Sjećate li se Ratkajevog prolaza?
 |
| Ratkajev prolaz |
Iako su sve komunikacije s Bosnom bile u prekidu, ipak se našlo jedno mjesto ovdje u Zagrebu, gdje su Banjalučani mogli održati kontakt s rodnim krajem. To je Caritasova pošta, smještena u Ratkajevom prolazu, maloj ulici koja spaja Vlašku i Martićevu ulicu, u sklopu zgrada zvanih Vatikan. U jednom davnom prilogu na ovom blogu, Co je spomenuo ovo mjesto. Bila je to kancelarija od desetak kvadrata, koju nam je dodijelilo Ministarstvo obrane RH, u koju su stizale pošiljke iz Banja Luke i prikupljana pošta za Banja Luku. Mogli su se poslati i primiti novci, a ponekad je organizirano slanje paketa. Tu i tamo se ponešto podijelilo kao pomoć u hrani.
Mozgovi ovoga projekta su bili biskup Komarica i dr. Aničić. Uspjeli su probuditi uspavanu savjest Evrope i ostatka svijeta i započeti mnoge druge poduhvate koji su održali na životu ono malo našeg naroda u zavičaju.
Prije mene u uredu su radili svećenici Zvonimir Matijević - Džingo i Berislav Grgić. Džingo je preživio Martićeve zatvore u Kninu, a to mu je ostavilo trajne zdravstvene posljedice. Berislav je imenovan biskupom u gradu Tromso u Norveškoj.
 |
| Paketi za Banjaluku |
A onda, kako je ko prikupio papire, i prihvatio ponudjenu mu domovinu, kretao je na put u nepoznato. Na polasku, mnogi su dolazili u Ratkajev prolaz da se pozdravimo. Mnoge sam ispratio ispred Ciboninog tornja, autobusnog kolodvora i aerodroma. Bili su to bolni i emotivni trenuci, srce se kidalo od tuge. Posebno su mi se doimala djeca, ta bespomoćna stvorenja, koja su se čvrsto držala za ruke roditelja, od kojih ću neke, nakon toliko godina ponovno sresti u Americi, Kanadi, Australiji, kao uspješne mlade poslovne ljude, diplomce, magistre, doktore nauka, menadžere.
Ispred ureda se uvijek mogao sresti neko poznat. Mnogi su na ovom mjestu dogovarali sastanke i susrete. Donosili i odnosili poruke. Poneki su imali potrebu ispričati svoju kalvariju na putu iz Banja Luke do Zagreba. Ljude je trebalo saslušati, a za to je trebalo imati strpljenja i ljudskog razumjevanja. Časna sestra Marinella, medicinska sestra, zaposlenica u bolnici Sveti Duh, snabdjevala je naše ljude lijekovima, i preko reda ugovarala hitne liječničke preglede.
 |
| Lijepo organizirana pošta |
Radi ilustracije, pješaku treba dobar sat vremena da napravi krug oko tog zdanja. Danas je to gomila betona i željeza koja se sablasno doima onako zaraslo u korovu.
Pomoć je stizala iz cijele Evrope, dnevno i po desetak šlepera, i smještala se privremeno u skladište do dolaska konvoja iz Banja Luke. Povećan je i broj zaposlenika, sa urednim ugovorima o radu, urednim prijavama i plaćama, što ovdje moram naglasiti, jer u nekim drugim Caritasima nije bilo tako. Tu sam nakupio sedam godina radnog staža.
Konvoji iz Banja Luke su dolazili jedan put sedmično, 10 do 13 kamiona različite nosivosti. Po povratku u Banja Luku, 30% robe je odlazilo direktno u skladišta Republike Srpske. To je valjda bila cijena usluge koju je trebalo platiti za odobrenje izlaska konvoja. To je važilo i za Merhamet i ostale humanitarne organizacije. Samo toliko da se zna.
Ima još stvari za koje javnost treba znati. Zahvaljujući izbjeglicama iz Bosne, Srbije i Crne Gore, Hrvatska je u to vrijeme, imala velike koristi, i dobro se živjelo. Spominje se da je Hrvatska ugostila oko 300.000 izbjeglica samo iz BiH. A za njih je RH dobijala medjunarodnu potporu u novcu i robi. A gdje je tek ono što je prikupljala naša dijaspora širom svijeta.
