Keksi i Kifle (i mnogo, mnogo drugih stvari)
Kifle kod Hakije. Kako sam veliki dio vremena provodila kod bake na Malti tako bi cesto, rano u jutro se dosetali do Tane. A tamo pokraj kafane u prolazu bijeli prozorcic i KIFLE. Do kuce bi se vec pola toga pojelo.U vecini slucajeva docekao te dugacki red, isto tako jos jedna mana je bila sto si morao poraniti da bi naletio na kifle ili je to bio samo bakin izgovor da nas rano probudi, ne znam. Zaboravljao se i red i rano dizanje kada bi odlamali komadice vruce kifle. Ovdje u Zagrebu se dogodio „bum“ sa pekarama, totalni procvat. Na svakom cosku kojeg mozete da zamislite je pekara. U kvartu u kojem obavljam svakodnevnu nabavku ima ih barem 10-tak. Al nema ni jedne ko one iz Banjaluke.Kada se tako necega prisjetim pitam se da li je to opste postojalo ili je to samo moja masta?
Za vrijeme rata, besparice i svega ostalog nicali su recepti kuharica kao npr. „kolac s jednim jajetom“ i onda price kako je samo fin, nikada covijek ne bi rekao da je samo jedno jaje u njemu. Tako se sjecam nekih keksa od mrkve sto nam je mama znala raditi u ta vremena. Solja ovoga, solja onoga, pa tako i solja ribane mrkve (na sitnu rendu) bili su to stvarno fini keksi.
Labels: sjecanja
posted by co | 1:27 PM
15 Comments:
Ovaj Majdin prilog, kao i oni raniji, je zaista dobro napisan. Srcem. (usput, sjecate li se knjige 'Olovka pise srcem'?). Majdo kad ces izdati knjigu (ovo nije zeza)?
A tvoje kifle probudise u meni neka daleka sjecanja. Na Insanicevu pekaru i neka prepotopna vremena.... kad sam bila student.... 'utekla iz gladi', kako se to kod nas nekad govorilo (hranila se u studentskoj menzi, djelila rucak sa kolegama, a vecera i onako nije nista valjala pa nismo ni isli jesti).
Elem, kad smo se u neka doba znali vracati kuci, izmedju Pozorista i Doma Kulture je uvijek mirisalo na frisak hljeb. Mamio je taj miris i one site da dodju jesti, a pogotovo nas, vjecito gladne studente. Onda je obicno slijedilo skupljanje sice po djepovima, 'skuckavanje' da se kupi jedan ili dva francuza. Oni su nam nekako bili isplatniji nego kifle. Naravno da bismo ih vec do stare zeljeznicke stanice pojeli. Cesto bi ih djelili sa prijateljima koji su usput nailazili...‘daj griz’...’daj komadic’...cini mi se da I sad cujem glasove.
Ponekad smo moja cimerka i ja znale donijeti taj friski kruh kuci, pozvati gazdaricu i gazdu (i oni bili mladi ljudi pa smo lako nalazili zajednicki jezik) da s nama podijele tu blagodet svjezeg kruha. Obicno bi tada stigla i tegla pekmeza od drenjka. Mozete li zamisliti..bijeli francuz, a na njemu tanak sloj crvenog pekmeza od drenjka, ljepse nam je izgledala ta snita kruha nego najbolji kolac. U to vrijeme nismo imali brige oko ‘linije’.
Mnogo godina kasnije, par mojih drugarica I ja smo imale obicaj da u zimskom periodu donosimo dorucak.
Znalo se tu naci svega, kao u Balasevicevoj pjesmi, kajmak, ajvar, sunka, cvarci, peka, kisele paprike, hladetina ... moj zadatak je bio da donesem maslenicu od Insanica. Oh boze...mirisa... od mirisa se covjek mogao najesti. Morala sam uvijek poci koji minut ranije zbog stajanja u redu. Medjutim, tad se moralo vec poceti paziti na ‘liniju’ pa smo obicno vec u januaru prestajale s tim obilnim doruccima.
