SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, May 02, 2007

Prvomajske parade - drugi put

Mnogo poznatije parade su se organizirale u glavnom gradu nekadasnje nam domovine. Bio je to dogadjaj koji smo s uzbudjenjem docekivali i organizirano pratili u one dane kada je televizor bio rijetkost u komsiluku. Mi djeca bismo posjedali na pod dok bi oni stariji zauzimali mjesta u pozadini.

Sjećam se kako smo s uzbuđenjem čekali pred televizorima da parada počne. Bio je to dan kada se pokazivalo cijelom svijetu kako naša zemlja grabi krupni korakom u svijetlu budućnost. Ucesnici parade su dolazili iz svih gradova zemlje: nastupala su kulturno-umjetničkih društava, sportisti, prikazivala dostignuća naših radnih kolektiv, igrala se poznata narodna kola (sjecate se kozarackog?), pioniri mahali zastavama, umjetnici recitovali...


Posebno uzbudjenje kod ucesnika je izazivao prolazak ispred svecane pozornice, kada su se oprastala i odstupanja od predvidjenog protokola. Ponekad bi se uvjezbana formacija poremetile, ali to se nije uzimalo za zlo.

Meni su u sjećanjima najviše ostale parade raznih rodova vojske i naoruzanja koje je ‘naša JNA’ (za one mladje, Jugoslavenska narodna armija!) s ponosom pokazivala. Svake godine je oruzje bilo sve savremenije i ubojitije a nas ponos veci i veci. Bilo je tu svega, od oklopnih vozila, preko tenkova, pa sve do raznih vrsta raketa. Što je raketa bila veća, bili smo ponosniji: značilo je to da se naša zemlja ne boji da će je netko s vana napasti, jer mi smo bili spremni i opremljeni za sve prilike. Poseban ponos bi izazivali preleti aviona, još jedan dokaz da imamo sve što nam je potrebno da se odbranimo od spoljnjeg neprijatelja.

Ali ne lezi vraže.

Spoljnji neprijatelj nas nikada ne napade, bar ne direktno i otvoreno. Učiniše nam to naši dojučerašnji poznanici i prijatelji, uz pomoć tog istog oružja kojem smo se nekada zajedno divili. Pocetkom devedesetih gledao sam na televiziji kako ti isti topovi i tenkovi siju smrt po Sarajevu. Vukovar je danima nemilice bombardiran iz svih vrsta najsuvremenijeg oruzja. Isto tako sam gledao kako ‘naši’ avioni bombardiraju televizijske predajnike, jer je njihovo postojanje otkrivalo ‘hrabre’ akcije ‘boraca’ nekada slavne nam armije. Slusao sam uzvike odusevljenja mojih bivsih sugradjana kada bi se avioni vracali iz akcija bombardiranja Jajca...

Bile su to akcije armije u kojoj smo gotovo svi proveli dio nase mladosti i kojom smo se ponosili. Cijeli nas svijet se srusio iznenada, u veoma kratkom vremenu. Ono sto je stvarano godinama unisteno je u nekoliko mjeseci. Sve one parade kojima smo se odusevljavali su postale dio neke davne, nestvarne proslosti a nase iluzije rasprsile odjednom i zauvijek.

Danas vise ne gledam nikakve parade. Ovdje u Americi ih, hvala bogu ima: od lokalnih, do onih u velikim gradovima. Ne volim ni kada mi iznad glave prelete oni crni, ‘nevidljivi’ avioni, kojima se Amerika tako ponosi.

Jedino me jos moze privuci ona poznata parada u Rio de Janeiro-u, ali tih snimaka na TV i nema bas previse.

Steta.

Labels:

1 Comments:

Anonymous dubravka kusmic said...

Dragi Co,
Posebno mi se svidja prvi prilog o prvom maju i slika sa parade.
Mora se priznati da ste imali izvanredne ‘’kostime’’, a sama ideja je odlicna.

Drugi prilog o prvom maju i tvoja razmisljanja me “vuku” na komantar .

Ovih dana Montreal slavi 40 godine od velike svjetske izlobe EXPO67.
Kad god pricas s nekim od starijih Montrealaca (nasih godina I malo starijih) svi ponosno pricaju o tom velikom dogajaju. Svi su danima odlazili I obilazili jedan po jedan paviljon I upoznavali razne zemlje svijeta, njihova dostignuca I kulturu. Naravno bili su tu I milioni posjetilaca iz raznih krajeva svijeta a posebno USA. Predsjednik USA je posjetio Ruski paviljon u vrijeme hladnog rata. Prije dva dana sam vidjela na vijestima intervju s jednim novinarom koji je u vrijeme EXPO67 imao 18 godina i razvozio turiste u razne okolne gradice posto je bilo nemoguce dobiti hotel u Montrealu.
On je pricao o tome i usput rekao nesto sto je mene ponukalo na razmislajnje .
Rekao je da su to bila bezalena vremena , ako mogu tako prevesti ‘’the age of innocence’’. Na pitanje da li bi se moglo sad nesto slicno organizovati u Montrealu, bez razmisljanja je rekao NE. Zasto ne? Zato sto be sad morali imati vise ljudi zaduzenih za bezbjednost , nego posjetilaca. Poslije EXPO 67 bilo je mnogo dogadjaja koji su uticali na ljude u Americi: rat u Vijetnamu, Avagnistan, Septembar 11 I ostali.
Tako sam ja razmisljala slusajuci jednog Montrealca I poredeci isto to doba kod nas, doba naseg djetinjstva. I vjerujem svuda u svijetu bili su to jos uvijek dani bezalenosti, bez obzira na politicki sistem.
I onda zakljucak da smo mi izgubili nasu nevinost u ovom zadnjem ratu, upravo kako si opisao gledajuci kako vojska tuce po svom narodu. Nas su stalno ucili da mi nikad necemo nikoga napasti, samo cemo se braniti od tudjih napadaca. Zvuci posteno .
Avioni su isli danima, svako popodne u Jajce. Ja sam tad radila u elektro skoli. Slusajuci bucne avione, djeca su govorila “redovna linija Banjaluka-Jajce’’. Ironija, a djeca svjedoci
Mogu vam reci da nekoliko prvih godina ovdje u Montrealu nisam voljela gledati vatromete, kojih ima mnogo u junu I julu. Isto tako se I danas jako neprijatno osjecam kad vidim bilo koga u bilo kavoj unifomi a da ne govorim o oruzju.
Tako to ide u zivotu. Ja sam jednom citirala misao jednog pisca: da nam priroda svima jednako podari ljepotu, iskrenost I bezazlenost, sto se vremenom manje ili vise izgubi ulazeci u svijet odraslih I ziveci vlastiti zivot. Pisac je Alberto Moravija , roman Rimljanka,
Moze li se reci da smo razmjenili nasu nevinost za jedno gorko iskustvo, koje je nas cini snaznijim. U borbi za opstanak ?
pozdrav od dubravke
P.S. sindikati u Motrealu su obiljezili danasnji dan rznim skupovima u gradu (vive la france)

Wednesday, 02 May, 2007  

Post a Comment

<< Home