U Sydneyu su me naši iseljenici vodili na nekoliko mjesta, da mi pokažu, gdje se u ratna vremena vikendom organiziralo sakupljanje pomoći u novcu za Hrvatsku. Sve se odvijalo na narodnim veselicama, po parkovima, svirala je domoljubna muzika, a cure u narodnim nošnjama su sa vrećama sakupljale novce. Narod je hrlio, nadmetali su se ko će dati više. Na mnogim mjestima su bili postavljeni kontejneri u koje se mogla ukrcati roba u hrani i ostalim potrepštinama. Tako je bilo i u ostalim gradovima u Australiji. Tu i tamo naši iseljenici stidljivo pitaju gdje su završili ti novci.
Bilo je entuzijasta koji su zadivljujućom voljom i energijom radili na prikupljanju humanitarne pomoći za Banja Luku. Moram spomenuti stariji bračni par Mulder, iz Hilversum-a u Holandiji, Willy i Chor. Svojim kombijem sa prikolicom punim humanitarne pomoći, u najteža su vremena preko 80 (osamdeset) puta prevalili put iz Hilversuma do Zagreba, a ponekad i do Banja Luke.
I Zvonimir Majdandžić, tada generalni direktor prehrambenog giganta „Podravka“, dijete iz Ivanjske kod Banja Luka, nije zaboravio svoj rodni kraj.
Kao skladištar Caritasa banjalučke Biskupije, svjedočio sam u realizaciji nekih projekata u kojima su Hrvatska poduzeća veoma profitirala.
Neko se sjetio, da bi daleko jeftinije bilo pojedine vrste robe naručiti od Hrvatskih poduzeća, i time izbjeći skupe troškove transporta od Evropskih destinacija do Zagreba. Firme kao „Končar“, „Plamen“, „Astra“, industrija konfekcije, prehrambena industrija, na taj način su dolazile do svježeg novca, zapošljavali ljude. Privreda je oživjela, a mnoge posrnule firme su se u to vrijeme oporavile.
Svako malo veće mjesto u Bosni, osnivalo je po gradovima zavičajne klubove, otvaralo skladišta. I tu je RH davala potporu u novcu i hrani. Izbjeglice su se vozile javnim prijevozom badava. Penzioneri iz Bosne su dobili privremene penzije, od kojih se moglo pristojno živjeti. Bilo je to vrijeme u znaku sedam Biblijskih debelih krava. I sve je to trajalo dok je Tuđman bio živ.
Ovdje moram spomenuti jednog našeg Banjalučanina, Kemala Hasanbašića, koji je u to vrijeme radio u Zavodu za Mirovinsko osiguranje ovdje u Zagrebu. Našao se na pravom mjestu, u pravo vrijeme, kad je to našem narodu najviše trebalo. Savjetima i intervencijama, pomogao je brojnim Banjalučanima u ostvarenju penzije. Za vrijeme pripreme ovog teksta, raspitivao sam se o njemu i saznao da je umro. Hvala mu u ime svih onih koji mu se nisu stigli zahvaliti.
A onda je došao Mrđa Zlopogleđa, u spodobi Stipe Mesića. Učinio je sve da ne bude onako kako je Tuđman radio. I da napakosti već tada mrtvom Tuđmanu, naprasno je preko noći ukinuo isplatu penzija bosanskim penzionerima. Grubo je odgovarao , neka penzije traže tamo gdje su zaradili. Ljudi su ostali bez sredstava za život, jer nikakav sporazum sa Republikom Srpskom nije bio ni na pomolu. Republika Srpska je još uvijek bila takozvana, a Karadžić i Mladić su se kao zvijeri još uvijek skrivali po bosanskim gudurama.
Socijalne službe RH, kao lešinari, kucale su na vrata bosanskim penzionerima i nudili im da ono malo nekretnina koje su uspjeli zamjeniti sa Srbima iz RH stave državi na raspojaganje i pod tim uslovima ostvare neku financijsku potporu. Neki nisu imali drugog izbora, pa su pristali na tu sramnu ponudu. Taj lopovluk je bio ravan svim onim lopovlucima vidjenim u pretvorbama, u kojima je Hrvatska temeljito opljačkana. Ljudi su dolazili očajni u Caritas tražeći pomoć.
