Povrtnjak

Proljeće je, uz jesen, najljepše godišnje doba u Pittsburgh-u i okolini. Vrlo često ne traje dugo, već se iz zime i prohladnog vremena odmah ‘uskoči’ u obično pretoplo i prilično vlažno ljeto. Tako je to u većem dijelu Amerike: svi ga željno očekujemo, znajući da će uskoro zagrijati i da će klima uredjaji preuzeti glavne uloge.

U našoj kući, proljeće karakterišu intenzivni ‘vanjski radovi’. Nakon zime, kada se većina vremena provodi u kući, svaki lijepi trenutak se koristi da se u dvorištu nešto uradi: skupljanje preostalog lišća (koje vjetar uvijek donosi iz komšiluka), prva košenja trave, ‘krpanje rupa u travnjaku’ (ako ih ima), obrezivanje žbunja i drveća, iznošenje iz garaže i priprema saksija s cvijećem, priprema povrtnjaka za ‘proljetnu sjetvu’ (proljetno prekopavanje i đubrenje), sadjenje povrća, … Prava ‘seoska idila’.

Kada smo, tamo već daleke 94-te, stigli u Ameriku, zemlju tehnologije, brzog života i velikih gradova, ni na kraj pameti mi nije padalo da ću jednog dana većinu vremena provoditi radeći u dvorištu i povrtnjaku, kao da se nalazim negdje u Bosni. O Americi sam imao potpuno drugačije predstave, valjda gledajući one silne filmove, pune jurnjave, pucnjave, automobila, nebodera. Znao sam da mnogo ljudi žive u predgrađima ali sam taj život zamišljao drugačije. Nisam očekivao da ću biti u prilici da u svom dvorištu imam svoj vlastiti povrtnjak, koji će mi pomoći da ponovo osjetim okus pravog paradajza, paprika, domaće zelene salate, krastavaca, mahuna i ko zna čega sve.

Spremanje za proljeće, u stvari, počinju mnogo ranije: pripremom vlastitog rasada još dok je vrijeme napolju hladno i nije doba za ‘poljoprivredu’. Rasad se, istina, može naći u mnogobrojnim rasadnicima ali domaće je domaće. Posebno ako se sjeme uspjelo prokrijumčariti iz starih krajeva, što je kod nas uvijek slučaj. Nera je već postala pravi stučnjak za rasad i svake godine paradajz i neke druge vrste povrća dolaze iz njene kućne radinosti. Ostatak se nabavi u rasadnicima i drugim trgovinama, kojih je toliko da ne znaš za koju bi se odlučio.

Odlika o povrtnjaku je donešena još prve godine useljenja u kuću. Travnjak oko kuće nije dolazio u obzir kao mjesto za budući povrtnjak (komšije bi bile šokirane), ali je terasa na brdašcu iza kuće izgledala obećavajuće. Jedini problem je bio kvalitet zemlje: plodnog tla nije bilo ni za lijeka. Prekopali smo jedan dio, malo ga ogradili da se zaštitimo od štetočina i posadili prvi paradajz. Uz redovito zalijevanje, biljke su sporo napredovale. Kada smo konačno dočekali prve plodove, istina malene, ali ipak plodove, noću su nas posjetili jeleni i sav trud je bio uzalud. Naš prvi komšija nam je to govorio još kada smo zakopali prve biljke ali mi smo mislili da znamo bolje.

Paradajz posadjen uz samu kuću je, za uzvrat, izvanredno rodio, jeleni ga nisu nanjušili, tako da sav trud ipak nije bio uzalud.

Od te godine je prošlo već prilično vremena, povrtnjak se svake godine širio, zemlja je postala plodnija zahvaljujući redovitom đubrenju, ‘proizvodi’ se vlastiti kompost, Rex je zaposlen kao ‘čuvar bašće u ljetnom periodu’ i svake godine plodovi iz povrtnjaka nalaze mjestu u svakodnevnim obrocima. Čak se uspije napraviti i zimnica, kao u neka dobra stara vremena.

Ovo je priča o trudu da se dio Bosne preseli u zapadnu Pensilvaniju. Ko bi pomislio da će se, u relativno kratkom vremenskom periodu, uloge proizvodjača i potrošača tako brzo promijeniti: sada u našim gradovina ima više onih koji asfalt nisu osjetili sve do ovih zanjih ratnih dana. A oni sa asfalta nastoje da se vrate svojim korijenima na mnogim meridijanima svijeta.