koji recituje jednu od svojih pesama: "Čujem korake razaranja. /Grad gori kao tamjan u crkvi. /U dimu vidim našu savest. /Između naoružanih grupa, naoružano drveće. /Sve što vidim je naoružano/. Sve je vojska, borba i rat."


Karadžić priča da je ove stihove napisao pre više od 20 godina: "Mnogi od mojih tekstova su kao proročanstva i to me po nekad uplaši."

Svaki komentar bi bio suvisan.


Ovako bih mogao nastaviti u nedogled i ne bih uspio opisati sve ono sto se u tom i oko toga nesretnog grada dogadjalo. Mnogi on nas su izgubili nadu da ce taj grad vise ikada zivjeti normalnim zivotom. Za nas koji smo o svim tim strahotama saznavali putem medija je bilo nepojmljivo kako su sve to prezivljavali Sarajlije, zivjeci u okruzenju pune cetiri godine.

Ima onih koje nada nije nikada napustila. Dva dobra prijatelje, Kemo i Arsen su bili optimisti kada za optimizam nije bilo mjesta. Tako je nastala i ova predivna pjesma, Ja se nadam, koju, nadam se, cujete dok citate ovaj tekst.


Pitam se koliko nas ima koji se bar mislima vracamo u ona vremena a koliko nas je sve ovo zaboravilo?

Sarajevo je prezivjelo sve strahote a ja se pitam ima li nade za nas grad?


6 Comments:

Anonymous dubravka said...

Komentar na "ja se nadam"

Evo sad sam se opet "upecala" na rijeci o godisnjici, a mogu ti reci da me je ona tvoja nedavno napisana prca o jabuci jednako rasplakala
Ja sam rodjena u Sarajevu, I preselila u Banjaluku kad sam imala dvije godine.
U Sarajevu zive tri sestre moje mame a zivjela je I baka, njihova mama.
Tamo sam studirala na Elektrotehnickom fakultetu.
Lijep grad, ali nikad ne moze biti ljepsi od banjaluke. Sarajlije su veoma direktni I drustveni. Samo sto se upoznas s nekim, vec sutradan, oni ti masu i pozdravljaju s druge strane ulice.
Kao I svi drugi I ja imam lijepih uspomena iz onih prijasnjih dana: gazanje u hladnoj vodi na izvoru Bosne, (pa ti poslije noge utrnu), sjedenja u hladu na Trebevicu, pa Jahorina u post-oloimpijske dane s mojom djecom,, porodicna okupljanja……
Moje zadnja posjeta je bila godinu prije tog pozara na slici, I tad sam se uspjela vidjeti s mojim drugaricama iz studentskih dana. Lijepo smo se isprocale I ismijale.
Ako sad pogledam prema Sarajevu:
Jedan od mojih rodjaka je pogodjen granatom I ubijen dok se grupa aktivista crvenog krsta (ciji je on bio clan) dogovarala kako da podijele ljekove po komsiluku. Granata je dosla s brda tacno na njih. Njegova majka je bila s druge strane "granice" i nije o tome znala skoro dvije godine.
Sad su u Sarajevu dva elektrotehnicka fakultete, jedan u Lukavici sa srpskim profesorima (predpostavljam), drugi u centru grada s muslimanskim profesorima (takodje predpostavljam )..Isto tako znam I vidim dosta mojih kolega sirom Amerike I Evrope.
Sve u svemu, steta je ucinjena, ne moze se popraviti.
Mi smo odlucili da odemo. Kako sam prije jednom citirala Andrica, tesko je biti covjek, I gledati sve sto se dogadja oko tebe.
Matematika, magnetika i teorija kola su iste svuda u svijetu. Po mom misljenju to je jedna vrsta kulture koju mi mozemo siriti po svijetu. Za to ima nade. S tim naravno ide I prijateljstvo I razumijevanje, univerzalne stvari.
Striktno nacionalna kultura sama sebe zatvara, I za nju nema nade.
Danas je doslo vrijeme kad se ljudi krecu po svijetu , kontaktiraju nevjerovatno brzo I u velikom obimu.
Prije par dana mi je pala napamet jedna pjesmica cika Jove Zmaja. Ja sam je cesto citala mojoj djeci i naglasavala zadnju strofu: "ja ga slusam i moj drug"
Ala je lep Ovde zbun,
Ovaj svet, Slavuj pesmom
Onde potok, ljulja lug.
Ovde cvet; Ja ga slušam
Tamo njiva, I moj drug.
Ovde sad,
Eno sunce,
Evo hlad!
Tamo Dunav,
Zlata pun,
Onde trava,
Lijepo je imati druga i s njim podijeliti radosti zivota. Cini mi se da mi to radimo na ovom blogu
P.S.Nemoj misliti da je iko zaboravio taj dan u Sarajevu, a i sve ostale dane poslije.
Oni su dobro urezani u nasu svijest, samo je pitanje kako je ko to sve nosio I podnosio.

