SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, April 03, 2007

Umro je Alojz ( Lojzo) Ćurić

Upravo sam dobio jos jednu tuznu vijest koja ce rastuziti mnoge Banjalucane sirom svijeta: umro je Alojz ( Lojzo) Ćurić, covjek kojeg su poznavali mnogi i koji je svojim radom uticao na zivote mnogih.

Vijest mi je stigla jutros od Srdje, koji je pak vijest dobio od Marija, naseg prijatelja i poznanika, koji je sa Lojzom drugovao mnoge godine.

Datum sahrane jos nije odredjen jer u ova vremena rodbinu i prijatelje nije lako sakupiti.

Zurim se da ovu vijest objavim ovako, bez nekog sireg komentara koje Lojzo zasluzuju, jer je krug prijatelja i poznanika Lojzinih veliki a ovaj medij nam omogucuje da vijest stigne do mnogih koji vise nisu na onim nasim prostorima.

Nadam se da ce nam Mario, kako sakupi snage i bude imao vremena, poslati prilog o ovoj banjaluckoj legendi, kao sto je to nedavno ucinio (a mnogi ce se sjetiti i ovog priloga na samom pocetku ovog naseg druzenja).

Familiji, prijateljima i poznanicima upucujem iskreno saucesce.

P.S. Fotografiju sam dobio od Dragana Kosorica uz jos jednu koja je objavljena u sklopu njegovog javljanja.

Labels:

13 Comments:

Anonymous cadjo said...

Moje iskreno saucesce familiji i Lojzinim Djacima.

Cadjo.

Tuesday, 03 April, 2007  
Anonymous dubravka said...

Zelim da se javim, ali namam rijeci za neki komentar povodom ove tuzne vijesti.
Samo jedan cas, koji je odrzao kao "zamjena" u mom razredu je bio dovoljno upecatljiv da ga se i sad sjecam, nakon toliko godina.
Ona cuvena izreka iz Gorskog Vijenca: "Blago onom ko zivi dovijeka, imao se rasta i roditi" se odnosi na profesora Lojzu.
Nadam se da ce Mario naci nacina da prenese izraze saucesca familiji i ogromno postovanje dragom profesoru od svih nas sirom svijeta, njegovih ucenika i postovalaca.
P.S. Ovdje u Montrealu moja kcerka Sonja cuva Lojzinu crtez,koji je dobila kao svadbeni poklon od familije iz Banjaluke. Crtez se zove: "Banjaluka, godine ruzne i tuzne"
Dubravka Kusmic

Tuesday, 03 April, 2007  
Blogger fatak said...

Iskreno saucesce porodici,posebno supruzi i kcerki.
Fatkic Ria i Milan
Banja Luka sirom planete tuguje, otisao je jedan veliki pedagog i umjetnik.

Tuesday, 03 April, 2007  
Anonymous Jasna P. said...

Zbog velike guzve ovih dana nisam uspjela niti prici stranici, i evo prvi pogled, pa sok.

Ne mogu vjerovati, ovo pisem a pogled mi uporno leti ka zidu, Lojzinom prelijepom akvarelu "Obala Vrbasa" koji sam dobila kao vjencani poklon od moje kume Miki Zabic. Sliku sam birala kod njega u stanu medju desetinama drugih i jos nekoliko godina iza toga me je pri svakom susretu pitao da li bih "promijenila" sliku da imam nesto novo od njega. Bila mu je najdraza iz te serije i htio ju je cuvati za slijedece izlozbe. Na kraju je poklekao, za ljubav svoje ucenice i za sretan zivot je dobih, i danas na njoj odmaram pogled i vracam se na obalu Vrbasa, zamisljam Studenac u cijoj blizini sam se rodila i gdje sam provela prelijepe trenutke moga djetinjstva. I uvijek iznova se sjetim Lojze i njegovih nezaboravnih casova. Ovo ce biti teska noc.

Iskreno saucesce supruzi Enisi i kcerki Vedrani. Nazalost dvoje ljudi koje je beskrajno volio nisu bili u zadnjim trenucima kraj njega. Nesreci nigdje kraja.

Jasna P.

Tuesday, 03 April, 2007  
Anonymous Dzindici said...

Iskreno saucesce familiji i prijateljima.
Iskreno saucesce Banjaluko, izgubila si jos jedan veliki dio dio sebe, jednu legendu, sto je svijetlila i u tvojim najmracnijim danima.
Iskreno saucesce nasem drugu Mariu, jer znamo kako izgleda izgubiti dobrog prijatelja.
Dzindici

Wednesday, 04 April, 2007  
Anonymous majda said...

Iskreno saucesce od familije Sarafin.

Wednesday, 04 April, 2007  
Anonymous Izet i Jasna said...

Tuzna i jako zalosna vijest. Izgubiti Lojzu je, za nas sve a posebno one u Banjaluci veliki gubitak. Znam da je nas Mario bio Lojzin veliki prijatelj. Bas preko Maria sam o Lojzi dosta saznao, a to je biti covjek sa jednom ogromnom dusom.
Jasna rece da njegova Enisa nije bila tu s njim, a sjecam se da mi je Mario davnih nekih 90-tih pricao kako Lojzo, koji nije imao auta, voli sto mu je Enisa onako krupna da ako mu zatreba, nedaj Boze, moze ga odnijeti do hitne.
Eto i ta sitnica govori o Lojzi, jednostavanom, tihom i dragom nasem banjaluckom umjetniku.

