SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, April 22, 2007

Danas je divan dan

Danas je u Pittsburgh-u prekrasan dan, jedan od onih koje je steta provesti u kuci. Ni pretoplo, ni prehladno, bez vlage, bez oblacka. Bas onako potaman. Cijeli dan se vrtim u dvoristu i, ponekad, skoknem na Internet, da provjerim da se netko slucajno nije javio na blog. Usput provjerim novosti, pa opet nazad.

Znam koji je danas datum, nisam zaboravio, ali nisam imao namjeru pisati o njemu. Rakoh sebi: "Hajde stalno ponavljas isto, ljudima to postaje dosadno. Zamrzit ce te i oni do kojih ti je stalo".


Ali vrag mi ne da mira.

Provjerim novosti iz starih krajeva, vidim prosljavljen dan grada. I ne samo on. Bilo je tu jos proslava, cini mi se kao nekakva proturavnoteza. Zvanicnici su prisutni, bez njih se nista ne moze proslaviti. Cak ni kruh ne moze biti prelomljen: mora to biti ucinjeno rukom izabranog, onog koji ima odgovore na sva pitanja.

Slavljen je u gradu u kojem mnogi oni koji su cinili taj grad prije 15-tak godina vise nisu tu, da slavlju prisustvuju. Slavljen je na dan kada je grad 1945-te oslobodjen od fasista, koji su ubrzo nakon toga dozivjeli konacan poraz, samo dvadesetak dana kasnije!?

O danu grada i oslobodjenju sam pisao prosle godine, pa ne bih htio da se ponavljam. Ali moram nesto da dodam, jer, sto godine vise prolaze, ova proslava za mene postaje sve veca i veca farsa: rezim koji je ucinio sve da se ocisti od svojih ‘nepodobnih’ gradjana (ima medju njima i onih ciji su roditelji ili rodjaci ucestvovali u oslobadjanju tog istog grada), kao da zeli da se nasladjuje mukom drugih i organizira slavlja po gradu. Bilo bi postenije da su za dan grada izabrali neki drugi datum (ja sam jedan vec davno predlozio). Bilo bi postenije, i za sadasnje, i za bivse gradjane Banjaluke. Manje bi trebalo glume. A mozda se to radi namjerno, jer se na taj nacin ponovo povredjuju rane onih koji jos uvijek nisu nasli lijeka.

Biste boraca, koji su oslobadjali grad, su jos uvijek tu, istina malo pomjerene u stranu, da ne smetaju onom bez kojeg se zivot vise ne moze zamisliti! Farsa je sto se medju tim bistama nalazi ne mali broj onih ciji su potomci otjerani iz grada onim istim metodama kojim su se sluzili njihovi neprijatelji tih 40-tih. Oni su dali zivote da se grad (i zemlja) oslobode, ne znajuci da ce samo 40-tak godina kasnije, sadasnje generacije slaviti ponovno oslobodjenje grada, ali sada od svojih bivsih ‘komsija i prijatelja’. Slaviti oslobodjenje i nije neki grijeh, ali treba biti posten i slaviti ga onda kada je to red. To mi se cini isto kada bismo rodjendane svojoj djeci slavili u neke druge dane a ne na dane kada su se rodili. Mozda je to za nekoga normalno ali za mene tu nesto nije u redu. Cini mi se da se tu igraju neke zakulisane igre koje sluze nekim drugim ciljevima. Oni koji misle svojom glavu znaju o cemu govorim.

Ova moja razmisljanja ce ponovo uzburkati vode, podici pritisak nekima koji misle da se o ovome ne treba pisati. Bilo je to tako i ranije, bit ce i ovaj put. Ali ja ne mogu drugacije. Ja pisem onako kako mislim i svoja misljanja ne skrivam pred drugima. A pisem istinu. Nista nije izmisljeno. To sam dozivio, i jos uvijek dozivljavam, kao sto su to dozivjeli i mnogi drugi koji se sada prave kao da se nista nije desilo. Ili sam ja to mozda samo sanjao? Ako je to slucaj, bilo bi mi drago da me netko probudi pa da zajedno uzivamo u ljepoti trenutka.

1 Comments:

Anonymous Emira said...

Co, ovo sam bila jucer poslala uz onaj Grofov prilog ( nije proslo) , ali moze i uz ovaj danasnji jer je povod mog sjecanja bas 22i April. Jednostavno sam se jucer sjetila istih stavri kojih i ti. Ali posto to nije proslo, evo me opet.
Danas je 22 April i ne znam gdje da ga strpam, u praznike ili ne, a sjecanja dolaze, ne kucaju na vrata. Sretan vam nekadasnji praznik, Dan Oslobodjenja BL, dragi blogeri. Sjecate li se obaveznih izleta, Sibova, Sehitluka, ili sporskih takmicenja i igranki navecer uz zvuke Bitlsa i Roling Stonsa...
A onda neka druga, ruzna sjecanja. Vec nekoliko dana crvene beretke i neki "novi klinci" i oni koji to nisu marsiraju po gradu i odredjuju gdje se moze uci gdje ne, sta se moze raditi sta ne, gdje ce se djeca igrati I gdje ne. "Mars nazad gospoja, dok ova puska nije proradila", rece mi jedan od njih na ulazu u banku jedne divne suncane aprilske subote prije 15 godina.....
Iako nam je to sve bilo cudno, nenormalno, iako smo bili pomalo i prestraseni, sama okupacija nije nas puno iznenadila jer se vec u Hrvatskoj dogadjalo nesto slicno, ali nismo ni slutili sta dolazi iza toga, od Prijedora, Kozarca, Omarske do Sarajeva, Mostara, Srebrenice i svega ostalog izmedju.
Nismo ni slutili sta nas ceka, a ja sam uvijek bila bas naivna i uvijek se nadala da su ljudi bolji nego sto ustvari jesu pa da ce shvatiti da je nacionalizam bolest I da nikad ne moze biti na dobrobit nikome, da ce politicari biti pametniji i da ce sve proci kad se malo izduvaju ti nacionalisticki baloni. Nisam ni slutila da ce mnogi vise voljeti rat i sve ono sto on donosi, nego mir i ljepotu zajednickog zivljenja.
Medjutim, kako sad stvari stoje , ta bolest se toliko ukorijenila I rasirila da mi se cini da nikad vise nece biti ni izlijecena.

Monday, 23 April, 2007  

Post a Comment

<< Home