Pozdrav od Dubravke

Thursday, 05 April, 2007  
Anonymous Karmen said...

Dragi Co

Nemam obicaj da se javljam komentarima na ovakve priloge a niti da ih pisem. Ne zato sto sam zaboravila i sto mi nije bitno nego bas zato sto nisam zaboravila. Svi mi to nosimo u sebi i nasoj svijesti i kako rece Dubravka, pitanje je samo kako se s tim nositi dalje. Meni je lakse kad se ne okrecem iza sebe i ne cackam po ranama. A da sjecanja ima, ima ih. Jos se i sada zivo sjecam trenutka kad sam prvi put dobila vijesti od mog brata. Mladji Banjalucani ce ga sjetiti kao Borisa zvanog Deba. On je cijelo vrijeme rata zivio i radio (i zivi i radi jos i sada) kao ljekar u Tuzli. Mi smo otisli iz banjaluke '92 ne znajuci i neimajuci nikakvih vijesti o njemu i familiji. A onda jednog dana u maju '93 (vec smo tada bili ovdje) dobijem telefonski poziv iz Crvenog krsta. Od uzbudjenja sam jedva shvatila da me zovu da mi uruce pismo od brata iz, kako kazu, Bosnie. Danima sam plakala citajuci to pismo. Moja snaha Merima je upravo bila rodila djevojcicu kojoj su dali ime Mirna (simbolicno ime jer je rodjena u sred rata). To pismo cuvam jos i dan danas. Najteze mi je bilo sto nisam imala nacina da mu odgovorim i posaljem nesto jer doktor po kojem je on poslao pismo a koji je bio Australac je otisao nekud dalje, na neko drugo svjetsko zariste. Kasnije sam uspjela s bratom uspostaviti telefonsku vezu koja je isla preko Njemacke ili ko zna preko koga, vise sam plakala nego govorila a vise od pola razgovora nisam ni cula jer je veza bila nikakva.
I puno toga se jos sjecam ali mi je draze kad ta sjecanja ostanu u meni i ne dijelim ih ni sa kim. Ovaj blog vidim kao mjesto okupljanja gdje cemo pricati i podijeliti sadasnjost: kako zivimo, sta radimo, s kakvim se problemima nosimo u zivotu, kako nam je na poslu, itd, itd.

Pozdrav od Karmen

Thursday, 05 April, 2007  
Blogger co said...

Draga Karmen.

Ne bih htio da se ponavljam, niti da ulazim u polemiku ali osjecam da moram ponovo objasniti neke stvari. Ocigledno je da se nas dvoje ne mozemo sloziti oko razloga za postojanje ovog bloga i njegovog profila ali evo to nam ne smeta da se ovdje lijepo druzimo i izmjenjujemo misljenja.

Moram reci da ti nisi jedina koja smatra da se ovaj blog ne bi trebao vracati u proslost. Ima ih jos, neki su se ovdje javljali a neki su mi to spomenuli u direktnom javljanju. Vjerujem da ima jos vise onih koji isto tako misle ali se uopce ne javljaju. Ne treba biti previse pametan da se iz razlicitih reakcija (ili nereakcija) mogu izvuci zakljucci. Ja to vrlo dobro znam a isto tako znam zasto pisem o onome o cemu pisem.

Ako bih ovaj blog ogranicio samo na pisanje o sadasnjosti, ogranicio bih se na jedan manji dio zivotnog puta svih nas. U tom slucaju bih trebao da zaboravim sretno djetinjstvo, srednjoskolske i dane na fakultetu, dozivljaje s posla prije rata, druzenja s prijateljima i rajom u Banjaluci, moje ‘muzicke dane’... Sve bi to ostalo skriveno od ociju javnosti ako bih se ogranicio samo na sadasnjost. A ja sam misljenja da za to ne postoje razlozi i da treba pisati o svemu. Uostalom, posto pratis ovaj blog vec duze vremena, mogla si se uvjeriti da sam pisao o mnogo cemu a ne samo o ruznim stvarima.

U ovih zadnjih 14-tak godina imao sam priliku da se sretnem s mnogima iz nasih krajeva i ne sjecam se da je ijedan susret prosao bez razgovora o onom sta nam se desilo. Velika vecina koje sam sreo osjeca potrebu da prica o tome jer i mnogi susreti se ne bi desili da nas rat nije rastjerao po cijelom svijetu. Potiskivanje tih godina moze znaciti mnogo toga: pokusaj da zaboravimo ruzne stvari, zelja da neke stvari sakrijemo, strah da javno iznesemo svoje misljenje ili jednostavno ravnodusnost prema svemu sto se desilo (da navedem samo neke). Ja prihvacam takva razmisljanja i ne tjeram nikoga da se izjasnjava o necemu o cemu ne zeli. Oni koji osjecaju potrebu da se jave, javit ce se. Oni drugi ce cuvati svoja misljenja za sebe, sto je opet u redu. Ljudi su razliciti i razlicito reagiraju na dogadjaje. Znam da je sigurnije jedno pricati javno a drugo u uskom krugu prijatelja. Tako ne dolazis u priliku da se nekome zamjeris i na povrsini sve izgleda lijepo. A stvarnost je drugacija.