Izet i Jasna

Wednesday, 04 April, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Iskreno saucesce.
Nenad B.

Wednesday, 04 April, 2007  
Anonymous Made said...

Iskreno saucesce porodici a i tebi Mario jer znam da ti je bio vise nego prijatelj dugi niz godina.
Made

Thursday, 05 April, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Iskreno saucesce familiji Curic!
Svijetla tacka u sijecanju, jedan covjek rijetke energije i sarma, covjek za koga ce me uvijek vezati draga sjecanja.

S velikim postovanjem,

Vjekoslav Kantar

Saturday, 07 April, 2007  
Anonymous Amira Alicic Sabanovic said...

Dragi prijatelji

Poslije nekoliko dana ponovo posjetih ovo za mene veoma drago,kako ja to zovem okupljaliste Banjalucana i dozivjeh sok kada sam procitala o smrti meni najdrazeg nastravnika i divnog covjeka Lojze. Ja sam imala srecu da budem jedna od tih Lojzinih djaka. Predavao mi je likovno 4 god u Zmaj Jovinoj (70 – 78) a i moj crtez je uvrsten u knjigu Jablan. Takodje sam imala srecu da sve do rata zivim u njegovom komsiluku, Taj divni covjek Lojzo ucio nas je prije svega o zivotu, a onda o likovnoj umjetnosti. Ucio nas je o umjestnosti zivljenja dostojnog covjeku.Prije nego bi nam rekao sta je ustvari tema koju cemo prenijeti na papir, on bi nas na samo njemu svojestven nacin polako uveo u svijt maste, u jedan daleko ljepsi svijet koji je on gradio za nas. Bio je to dobar pedagog a prije svega divan covjek velikog srca. Prije nekoliko mjeseci sam mu poslala jedan email i Lojzo mi rece da radi na pripremi web stranice. Kada sam ga vidjela na slici koju ste objavili na Vasoj stranici bila sam presretna sto jos uvijek tako dobro izgleda. Jos uvijek ne mogu da vjerujem da ga vise nema medju zivima. Medjutim, zivjece nas Lojzo u srcima svih nas koji smo imali srecu upoznati ga i zavoljeti.
Dragoj Enisi i Vedrani moje iskreno saucesce.

Sunday, 08 April, 2007  
Anonymous mario said...

U tuzi kada izgubiš prijatelja najviše pomažu zalihe sjećanja na njega. Sjećaš se običnih malih stvari, nedovršenih razgovora, mnoštva dodirnih tema... Osjetiš nedostatak bujice njegove obdarenosti. Iščezao je dragi dijalog. Uskraćen si za raskoš njegovog duha.
A bio ga je pun kao mediteranski nar i rasipao ga je neštedimice.
Trebaće počesto zaviriti u taj 'stari bosanski sepet' u kome su pohranjene nebrojene priče.
I one duhovite, životne, kojima se branio od surove stvarnosti.
Zadržavam se na takvim dosjetkama kojima me 'liječio' poslije rata.

Nekako poslije Dejtona sjedimo uz kafu. Radost viđenja. Želi čuti šta čitam, čime se bavim... Pričam o matematici i instrukcijama, nametnutom mi izboru.
'Nije lako, nemaš ti strogo lice matematičara. Ali, ako dodam koju boru, evo ovdje, pa ovdje... od tvoje face bi se dalo nešto napraviti...' – istovremeno povlačući hemijskom olovkom po mom čelu.
Zašutim, kontrolirano miran, ali ne mogu da sakrijem šok. Već slijedećeg trenutka shvatam da olovka nije aktivna i da nije ostavila tragove na mojoj koži. Uz prateći Lojzin grohot nastavljam s pričom. I nakon nekoliko minuta ponovo me prekida: 'Praviš li ti povremeno pauze na tim instrukcijama?' 'Kakve pauze, nemam ja puno tih časova, zašto me pitaš?'
'Pauze su potrebne zbog smijeha, tako se lakše pamti! Ne priznajem nikakvo učenje bez smijeha.'

Teško je prihvatiti da više nema Lojze!

Sunday, 22 April, 2007  
Anonymous mario said...

Co, vjerujem da si umoran od nepredviđenih poslova na faxu, ali potrudi se još malo i obznani ovaj lijepi tekst koji je Irfan Horozović napisao o svom nastavniku i prijatelju Lojzi (u sarajevskim Danima). Možda će neki zainteresirani bloger nije došao do njega redovnim putem...