Sljedećih deset godina sva Stipina mudrost bila je u rečenici: “Neka institucije rade svoj posao“. A Stipe je za to vrijeme smišljao nove viceve.
Tek nakon što je Ljubo Ćesić - Rojs zavapio u Saboru, da penzioneri iz BiH nemaju od čega živjeti, osnovana je komisija, da se pod hitno stupi u vezu sa penzionim fondom Republike Srpske, i nešto se počelo raditi. Nakon više od godinu dana iz Republike Srpske su počeli kapati neki bijedni novci, a penzioneri su napokon odahnuli. Bosanski penzioneri Mesiću ovaj pasjaluk nikad nisu oprostili, i poručuju mu da će mu sve to jednog dana doći na naplatu. A čini se da to vrijeme dolazi. Da, to je pravo lice Stipe Mesića, “velikog prijatelja BiH“. Nek se zna.
I za Stipu vrijedi ona, da prilika čovjeka čini lopovom. U Sydneyu su me naši ljudi vodili i u najveći hrvatski klub „Punchbowl.“ Ogroman klub sa tri velike odvojene dvorane, u kome uglavnom nastupaju naši estradni umjetnici. Baš u tom klubu su mu njegovi Ličani diskretno predali podebelu kovertu sa novcima, da mu se u Australiji nadje „za duvan i džebanu“. Nije mu bilo teško s njima zapjevati i Juru i Bobana. A onda su mu svečano predana još tri čeka od ukupno preko 150.000 dolara, da ponese kao pomoć Hrvatskom nacionalnom fondu, i bolnici u Gospiću. Na youtubu se lijepo vidi kako je sve tri koverte strpao u džep. Čekovi nikada nisu stigli u RH, a donatori putem suda od Stipe traže novce. A Stipe uz grohotan smijeh odgovara, kako su se koverte negdje izgubile, i nastavlja sa vicevima.
Caritas je 2000 god. preselio u Banja Luku. Svim zaposlenicima je ponuđeno da zadržimo radna mjesta, i vratimo se u Banja Luku. Neki su to prihvatili, ali većina se zahvalila na ponudi. Sa time se završilo jedno poglavlje humanitarnog djelovanja banjalučkog Caritasa u Zagrebu.
 |
| Proslaava 25. godišnjice |
Sjetimo se ponekad Ratkajevog prolaza, i banjalučkog Caritasa u Zagrebu.
Josip M.
posted by co | 1:00 AM
15 Comments:
Bilo mi je drago vidjeti da se nakon podužeg vremena Josip javio svojim prilogom i na tome je završilo.
Svakako je za pohvalu Caritasova pomoć tijekom rata, bez obzira kakvi su sve bili njihovi motivi.
Nisam ju dobila, niti sam ju od ikoga drugoga dobila kao izbjeglica, niti sam ju tražila, pomogli su mi roditelji, srećom sam se ubrzo zaposlila, niti sam tako ugodno živjela svih poratnih godina za Tuđmanova života, niti je to bilo vrijeme sedam Biblijskih debelih krava. Pa tko bi onda napustio Hrvatsku i tražio spas po Evropi, Americi, Australiji?
Neki su vjerojatno živjeli dobro, a ZNA SE i tko, i tu nisu upućene riječi kritike.
Ne pita se koliko je Tuđmanova politika pridonijela i još uvijek pridonosi neriješenim pitanjima u BiH.
A o Stipi Mesiću neka se izjasne Bosanci i oni iz «Herceg Bosne»
I kroz ovaj prilog je uočljivo, tko hoće vidjeti, kolika je podijeljenost hrvatskog društva, i čijih se izvora i «istina» držimo.
Kao da smo živjeli u dvjema različitim državama.
Pitam se kako obrazovan čovjek može vjerovati da je Hrvatska od inozemne pomoći na račun izbjeglica mogla i živjela dobro, da je porasla industrija i da je mogla dobro opremiti vojsku i voditi obrambeni rat?
Pitam se kako može obrazovan čovjek vjerovati u Rojsa i misliti da je njegova zasluga u rješavanju problematike umirovljenika iz BiH, i kako se može pozivati na proustašku emigraciju u Australiji.
Kad se budu istim aršinima mjerili naši i njihovi unutar Hrvatske onda će biti nade za Hrvatsku.
