Ovaj povijesni dogadjaj je koristen kao jedan od argumenata kojim su se privolile gradske vlasti Fremantlea da prihvate potpisivanje sporazuma o bratimljenju Fremantle-a i Korcule. Fascinirajuci detalji te price nisu izbjegli ni filmskom stvaraocu dr. Josku Petkovicu, predavacu na sveucilistu Murdoch u Pertu i glavnom organizatoru simpozija o barki Stefano odrzanom pocetkom decembra 2002 u dvorani novog pomorskog muzeja u Fremantle-u. Za ovaj dogadjaj je prvi put cuo od svog ujaka a potom i od unuka kapetana Charlsa Tackey-a (koji je na kraju spasio dvojicu prezivjelih brodolomaca). On je dr Petkovicu ukazao na knjigu “WRECK OF THE BARQUE STEFANO off the North West Cape of Australia in 1875” a koju je napisao Gustav Rathe, unuk prezivjelog Mihe Bacica.

Simpoziju su prisustvovale i tri sestre, praunuke Mihe Bacica (njihova baka bila je drugo od sedmoro Baciceve djece) iz USA, kao i potomci plemena koje je spasilo brodolomce. Od mnogih slojeva ove price za organizatora simpozija najznacajniji je bio onaj koji govori o ulozi domorodjackog stanovnistva u Austrajili, stanovnistva koje je tokom povijesti demonizirano i prikazivano u negativnom svjetlu i protiv koga je vodjena gotovo genocidna politika.
Tretman Aboridjina sa strane bijelaca osobito na sjevernoj obali zapadne Australije gdje su djelovali sabiraci morskih bisera bio je neljudski okrutan a izgleda da je sreca prezivjelih brodolomaca lezala u cinjenici da domorodjacko pleme na koje su naisli jos nije bilo izlozeno takvim iskustvima pa je bilo spremnije djelovati instinktivnim porivom da se pomogne drugom ljudskom bicu u nevolji.

Prica o brodolomu dobro je bila poznata svim clanovima i potomcima obitelji Bacic a kao sto se ispostavilo na simpoziju, i potomcima plemena koje je spasilo brodolomce ta prica nije bila nepoznata. Dapace, o njoj se i danas prenose sjecanja.

Za 3 sestre cijelo iskustvo je bilo nezaboravno otkrice. Nakon sto su ranije provele nekoliko dana u blizine same lokacije brodoloma sa potomcima plemena, novootkriveni odnosi obitelji Bacic i aboridjinskog plemena nametnuli su simpoziju jednu novu dimenziju koju niti sam organizator nije ocekivao. Da prica bude jos slozenija, jedna od Bacicevih kcerki je bila i rodjena na sam dan brodoloma te joj je nadjenuto ime Juksinija sto znaci “crno more” ali i pojam dobrodoslice strancima, kao sto su Aboridjini docekali ovu skupinu brodolomaca. Ime Juksinija i danas nosi jedna od sestara pa i sama ta cinjenica da se ime prenosilo iz narastaja u narastaj ukazuje da su pricu i svaki njeni detalj odlicno poznavali nasljednici Mihe Bacica. Ono sto je pridonijelo emotivnom naboju trenutka bilo je otkrice da su Bacicevi potomci sasvim neocekivano postali znacajni akteri u procesu pomirenja bijelog i crnog stanovnistva Australije te da je prica koja je do tada bila privatna prica njihove obitelji postala predmetom knjige, filma, simpozija, sirokog interesa brojnih ljudi i skupina.

Eto, ovo je jos jedna prica o pomorstvu, obiteljima i narodima, o njihovom dolazenju u kontakt i odlasku na udaljene kontinente; o ljudskom sjecanju i prenosenju na mladje narastaje; o iskonskom porivu da pronadjemo uzroke i korijene; o umjetnickom nadahnucu i inspiraciji.

Karmen