Jablan Lojzine djece
Vjerujem da su svi osnovci sa zadovoljstvom čitali pripovijetku Jablan Petra Kočića. I učitelji sa istim zadovoljstvom uklapaju u tradicionalni 'nastavni proces'... malog Luju i njegovog ljubimca, Jablana i Rudonju u ulogama Davida i Golijata, dječakovo iščekivanje i strah te kao i u svim dobrim pričama pobjedu pravde... a ovi časovi redovito uspijevaju. I prije tridesetak godina Jablan je bio povod veselju.Djeca u banjalučkoj školi Zmaj Jovan Jovanović su oslobodjeni gravitacije poput Petra Pana doletjela do Petra Kočića kada ih je slikar i nastavnik Lojzo Ćurić animirao u oživljavanju Kočićevog ambijenta, bakova, planine, priče... U interakciji sa učenicima, Lojzo uspjeva na čaroban način prevesti priču u maštovite grafike. I tako je oslikana knjiga Jablan Petra Kočića.
Prvo izdanje prije trideset godina prošlo je nekako tiho, ali prvog dana ove godine knjiga je, uz novi jubilej, u svom reprintu dočekala novu šansu.
Lijepa priča se utopila u mnoštvo maštovitih crteža Zekije (naslovna strana), Radmile, Gorana, Dubravke, Envera...
I danas svojom svježinom Lojzo zrači kreativno u ovdašnjem duhovnom pejsažu. Posudivši četiri prve riječi iz Jablana napisao je prigodan tekst za ovo izdanje koji (uz autorovo dopuštenje) prepisujem samo za naše blogere:
POSLIJE TRIDESET GODINA
Odavno se uhvatio sumrak u svijetu.
U zabrdici ispod sela mrače ognjevi, vuci i jauci, vjekovi. Leptirice, mlade duše, dječurlija vidi u mraku. Vidi što voli vidjeti rukama, crtati dobre volje, strkati širinama šišmiša od mašte.
Zbilje bodljevine ima više nego kruha nasušnoga. Koliko strepnje dječaka Luje.
Zaigran smo korijen. Imamo i kada nemamo, ljekovite izvore – jablanje mladosti pobjednika. Zapitan Učo izaziva dijete u veselje pitanjem na odgovor, ko će brže uzletjeti sa strnjišta uz brdo, Gradini. Djeca troše vječnost nekoliko trenutaka otkrića žućkastih pramenova sreće, igre. Eto vam bezbriga u zadanim brigama škole. Nacrtaj trkom prvu ofrljoku, nabasaj na čudo likovnim srcem – repom vrepca.
Tako mi Sunca čička, djeca se uvale u čudo umjetnosti, u smaragd bezumlja izraza. I sraza istine i šarene laže. Likovna korjenika umjetnosti djeci bliža od košulje, otkrića su radosti života.
Ovi crteži su pravda objave čuda. Djeca vjeruju da otvaraju konzerve, da puštaju na slobodu, pa oblete oko sreće, da stane na dječije noge priča Petra Kočića.
Tako mi grahorastog Oka – Sunca, Djeca narastu u pravdu. Paunov rep naraste ptici iz sve i jedne glave.
Crtači su pobjednici na megdanu školske gnjavaže i ponuđene slobode, metode vjeverice u skoku.
Crtarije, ove krasnice nejači, ovaj umiljati urod igre dobra protiv zla, Malešnog na Golemog – tuđeg.
U svako doba da ste zdravo, Djeco, svuda po svijetu, i danas kad imate svoju djecu. Igrom, radom osunčani, dignimo oči u svjetlost obzorima boljiih, istinitih ljudi...
Alojz Lojzo Ćurić
1. januar 2007. god.
P.S. Autor priloga: Mario
Labels: umjetnost
posted by co | 12:01 AM
3 Comments:
Lijepo, osvjezava uspomene i dijete u nama, raznjezava, oplemenjuje!
Mario veliko hvala od mene na ovom divnom prilogu.
Ja sam isla jednu godinu u Zmaj Jovinu skolu i Lojzo je jednom zamjenjivao nasu nastavnicu likovnog, samo jadan cas kojeg se tako zivo sjecam i sada.
nikad vise u zivotu nisam vidjela nekog profesora sa toliko optimizma.on nevjerovatno lijepo prica. sjecam se da je bila jos jedan dubravka u razredu i on je odmah napravio komparaciju mene sa smedjim ocima i druge dubravke sa plavim ocima kao more, i cijela prica oko toga... on je umjetnik cijelim svojim tijelom. i nevjerovatan pedagog, u stanju da animira svakog djaka.
vidim iz njegovog najnovijeg teksta da ga optimizam nije napustio, i ti si Mario s ovim prilogom uspio da ga preneses sirom svijeta.
cula sam da je nekad neko rekao:"ako hoces da uzivas cijeli zivot, posveti se djeci"
Dubravka Kusmic
Freiburg, den 16.1.07
Zarazila me ova stranica. Otkako je „otkrih“ promijeni mi dnevne navike. Prije sam svako jutro u kancelariji prije nego započnem sa radom bacila oko na dnevne freiburške novine, samo toliko da vidim šta se dešava u regiji. Sada radim to isto, ali ne sa novinama nego ovom stranicom. Dan mi počinje čitanjem novog priloga i to ne bi bio nikakav problem, tekstovi su kratki, pročitaju se za par minuta , ali……….tek onda ustvari nastaje problem: šta ću sa sjećanjima, šta sa uspomenama koje probudi i oživi svaki novi članak, svaka nova priča. Ne daju mi mira, misli caruju, rade šta one hoće, a posao čeka?!