Jednoga dana povijest će sve rasvijetliti, ali sam sigurna da neće ( a ni sada nije) pozitivno ocijeniti ni Tuđmana, ni Crkvu u Hrvata, ni proustašku emigraciju u Australiji i Kanadi.
Ne želim ući ni u kakvu polemiku jer ona nebi pridonijela da se ukopana stajališta približe.
Željela sam samo vrlo šturim komentarom naglasiti da ima i drugačijih mišljenja u Hrvata.
Nataša
Ratkajevog prolaza se sjećam iz naših izbjegličkih dana u Zagrebu ali da Josip ne napisa ovaj prilog ne bih znao gdje se tačno nalazi. Mnogi događaji iz vremena našeg jednogodišnjeg boravka u Zagrebu su mi blijedi, ne sjećam ih se dobro,vjerojatno što se u relativno kratkom vremenu desilo toliko toga da mozak ne može sve zapamtiti. Sada, kada sam vidio priloženu sliku, sjećam se da smo navraćali u Caritas u Ratkajevom prolazu da pošeljemo pismo familiji koja je ostala u Banjaluci ili da primimo pismo od njih. To je u to doba bio jednini način komuniciranja s Banjalukom jer telefonske veze između Banjaluke i Zagreba nisu radile. Ta pisma su za nas imala ogromnu vrijednost i bili smo beskrajno zahvalni ljudima koji su radili u Caritasu na njihovom trudu. Tu smo sreli Josipa koji je radio u Caritasu ali i neke druge Banjalučane kojima se Ratkajev prolaz činio kao dio grada kojeg su izgubili.
Dok smo još bili u Banjaluci, sjećam se kako su mami na Predgrađu donijeli paket iz banjalučkog Caritasa. Bilo je tu brašna i još nekih prehrambenih proizvoda koji su nam tada dobro došli jer su se zalihe hrane gotovo potrošile a u našoj široj famili niko nije radio. Mama pomoć nije tražila (bilo je to u jesen 92, u tom vremenu se već razbolila i nije ustajala iz kreveta) ali ga je vjerojatno dobila jer je bila vjernik i kao takva pripadala, čini mi se, župi Petričevac. Predpostavljam da je bila na spisku vjernika a o njima se brinula njihova župa. Također vjerujem da je pomoć stigla upravo iz banjalučkog Caritasa u Zagreba o kojem Josip piše.
Sjećam se da smo nekoliko mjeseci ranije moj prijatelj Eko Kušmić i ja otišli na Petričevac da pokušamo dobiti lijekove koje su njegovom ocu Mehmedu nedostajali a više ih nije mogao nabaviti. Njegovi su čuli da se ljekovi mogu dobiti u franjevačkom samostanu na Petričevcu a slao ih je Caritas iz Zagreba. Jedan od svećenika se razumio u lijekove i čak je mogao predložiti adekvatnu zamjenu ako nije imao traženi. Ja sam išao s Ekom jer sam ja kao Hrvat trebati biti nekakva “propusnica”. U dvorišti samostana smo sreli mladog svećenika u farmerkama koji nas je bez mnogo pitanja odveo do starijeg svećenika koji je bio zadužen za lijekove. On nas je saslušao, odabrao lijek koji je mijenjao originalni i dao nam ih ne prihvatajuči novac koji mu je Eko nudio.
nastavlja se...
Iz zadnjih dana u Banjaluci se sjećam i paketa koji je, početkom 93. stigao iz Zagreba. Za nas je to bio kao poklon s neba. Mati je bila sve bolesnija, povremeno je gubila svijest jer je bila sve slabija (gotovo ništa nije jela) a bratu i meni, koji smo naizmjenično bdijeli nad njenom posteljom, je bilo sve teže. Akumulator koji smo noću koristili za osvjetljenje, kada bi morali nešto uraditi, se potpuno ispraznio i sobu je osvjetljavao samo plamen vatre Iz peći koja je gorila bez prestanka. Svijeće koje su nam stigle u paketu su za nas bile pravo bogatstvo, nešto što je za nas u to doba bilo nemoguće nabaviti. Bilo je tu i drugih korisnih stvari (npr sapuni) a sve je stiglo od sestre iz Zagreba uz pomoć Caritasa, predpostavljam istog onog u kojem je Josip radio.