Medjutim, nije cudo ni da se Majdina mama nije mogla sjetiti tog kolaca s mrkvom. Devedesete.., pocetak rata, bila su to teska vremena, preteska za sve nas. Dozivjeti sve one ruzne stvari koje smo svi prezivljavali, od straha za zivot svojih najblizih, do nedostatka hrane I snalazenja sa receptima tipa ‘torta sa jednim jajetom’, mraka I hladnoce, neugodnih telefonskih poziva u sred noci, prijatelja koji okrecu glavu I odjedanput te ne poznaju, gubitka posla, pjevanja odvratnih pjesama ispod prozora ili iscekivanja kakvog namjernog ili zalutalog metka kroz prozor. Ipak, sve je proslo, a ljudski mozak je izgleda sagradjen tako da cesce I lakse pamti dobre stvari nego ruzne. Nije nista zaboravljeno, samo potisnuto negdje u mali mozak da bi se lakse prezivljavala svakodnevnica . Neko ima volje I znanja da pise, neko I pored najbolje volje ne moze. Ne ide mu od ruke.
Kada Emira spomenu Insanica, evo i ja se moram nadovezati. O kiflama necu pricati, vec u vrucem kruhu (mi smo ga zvali ‘struca’), koji smo obicno kupovali nakon izlaska iz kina Kozara nakon vecernje predstave. Kruh je obicno tada bio tek izvadjen iz rerne pa smo ga mi jeli onako vruceg.
Posebno je dobro dolazio u hladne zimske dane. Znali bismo ga staviti ispod pazuha i pomalo copkati, a usput se grijati.
Kada sam zadnji put dolazio u Banjaluku, ne sjecam se da sam zapazio Insanica pekaru. Mozda bi se neko od domacih mogao javiti sa informacijom?
Draga Majda,
ja sam zaista impresionirana tvojim sjecanjima. Tvoje posmatracke sposbnosti su nevjerovatne za dijete, koje si bila u to doba o kojem pises.
Isto tako sposobnost da se pronikne u osjecanja ljudi oko tebe. Pravo je zadovoljstvo citati tvoje priloge.
Sve najbolje u zivotu zeli ti Dubravka.
Draga Majdo
Ovaj tvoj prilog me je vratio u dane kada sam ja kao dijete zivjela u Bojica Hanu (ili Bojcanu, kako se tada govorilo), zapravo sve do moje 13. godine kad smo odselili na Caire. Prisjecam se Hakije i njegove pekare, i jos mnogo cega, ali nisam imala pojma da se ona odrzala tako dugo i da bi je se ti mogla sjecati.
A Insaniceva pekara nam je bila usput: svako jutro nakon sto se djeca odvedu u vrtic, na putu za fabriku se svrati po kifle. I evo dok pisem ove redove u nosu mi je miris friskog kruha i voda mi ide na usta.
Starimo i vracamo se u proslost:
Sjetih se pretplate na hljeb i mlijeko. Poslovodja je imao nekakvu svesku i redovnim musterijama je bilo zagarantovano mlijeko i hljeb. Moglo se platiti i "kasnije". Kad me "stara" (zargon koji smo mi u tinejdzerskim godinama koristili za majku) posalje po drugu turu hljeba iz pekare, isti nikad nije citav dosao kuci. Mogao bi neko sliku hljeba bes jednog okrajka koristiti za simbol kvaliteta.
Zoran Panic
Hvala vam na rijecima podrske.
Pekara se odrzala sve do samog rata, mislim da ju je naslijedio Hakijin sin, kojeg je zivot kasnije odveo u Italiju. A taj Bojca Han u mom djetinjstvu zauzima veliko mjesto, Park Mladen Stojanovic, pa stara zeljeznicka pruga na kraju Varcakove (Ante Marinica) ulice, znalo je tu biti svakakvih djecijih ludorija, pa Lijevce polje, ah koliko toga! Teta Karmen mi izgleda da smo povezane nekom crtom, ja se nisam selila na Caire ali tamo mi je druga baka (majka) zivjela tako da imam sjecanja i sa toga kraja. Sankanja sa Partizanskog kada ti se suza zaledi na licu, hvatanje stiglica,…itd.
Nego jel ima neko carobni recept za keksice? Jel se neko sjeca, morala ga je moja mama dobiti od nekoga?
Puno pozdrava iz osuncanog Zagreba, temperature su skoro pa ljetne.
Izgleda Majda da starija generacija slabije pamti, pa recepta niodkuda. A nije to bilo tako davno!
Ja nisam neki poguzija pa o receptima ne znam puno, ali se sjecam tih ratnih vremena, kada se snalazilo na razne nacine da se nekako prezivi. Kod moje pokojne mame smo se znali svi sakupljati i tada su se pravila neka jela izmisljajuci recepte. Nera bi to mogla bolje objasniti od mene jer je to njen resor. Ja se jedino sjecam da se jedno peceno pile (kada bi ga imali) dijelilo na 15-tak osoba, i sto je interesantno, svi smo bili siti.