Ovaj jutarnji susret sa novim pričama mi dodje kao odlazak na Kastelov ćosak ili kod Muje na ćevape, u nase dječje pozorište, nekadašnji KAB, Dom kulture, Kastel, Šehitluke, na Studenac na kupanje, Pelagić na probu, mojoj Majdi u Ulicu Duška Koščice, ili, ili….ovaj put u Zmaj Jovinu školu, na čas likovnog, dragog nam Lojze.
Ne samo da sam bila njegov djak, bili smo i prve komšije. Stanovao je iza Crne kuće u jednoj staroj kući preko puta moje u Ulici Ive Mažara.
Uživali smo na njegovim časovima. Uvijek nove teme, nove priče kojima je u nama izazivao nove vizije kao podlogu za zadati crtež. Živo se sjećam crteža graditelja Ferhadije, nekih zamišljenih Dedala i Ikara koji su u bijegu sa napravljenim krilima poletjeli sa minareta da bi izbjegli smrti u želji Ferhad-paše Sokolovića da ih ubije, da se ovakvo remek - djelo više nikad ne sagradi. Moja slika je čak završila i na nekakvoj izložbi, onda crteža ptice sa rajskim perjem, naslikane i u ovom prilogu, pa slike stare nene, nane, majke, bake, hame, babe, i kako se sve nisu nazivale bake u našoj Bosni. Ispričao nam je tako priču o neni koja leži na sećiji pokrivena vunenim pokrivačem, rukom isheklanim od vuna različitih mustri i jos jarzličitijih boja, oko nje stari bosanski jastuci izvezeni starinskim vezom, Bože kakvih je sve radova bilo. Sve radili tušem. Čini mi se kao da sada gledam sve te slike naslikane rukama trinaestogodišnjaka. Uzrast upravo pogodan za snove i beskrajna maštanja.
I ne samo slikar. Lojzo je bio i pravi pedagog, znao nam je prići, znao osjetiti raspoloženje, znao zadati pravu temu. A da bi mu to uspjelo, donosio je u razred stotine crteža, knjiga i kojekakvih inspirativnih radova, te zbog težine svega što je nosio sa sobom u razred ulazio u polunakrivljenom položaju na jednu stranu. Čini mi se da ga nikad u životu nisam vidjela da hoda uspravno, onako mašuci rukama.
Bio je i veliki zabavljač. Poslije svih onih često dosadnih časova fizike, matematike, istorije, biologije, dolazio je sa raznim šalama, nasmijao nas od srca i onda smo u takvoj veseloj atmosferi započinjali crtati.
Jednu dogodovštinu na moj račun neću nikada zaboraviti:
Davna 1964 ili 1965 godina. Ljeto. Zadnji dan ferija.
Mi stigli upravo s mora, Imali topolina, plavog ko šerpa sa onim točkom na zadnjoj haubi. Imao još i one žmigavce što iskoče kad se ukljući znak za skretanje. Topolino mali, mama natrpa pozadi ispod naših nogu svega i svačega, naravno pod njenim nogama isto tako (za jesti usput). Kako je gepek bio još manji, tata stavio nosač na krov, a kako smo uvijek kampovali možete si zamisliti šta je sve na krovu bilo. Veći gepek od cijelog topolinca.
Auto se zaustavi pred kućom poslije duga puta, sestra i ja se izvlačimo sa zadnjih sjedišta, (topolino imao samo dvoja vrata), kad naidje Lojzo. Osim uobičajenog pozdrava ne reče ništa drugo. Ode.
Sutra, prvi dan nastave. Čas likovnog. Lojzo nas pita kako smo proveli odmor, gdje je ko bio, šta smo radili. A onda reče: - a znate li kako je naša Jasna provela odmor. Okrenu se prema tabli i nacrta sićušni obris našeg topolina i gore na autu najmanje deset puta veći gepek. Onda neke crte okolo, naravno osim mene, ne prepozna niko ništa. Tad dodje objašnjenje. - Evo vidite, ovo je Jasnin auto - reče Lojzo diveći se svom crtežu, - ovo gore je oprema da familija može preživjeti na odmoru- , a one crte okolo su bile naše ruke i noge, jer nam u auto nisu mogle stati. - Ali i pored svega ovoga - dodade, - kad njen tata ovim autom raspali 20 km/h, sve se praši, završi pobjedonosno svoju priču Lojzo.
Svi su se smijali. Naš topolinac je taj dan bio glavna tema, posebno za dječake koji su htjeli od mene saznati koliko km ide zbilja na sat?
Jasna
Post a Comment
<< Home