IN MEMORIAM
ALOJZ ĆURIĆ
(1933.- 2007.)
LOJZO
Na velikome putu sasipanja zvijezda u mrave,
kome li je odgodio kraj, kome podario spas?
Alojz Ćurić, Prkosni mihrab

TRENUTAK JE U KOJEM se zbira sve čega se možemo sjetiti.
Nešto od toga će biti kazano. Napisano. Ili naslikano, makar u svijesti koja prebire uspomene - jer riječ je o slikaru.
Postoje ljudi čiji duh prepoznatljivo oblikuje vrijeme i mjesto u kojem jesu. Slikar i čovjek Alojz Ćurić - Lojzo - zacijelo je bio takav duh.
Na kraju ostaje slikar. Slikar i njegove slike. Pjesnik i njegove pjesme. Čovjek i njegove priče u susretima, igre duha.
Pamtit će to svi koji su ga poznavali, prijateljevali s njim i koji će odsad, od onog kobnog trenutka prije nekoliko dana, prisjećajući se starih, nove razgovore s njim moći voditi samo u mislima.

Likovno putovanje i istraživanje Alojza Ćurića obilježeno je permanentnim preispitivanjem (što bi možda najvidljivije bilo uvidom u njegove crteže, skice, ilustracije - jedinstveni dnevnik!), gdje su možda najupečatljivija dva međaša: ciklus uljanih slika iz rane faze pod nazivom Mlinovi i niz akvarela, u zrelom dobu, slikanih vodom i bojom Vrbasa. Lojzo se (ime koje je sinonim za njegovo ime i prezime, život i - duh) bavio i keramikom. Slikao je i crtao na činijama, vrčevima i vazama. Oblikovao ih.
Svijet njegove slikarske mladosti (i dugo još potom) obilježava grupa Četvorica ko¬ja se impresivno upisala u jedno vrijeme bosanskohercegovačkog slikarstva, posebno onog bliskom banjalučkom krugu. Dušan Simic, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Alojz Ćurić. Ižđikljali su sa svojim novim likovnim viđenjima, udišući slobodu istraživanja kistom i duhom. Odviše neobuzdano, čak opasno, kako se činilo nekim programiranim i teledirigiranim opservatorima iz onog doba što je gotovo dovelo do represije. Četiri slikara, četiri prijatelja, bili su istodobno i likovni pedagozi. I ta njihova pedagogija bila je jednako začudna za vrijeme i mjesto u kojem su živjeli - kao i njihovo slikarstvo.

Kao Učitelj, Lojzo je zapravo bio predvodnik u uvijek novom otkrivanju svijeta, njegovih čuda i zamki. Bilo je u tom otkrivanju nečeg renesansnog, panteističkog, ludističkog... Tako se otkrivao elementarni labirint života sa svim svojim tajanstvima i jednostavnostima. Lojzo, kao slikar i učitelj slikarstva najmlađih slikara, igrač i učitelj igre - bio je doista majstor i jedne i druge igre.
Filozofija dječijeg crteža bila je i filozofija života.
O tome bi mogli da govore i zidovi stare škole Zmaj Jova Jovanović, u kojoj je predavao sav svoj vijek, oslikani rukama uče¬nika (srušena nakon Zemljotresa 1969.), o tome svjedoče potezi brojnih učenika čija su viđenja i razmišljanja ucrtana u papir. Nagradama i uspjesima svojih učenika na međunarodnim izložbama, kojih je bilo doista mnogo, radovao se kao dječak - dječak-slikar!
I njegovo pjesništvo, prozodijski vrlo samosvojno i prepoznatljivo, neka je vrsta skrivene riznice, dostupne dosad samo malobrojnim prijateljima i poznanicima. Objavljivao je, u periodici, rijetko i sporadično, upravo suprotno onome kako je pisao i/ili zapisivao bujice svojih dojmova, komentara ili slika (doista, ponekad se sluzio riječima kako bi nešto nacrtao, skicirao ili dotaknuo dušu slike-misli). A jezik u tom pjesništvu (koje je istovremeno i putopis i ogled) nešto je doista posebno. Lojzo je izgradio vlastiti idiom, prepun začudnih i inspirativnih neologizama koji se ponekad doimaju fantazmagorično u njegovom apartnom sintaktičnom labirintu.

Ono po čemu će posebno biti zapamćen od ljudi s kojima se sretao je nje¬govo mišljenje Bosne, misaone kuće u Svijetu, u čijim je zakutcima, podrumima i tavanima moguće pronaći odgovore na sva pitanja koja nam postavlja naš svakodnevni život, čak i u danima nedavnog martirija (usud ga nije zaobišao, naravno, i stoički je ponio svoj dio bremena). Sva duhovna lica Bosne bila su mu bliska, sve što je ugrađeno u stoljetno iskustvo života na ovom tlu - ono što je apokaliptički bilo napadnuto. I pred čim nije pokleknuo.
Dok ponovno čitam njegove najnovije tekstove (u kojima je to više nego vidljivo): Prkosni mihrab, Sarajevski vjetrovi, Cvatešna... prisjećam se i nekih od ranijih, izuzetno inspi¬rativnih (Ciklame za Dioklecijana, Pijan u Počitelju, Kapričosi). I vjerujem da će jednog dana, ne tako dalekog, bar dio te ostavštine biti dostupan u Knjizi. Kao i njegove slike, akvareli i crteži...
Irfan Horozović

Saturday, 05 May, 2007  

Post a Comment

<< Home