Za vrijeme izbjegličkih dana u Zagrebu smo, na osnovu izbjegličkih kartona, od Caritasa dobijali i pomoć u hrani. Kako smo stanovali u Prečkom, Nera je po pomoć koja se dijelili u naselju Lučko, išla autobusima. Bio je to pravi poduhvat jer se morala boriti s teškim kesama natrpanim različitim konzervama i kutijama pakovanih prehrambenih proizvoda koje su stizale iz Evrope i svijeta (USA). Bilo je tu svega, često proizvoda koje nismo mogli jesti iz raznih razloga, ali je Neru bilo sramota da neke stvrai odbije uzeti da ne bi uvrijedila one koji su pomoć dijelili. Bili smo izbjeglice, nije se imalo dovoljno za život i čovjek u takvim situacija nema pravo na izvoljevanje.
Takva su bila naša iskustva s Caritasom koji je za vrijeme rata u Bosni odigrao, po mom mišljenju, veoma korisnu ulogu i na tome smo mu, mi i moja familija, veoma zahvalni. Naša zahvalnost svakako pripada i Josipu, (i ljudima s kojima koji su s njim radili), koji je bio jedan od veoma važnih kotača te mašinerije koja, bez obzira na kritike pojedinaca, zaslužuje sve pohvale. Bilo bi nepošteno da tu pomoć zaboravimo naročito ako se sjetimo koliko pomoći smo dobili od onih koji s kojima smo godinama živjeli a koji su nas podmuklo izdali.
kraj prvog dijela komentara
Što se tiče drugog dijela Josipovog priloga, osjećam potrebu da kažem svoje mišljenje, većinom na osnovu onoga što sam o nekim događajima o kojima Josip priča pročitao ili na osnovu nekih svojih razmišljanja.
Nije mi poznato šta se dešavalo s banjalučkim penzionerima za vrijeme Tuđmana a ni za vrijeme Mesića jer nisam u Hrvatskoj od 94,. niti sam poteze jednog ili drugog osjetio na svojoj koži ali sam Tuđmanove poteze vezane za rat u Bosni itekako osjetio. Njegovo šurovanje s Miloševićem u pogledu podjele Bosne se ni u kom slučaju ne može zaboraviti niti se može i smije zaboraviti da su u tim planovima banjalučki Hrvati, te oni iz Posavine i Srednje Bosne bili kolateralna šteta. O tome je glasno govorio (i još uvijek govori) i banjalučki biskup Komarica i za mene tu nema nikakvih dilema. Hrvati iz Banjaluke, Posavine i Srednje Bosne su žrtvovani da bi se dio Hercegovine pripojio Hrvatskoj i to je i ostvareno (mada plan za Hercegovinu nije zvanično stavljen na papir). Činjenice na terenu govore tome u prilog i o tome ne bi trebalo biti spora.
A što se tiče Stipe Mesića, i tu se, nažalost, ne slažem s Josipom. Pišem, opet, na osnovu onoga što sam čitao ovih godina na Internetu jer nisam direktni učesnik događanja. Mesić mi je simpatičan, sviđaju mi se njegova otvorena istupanja u kojima jasno iznosi svoje stavove o potrebi očuvanja cjelovitosti Bosne a protiv stvaranja dodatnih podjela na nacionalnoj osnovi koja su srž svih njenih problema.
I na dio priloga o novcu koji je Mesić, navodno, strpao u svoj džep, imam nekoliko primjedbi. Pažljivo sam pregledao zakačeni video klip i evo mojih zaključaka:
Na Internetu se može naći svašta, ima tu i istinitih ali i lažnih informacija koje se, uz pomoć postojećih tehnologija mogu prezentirati prema nastojanjima onih koji informacije kreiraju ili naručuju. Zadnjih petnaestak godina sam radio na pravnom fakultetu i jako dobro mi je poznato koliko je teško biti siguran koja je od nađenih informacija tačna, a koja ne. Time se bave bibliotekari koji su za to posebno školovani i oni svoje znanje prenose na studente, buduće pravnike, jer je tim budućim pravnicima danas Internet glavni alat za prikupljanje informacija u njihovom poslu. Na video klipu sa suđenja Mesiću je očigledno da su njemu predati čekovi (tri) na određene iznose a ne novac jer 100 hiljada dolara u novčanicama teško može stati u koverat koji se može staviti u unutrašnji džep kaputa. Bar kod nas ovdje u USA ček mora biti naslovljen na određenu osobu ili instituciju i samo ga ta osoba ili odgovorna osoba institucije može keširati. Novac se može podići u banci ili se može staviti na bankovni račun osobe ili institucije. O svakoj transakciji mora postojati zapis u banci u kojoj je ček realiziran a ista informacija ima i vlasnik čiji je ček realiziran. Ako je Mesić čekove keširao ili stavio na svoj račun, oni koji su mu čekove dali imaju tu informaciju, kao što iste informacije postoje i u banci u kojoj je ček realiziran kao i onoj s koje je novac skinut. Da zaključim, ako neko stvarno želi da dobije informacije šta se desilo s čekovima, informacije su lako dostupne. Stoga, mislim da je priloženi video klip napravljen s namjerom da se ostvari određeni cilj a ne u cilju prezentiranja istine.
