Prvomajske parade - drugi put

Mnogo poznatije parade su se organizirale u glavnom gradu nekadasnje nam domovine. Bio je to dogadjaj koji smo s uzbudjenjem docekivali i organizirano pratili u one dane kada je televizor bio rijetkost u komsiluku. Mi djeca bismo posjedali na pod dok bi oni stariji zauzimali mjesta u pozadini.

Sjećam se kako smo s uzbuđenjem čekali pred televizorima da parada počne. Bio je to dan kada se pokazivalo cijelom svijetu kako naša zemlja grabi krupni korakom u svijetlu budućnost. Ucesnici parade su dolazili iz svih gradova zemlje: nastupala su kulturno-umjetničkih društava, sportisti, prikazivala dostignuća naših radnih kolektiv, igrala se poznata narodna kola (sjecate se kozarackog?), pioniri mahali zastavama, umjetnici recitovali...

Posebno uzbudjenje kod ucesnika je izazivao prolazak ispred svecane pozornice, kada su se oprastala i odstupanja od predvidjenog protokola. Ponekad bi se uvjezbana formacija poremetile, ali to se nije uzimalo za zlo.

Meni su u sjećanjima najviše ostale parade raznih rodova vojske i naoruzanja koje je ‘naša JNA’ (za one mladje, Jugoslavenska narodna armija!) s ponosom pokazivala. Svake godine je oruzje bilo sve savremenije i ubojitije a nas ponos veci i veci. Bilo je tu svega, od oklopnih vozila, preko tenkova, pa sve do raznih vrsta raketa. Što je raketa bila veća, bili smo ponosniji: značilo je to da se naša zemlja ne boji da će je netko s vana napasti, jer mi smo bili spremni i opremljeni za sve prilike. Poseban ponos bi izazivali preleti aviona, još jedan dokaz da imamo sve što nam je potrebno da se odbranimo od spoljnjeg neprijatelja.

Ali ne lezi vraže.

Spoljnji neprijatelj nas nikada ne napade, bar ne direktno i otvoreno. Učiniše nam to naši dojučerašnji poznanici i prijatelji, uz pomoć tog istog oružja kojem smo se nekada zajedno divili. Pocetkom devedesetih gledao sam na televiziji kako ti isti topovi i tenkovi siju smrt po Sarajevu. Vukovar je danima nemilice bombardiran iz svih vrsta najsuvremenijeg oruzja. Isto tako sam gledao kako ‘naši’ avioni bombardiraju televizijske predajnike, jer je njihovo postojanje otkrivalo ‘hrabre’ akcije ‘boraca’ nekada slavne nam armije. Slusao sam uzvike odusevljenja mojih bivsih sugradjana kada bi se avioni vracali iz akcija bombardiranja Jajca...

Bile su to akcije armije u kojoj smo gotovo svi proveli dio nase mladosti i kojom smo se ponosili. Cijeli nas svijet se srusio iznenada, u veoma kratkom vremenu. Ono sto je stvarano godinama unisteno je u nekoliko mjeseci. Sve one parade kojima smo se odusevljavali su postale dio neke davne, nestvarne proslosti a nase iluzije rasprsile odjednom i zauvijek.

Danas vise ne gledam nikakve parade. Ovdje u Americi ih, hvala bogu ima: od lokalnih, do onih u velikim gradovima. Ne volim ni kada mi iznad glave prelete oni crni, ‘nevidljivi’ avioni, kojima se Amerika tako ponosi.

Jedino me jos moze privuci ona poznata parada u Rio de Janeiro-u, ali tih snimaka na TV i nema bas previse.

Steta.