Ovdje gdje sada zivim sve se zasniva na nekoj laznoj ljubaznosti, sve je divno, svi su izvanredne osobe, a kada malo bolje razmislis o svemu, shvatis da je mnogo toga lazno. Ja se ne mogu pretvarati da se nista nije desilo i da ne trebam o tome pisati. Zato ces s vremena na vrijeme naici na priloge koje ne volis. Bit ce i onih drugih jer materijala jos uvijek imam. Samo nemam dovoljno vremena.

Thursday, 05 April, 2007  
Anonymous Djulijana said...

Dragi Co,
U potpunosti se slazem sa tobom, ali isto tako nemam namjeru da uvrijedim Karmen (uzivam u njenim prilozima iz sadasnjosti).
Svu mi nosimo svoje rane u sebi, ali je nekada potrebno "ispustiti ventil" i izreci ili napisati sto se nosi u dusi. Nekada je to nesto lijepo , a nekada bolno i tesko.
U principu, dodje kao vrsta psiho terapije, mali okrugli sto, gdje svako ima pravo na rijec i razmjenu misli na kulturan nacin bez vrijedjanaja.
Da nije ovakvih "kutaka" mnoge veze bi jos uvijek bile pokidane.Mnoga prijateljstva su se nastavila, a neka i zapocela zahvaljujuci blogovima kao sto je ovaj.Na kraju krajeva ne bi uspjeli saznati da li smo usamljeni u svojim razmisljanjima.
Nije uvijek ZLATNA KOJA OSTANE U NAMA.
Ja se nadam da cemo se svi mi i dalje divno druziti i uzivati u buducim javljanjima iz sadasnjosti i proslosti.
Pozdrav svima od Djulijane

Friday, 06 April, 2007  
Anonymous Karmen said...

Pisanje o sadasnjosti ne znaci da se treba odreci uspomena na djetinjstvo, skolske i studentske dane, dane korza, druzenja i sl. Ali kad je rijec o dogadjajima iz bliske proslosti, mi jos uvijek nismo na tom nivou da mozemo "kulturno" razmijenjivati misljenja. Nisu svi na isti nacin i iz istog razloga napustili Banjaluku i ne vide svi jednako uzrok i povod tog rata. Neslaganja u misljenju se obicno prihvate kao licna uvreda ili prigovaranje, sto je pokazao prilog "Nostalgija" i cini mi se da je blog nakon toga zapao u agoniju. Zato moj prijedlog da se odmaknemo malo od ratnih tema i okrenemo necem "ljepsem" (sto ne znaci da to mora biti "lazno"). Ali isto tako postujem ako neko zeli takve teme i necu se povuci sa bloga zato sto mi se ne svidi neki prilog. Mozda cu ga i prokomentirati ako za to osjetim potrebu.
Pozdrav od Karmen

Friday, 06 April, 2007  
Blogger co said...

Evo Karmen, vidis kako nas dvoje mozemo lijepo ‘razgovarati’ a da se odmah ne uhvatimo za vratove. I ti i ja imamo svoje argumente za i protiv i oboje smo u pravu. Ja u potpunosti razumijem tvoje razloge a vidim da i ti prihvatas moja objasnjenja.

A to sto netko shvati neki prilog kao licnu uvredu je problem te osobe. Meni nije jasno da se uvijek moramo vezivati za svoju naciju bez obzira o cemu se razgovara. Kada bismo svi u nasim diskusijama prilazili sa vise sirine, manje bi bilo nesporazuma a vise koristi od ovih nasih druzenja.

To sto moji prilozi mogu izgledati jendostrani nije slucajno. Zivio sam u Banjaluci i vecina priloga iz tih gadnih vremena su vezana za dogadjaje koji su se desavali oko nas pa ih ne mogu uljepsavati. A da sam, kojim slucajem, zivio u Mostaru, Sarajevu, Doboju, Bugojnu, Bihacu ili nekog drugom gradu ili gradicu nase Bosne, vjerojatno bi moji prilozi imali potpuno drugaciju ‘boju’.

Evo kada smo se nas dvoje ovako lijepo slozili, ocekujem tvoje nove priloge, da ovim nasim blogom ne bi prevladale crno-bijele boje.

Sunday, 08 April, 2007  

Post a Comment

<< Home