Napisala sam komentar čiji je broj znakova bio veci od dozvoljenog pa nije otisao. Morat cu ovih dana prepisati na dva djela i poslati. Pozdrav Saima
Dok sam ja trazila vrijeme da napisem komentar o ovom prilogu, pomogose mi Natasa i Co sa skoro identicnim stavom po mnogim pitanjima. Sve sto oni napisase mi u Sarajevu smo mnogo toga dobro osjetili na svojoj kozi i zeludcu. Pricalo se o velikoj pomoc koja se slala Bosni, a posebno Sarajevu, koja nikad nije stigla do nas. Svaka cast Josipu na njegovom trudu i pomoci svakom kome je pomogao. Ali takav svijet je uvijek bio zadnja karika u lancu, u kojem je bilo mnogo karika iznad njega, koji su imali onu devizu ”med vrcati a med ne lizati je nemoguce”. Sad cu ja malo opisati nase pocetke ovog ludila.
RRVO: krajem 91-e dodje nas kolega Brane K. (dugo je u Kanadi pa mu ne spominjem prezime) na posao. Bosanac, preposten u svakom pogledu, po roditeljima pravoslavac, dusa od covjeka. Neispavan, zabrinut, a inace uvijek mu se znala svaka emocija po izrazu lica. Na nase pitanje sta mu se desilo zapoce pricu:
Supruga Dragica Hercegovka, po roditeljima katolkinja, zatekla brata iz Hercegovine u kuci oko 22 sata sa djecom. U sobi su bile tri velike zavezane vrece. Kad ih je otvorio u njima su bili jugoslovenski dinari u velikim apoenima. Tada su se u Sarajevu otkupljivali vojni stanovi. Te godine je bila velika inflacija pa se svaki ustedjeni dinar pretvarao u “dojcmark”. Šura je rekao da zgrabi i on sebi “dva-tri naramka” i proda
jer se svaki dan kurs mjenjao na stetu vlasnika. Brane, kakav jest, odgovoran, posten, posvadja se sa šurom i izbaci ga iz kuce da spava gdje god hoce, ali kod njega ne. Poslije toga cijelu noc nije zaspao ocekujuci i policiju na vrata.
DRUGO: Nasem radnom kolegi Frenjo Goranu, otac se zatekao na pocetku rata na Peljescu, gdje su imali vikendicu. Pricao nam je da mu je otac za dobre pare, u Splitu, dao svu dokumentaciju “ovlastenoj” osobi i za kratko vrijeme dobio dobru hrvatsku penziju, iako nije imao ni dana radnog staza u Hrvatskoj. Tako isto su i poodicno dobili hrvatske putovnice. Otac je umro prije pet-sest godina i citavo vrijeme imao prijavu mjesta boravka i mirovinu.
Sto se tice humanitarne pomoci koju smo mi dobijali u Sarajevu, primali smo ih u svojim Mjesnim zajednicama iz kontigenta UNHCR-a, putem Aerodroma Sarajevo. Grah pun ziska, konzerve “Ikar” proizvedene u Italiji, keks slican nasem “petitu” ali datum proizvodnje iz 1967 godine. Neke smrdljive konzerve ribe koje ni sve macke nisu htjele jesti. Potrosene ratne rezerve zapadnih zemalja, a njima vjerovatno obnovljeno novim. Sve sto je dolazilo kopnenim putem preko Hrvatske i Srbije, mnogo toga nikad nije stiglo na krajnje odrediste – Sarajevo.