Sjecam se jos jedne interesantne ‘dogodovstine’ iz tog doba (ljeto 92-ge). Kako su svi iz moje familiji izgubili poslove (a ima nas podosta), znali smo satima sjediti u dvoristu i dosadjivati se. Dio dana je bilo i vrijeme za kavu (interesantno je da je kave bilo uvijek, i u najgora vremena). Jutarnja kava nije bila ‘problematicna’, ali popodnevna je ‘padala’ obicno u vrijeme kada su se komsije vracale s posla. Sjecam se kada nam je mama govorila da udjemo u kucu jer je sramota da mi pijemo kavu (besposlicarimo) dok se komsije vracaju s posla.
Eto ostade mi to u sjecanju, kao i mnogo drugih detalja, koje ce zaborav prekriti kako godine prolaze a mi starimo.
Kad spomenuste kavu!
Dodjem Vam ja u Banjaluku s muzem setamo kroz Gospodsku i odlucismo da sjednemo na kavu. Ucini nam se pristojna neka novootvorena slasticarnica u Gospodskoj, pa poslije kise zauzesmo mijesta na terasi lokala. Prije nego sto dodje konobar govorim ja:“Prepusti ovo meni“. Za par trenutaka dodje covijek sa tacnom, a ja cu:“Jednu KAFU sa toplim mlijekom i mineralnu i jednu KAVU sa hladnim i casu obicne vode.“ Uredno mene on saslusa i donese dvije salice crne kave ili mozda prije kafe, dvije male posudice sa mlijekom i dvije case obicne vode. Zeza mene Marjan: „ Sta si sebi narucila kavu, a meni kafu i gdje moja kisela, a i ova moja kafa sa „toplim“ mlijekom je super“? Dosli smo do zakljucka da smo malo razmazeni sa silnim zahtjevima i prohtjevima, pa to je samo kava, a i u Bosni smo nema tu sad prohtjeva, oces – neces!
Vi odoste sa kruha/hljeba na kafu/kavu.
Ja cu se ipak vratiti na Hakijine kifle. Posto sam odrastao u Rosuljama znam da je Hakijina pekara bila tu jedna jedina.
Znam da smo u osnovnoj skoli svi imali frustuk u kojem su te kifle imale najznacajnije mjesto.
I isao sam kao dijete kod Hakije bezbroj puta po kruh. Ustvari moja mama je kuhala kruh a kada bi ga ponestalo ona bi me slala kod Hakije po kruh.
Kako ljudi tada nisu imali para kod Hakije se mogao dobiti kruh u zamijenu za brasno pa sam ja znao nositi brasno a vracati se sa kruhom.
Par godina sam zivio na Starcevici a onda sam se ponovo vratio u stari kraj i ponovo se islo kod Hakije ali sada po kifle.
Te kifle mi i sada mirisu. Posto je tu bio Tane kifle su bile dio meze dok se tamo sa drustvom sjedilo, a miris se sirio cijelim Boj(i)ca Hanom.
Kasnije je i Djuric otvorio pekaru u Novoj Varosi i njegov kruh je bio odlican. Najsladji je ipak bio onaj kod Insanice kad se cekalo da oko ponoci
izadje iz peci i onako vruceg ga sa rajom jesti. Jedno vrijeme se islo na igranke u studentski dom, pa se po zavrsetku svracalo i do Seje pekara na kifle.
U toku izbjeglickog boravka u Zagrebu druzio sam se sa Edom, sinom Jele(Harke) pekara. Imali su pekaru kod Alibabe kada se krene ka Sehitlicima.
I slusao sam price o pravljenju kruha. Mislim da je to najljepse zanimanje na svijetu. Praviti kruh i nekoga hraniti, imali i jedan posao tako plemenitu stranu.
A Jelin specijalitet su bile lepinje, mislim da ih niko nije bolje u Banjaluci pravio. Sve su cevapdzije bile njegove musterije a Edo mi je pricao da je svako jutro
pun kombi lepinja vozio u Zagreb za Rubelja. Kako je Jela dosao Zagreb, Rubelj ga zaposli da mu napravi pekaru i to samo za lepinje za njegove rostiljnice.
A napraviti pec za pravljenje lepinja je posebna umjesnost. Lepinja se pece vrlo kratko na visokoj temperaturi, puno vecoj nego sto kruh trazi. A takvu pec je Jela napravio Rubelju
u Dubravi. Samo se sjecam da se mora naci pravi omjer stakla, gline i drugih materijala da bi se stvorila tako visoka temperatura.
Ako Rubelj i dalje ima onako dobre cevape onda je za to velikim dijelom zasluzan Jela.