Sve sto su licno slali prijatelji i clanovi porodica iz raznih zemalja, najvise i najredovnije je stizalo preko ADRE (neka adventisticka organizacija), Caritasa i srpkog “Preporoda”. Mi smo od Vicinog brata iz Splita dobili tri pakeeta preko Caritasa koja su putovala dva mjeseca. U jednom je bilo ulja, brasna, kvalitetnih konzervi, slanine i gustih sokova za razrijedjivanje u plasticnim bocama. U drugom paketu su bile jabuke i narandje koje su bile 60% neupotrebljive. U trecem je bio luk i krompir. Kompir je iskoristen oko 30 % a luk smo i truo gnjecili i stavljali u grah, da bar nesto u njemu imamo da zamirise.
Na osnovu ovoga licno smo iskusili staru izreku: “da kad kuca gori najteze je onome ko je daleko i od prozora i vrata”. Mi u Sarajevu smo bili u toj situaciji. Znali smo da nam samo iz Hrvatske moze doci najveca pomoc, ali i prije sukoba koji se desio izmedju Hrvatske i Bosne, pomoc je slabo dolazila Ali je bio dobar prihvat izbjeglica raznih nacionalnosti. Poslije su se rasipali po cijelom svijetu, gdje su i danas, bez neke vjerovatnoce da ce se ikad vratiti na svoje prostore. Ali su nam stizali mudzahedini koji nisu bacani iz aviona, nego su dolazili preko Hrvatske, jer su sarajevski aerodrome drzali unproforci i srpske vlasti. To vise nije nikakva tajna. Najvjerovatnije je to bilo u dogovoru sa obe strane (bosanske i hrvatske).
Mogla bih satima pisati o temama koje se pojavljuju u nasim prilozima (zbog cega sam zaista sretna) i mnogi od nas cine to zbog buducih generacija, koje ce saznavati razne price iz nasih zivota, istinski dozivljene.
Danasnji Grofov prilog nam zahvaljujuci porodicnim pricama “sa koljena na koljeno” i pismenim predcima, opisa nesto tako realno, iz dogadjaja od cak i vise od 100 godina. Ko zna gdje sve zive neki zajednicki potomci od nas Balkanaca, iz onog vica o Muji i medvjedu “ Od…..bi i prolazi”.
Ja ne bih bila ja kad ne bi napisala koliko mi je bilo zao kad sam procitala dio u Josipovom prilogu o Stipi Mesicu. Mi ovde Bosanci gradjanski orjentisani smo sanjali o takvoj mogucnosti da nam on moze biti predsjednik, a ne stalne smjene trojice konstitutivnih likova od koji ova zemlja 25 godina nema nikakvog hajra. Ja licno sam sretna i sto je gosp. Stipe od hrvatskog naroda dobio dva mandata. To najbolje govori o njemu i narodu i gradjanskom svjetonazoru i kulturi.
Ti Josipe imas pravo na svoj stav, ali meni su dva najveca Hrvata koje postujem pokojni gosp. Vlado Gotovac i Stipe Mesic.
Znajuci da je gosp Mesic provjereni antifasista, pojavom Suska, Rojsa, Djapica… i … bilo je logicno da je on morao otici iz tog drustva. A ta propaganda i onda i sada, radi li radi.
Ovo je moj licni stav i svi oni koji drukcije misle meni ne smetaju.
Meni smeta sto Bosanci i Hercegovci, mnogi nikad u zivotu nisu bili u Hrvatskoj, prave veliku protuuslugu mjesajuci se u hrvatske izbore.
Vice svaki put ide u Hrvatski konzulat na glasovanje. To je uvijek nedelja. Ja ga sacekam pa onda idemo u setnju. Obzirom da mnogi iz okolnih manjih mjesta sa vecinskim hrvatskim stanovnstvom nemaju svoja biracka mjesta, vec dolaze u Sarajevo, imam priliku da ih posmatram i slusam komentare. To je toliko priprost svijet da je za nevjerovati. Poslije izbora se razlete po Bascarsiji, prepoznaju se odmah. Nekima je to vjerovatno jedina prilika da dodju u Sarajevo jer im ta stranka organizuje autobuse. I to se pretvori u jednodnevni izlet, sa vec odredjenim stavom u glavama za koga ce glasati. Prvih cetiri-pet godina rata su zivjeli dobro zahvaljujuci pljackama i hajduciji i velikim kolicinama novca za “pravilno“ glasanje. Iza toga je dosla i sramna privatizacija hrvatskih tvornica i preduzeca jer je na gomili imalo sta da se djeli. Sramota je da ovdasnji polupismeni ljudi svojim glasovima cesto odlucuju o rezultatima izbora zemlje koja ima divnu prirodu, veliku kulturu kroz vjekove u raznim vrstama umjetnosti, antifasista, strucnjaka i naucnika svih vrsta, a desava se ono sve sto sramoti evropski narod i evopsku zemlju Hrvatsku. Tako je bilo i u RS- u i gore jer je ostajalo veliko bogastvo uglednih Hrvata i Muslimana i imalo se bome svasta pljackati.