Majda bi mi mogla reci da li je Jela jos u Zagrebu. Ako ona nezna to bi njen tata mogao znati. To je jedan divan plemenit banjalucki pekar.
Pozdrav svima is kisnog Pittsburga.
Izet
Evo da odgovorim cika Izetu,
Gosp. Jela je umro, mislim da ima skoro dvije godine. Borio se sa rakom grla i nakon duge bolesti je umro.
Njegov prijatelj Zamola (Pirc) je isto tako skoro umro. Ako ste sretali Jelu onda ste morali i Pirca. Mislim da cika Pirca mozemo vidjeti na fotografiji na prilogu „Vlak ti bu pobegel“ ili tako neki naslov, (sa cika Rakom).
Pricu o lepinjama dobro znam, moja mama je svojevremeno isla svako jutro kod Alibabe po lepinje za radnju (kiosk). Cika Jela je „pomogao“ Rubelju oko recepta i formule pripravljanja.
Kako je biznis hvatao sve vece korake tako su se lepinje i plocice mesa rapidno smanjivale i gubile okus dobro poznatog banjaluckog cevapa. Ali jos uvijek se u Zagrebu moze naci dobar cevap samo sumnjam da je to sada Rubelj.
Pozdrav od Majde!
Majdo hvala ti na odgovoru ali razaloscen sam tom vijescu.
Jelu sam vidio zadnji put 2002. Posjetio sam ga u njegovoj kuci u Dubravi. Znam da je i tada bio bolestan ali sam mislio da ce mu biti bolje. Nazalost ta bolest ne bira izmedju losih i dobrih ljudi. Imam osjecaj da uvijek ovi bolji budu njana zrtva.
I Pirca znam. I to je zalosna vijest. Njih dvojica su cesto sjedili sa drustvom u kavani na Docu a poneka bih se i ja tu zatekao. Price tih ljudi, njihova zivotna iskustva i neki nevjerojatni osjecaj za humor su meni bili dusevna hrana.
Jele cu se dugo sjecati, nadam se da je taj njegov recept o spravljanja lepinja ostavio svom sinu Edi.
Ako Rubelj sada nije tvoj izbor moras nas uputiti gdje da, prvom prilikom idemo na cevape u Zagrebu.
Pozdrav is gotovo zimskog Pittsburga.
Izet
Zao mi je cuti da ni Rubeljovi cevapi nisu ono sto su nekada bili. Kada sam zadnji put posjetio stare krajeve, cevapi su mu bili odlicni, mnogo bolji nego oni sto sam jeo u Banjaluci.
Izgleda da nova vremena definitivno uzimaju svoj danak. Cini mi se da nam jedino preostaje da se sjecamo onih dana kada profit nije bio najvaznija stvar na svijetu.
Mislim da se cika Izetu dogodio mali lapsus ali nista za to. Gosp. Jela i gosp. Zamola sastajali su se koliko znam na Branimircu, a ne na Dolcu .
A sto se tice cevapa ima nekoliko mjesta, a to bi bilo kod gosp. Tofke koji ima par svojih mjesta: Mrvica na Branimircu, pa Malesnica, pa na Kvatricu (zet od Fuce Corbegovica).
Ima jos jedna iza Vjesnikovog nebodera mislim da ju ne drzi banjalucanin ali ta cevapdjinica je dobro poznata po vrlo dobrim cevapima i to su fine banjalucke plocice.
Mozda je problem u ukusima, ja vise volim neka mjesta koja nisu „in“, pogotovo kada je rijec o cevapima, tada nije bitno kakav je lokal i jel dobro uredjen nego kako rostilj „radi“. Kada dodjem iza Vjesnika u malu limenu radnju uvijek je red i ceka se mjesto, lokal ko lokal nista posebno, ali to je i car. Pozdrav i svako dobro!
Majdo, pun pogodak. Ta iza Vjesnika mala limena neugledna rostiljnica je imala, po meni najbolji rostilj a tako i cevape.
Tamo idem, samo da mi se prebaciti preko bare.
A lapsus nije napravljen, znam da su se sastajali na Branimircu ali su prije toga bili u kavani kada se spustis lijevim stepenicama sa Doca pa lijevo, prije prolaza na trg. To je bilo banjalucko prvo okupljaliste, kasnije se ekipa prorijedila i preselila na Branimirac.
Pozdrav,
Izet
Mea culpa!
Pamtip Zagreb tek od 1995., a vjerujem da je to bilo prije tog vremena.
Post a Comment
<< Home