U Sarajevu je bilo pljacke samo kao rezultat opstanka u zivotu. Lozenje komsijskih stvari, uzimnje ostavljene hrane u friziderima, gardarobe i cipela. Svi su dobrovoljno odlazili iz Sarajeva u ubjedjenju da se kao pobjednici vracaju za najduze nedelju dana. Ni to vise nije tajna. Sve je vecinom bilo razvaljivano, granatirano. Ali je posljeratn pljacka tvornica i preduzeca zestoko nastavljena kao i u Hrvatskoj i dan danas traje. Sta vise reci. Zato je ovako danas, kako je.
Zato mi je zao Josipe sto si iz Banja Luke, ali neki tvoji stavovi su slicni onima koje cujem na glasovanju, od ljudi kojima ti po meni ne pripadas. Ali istina je da je to tvoje misljenje tvoje apsolutno pravo.
Pozdrav Saima
U prepisivanju sam ispustila " da Vice ide na glasovanje na biračka mjesta koja organizuje Hrvatski konzulat. U Sarajevu"
Volim kad se svi podatci precizno napišu pozdrav Saima
Upozorila me nekolicina prijateljia i čitlaca bloga kojima je palo u oči, kako se tamo neka umišljena i nadobudna Nataša, obrušila na moje priloge u blogu, i zamjerili su mi , zašto dopuštam da me ista osoba vrijeđa , ponižava i iživljava se na mojim tekstovima. Neću uvlačiti nikoga u daljnji kontekst, ali osjećam se pozvanim i prozvanim, da gospođu ili gospodičnu Natašu na neke stvari podsjetim, da joj izravno odgovorim, i da je pozovem na red. Naravno u granicama pristojnosti , onako kako je njeni mentori i duhovne vođe nisu naučili.
Stječe se dojam da je Nataša neprikosnoveni autoritet ovoga bloga, koju treba pitati, šta se smije, a šta ne smije pisati. Uvodi svoju cenzuru , i imputira teme koje nemaju nikakve veze sa izvornim tekstom koji komentira.
Moj bezazleni prilog o muzičkoj školi Č.S. u Budžaku, iz januara 2015 god, koga su svi u svojim komentarima prihvatili kao pozitivan, Nataša je pretvorila u političku tribinu.
A u posljednje vrijeme se veoma zaigrala u svojoj dijalektičkoj akrobatici, pa se postavlja istovremeno u ulogu tužioca, kadije , advokata, porotnika. Ne skriva svoj animozitet, pa i mržnju, prema crkvi, vjeri, vjernicima i Hrvatskom identitetu. Evo bisera koje sam prikupio iz njenog bestidnog ubojitog vokabulara: Hrvati su za nju, kleronacionalisti, proustaški orijentirani, neobrazovani, primitivni, lažni domoljubi, politički nepismeni, potkupljivi, revanšisti, demagozi, zaboravni, korumpirani, zavidni... Našu dijasporu u Australiji naziva proustaškom. Šta misliti o osobi koja ovako govori o svom narodu, o zemlji u kojoj živi, u kojoj je spasila glavu, dobila državljanstvo, posao, pristojan život. Na njenom mjestu, ja bih pognuo glavu od stida, i zauvjek zašutio. Jedno vrijeme je stvarno zašutjela, pa se blog privremeno dekontaminirao od njene genijalnosti.
Ako joj ne valja ova zemlja, preporučam nezahvalnoj Nataši jednu zemlju blagostanja, slobode i demokracije. Sjeverna Koreja. I Stipe Mesić je nedavno bio tamo. Šta je radio, ne priča. Možda je tražio azil, jer mu gospođa Iva Vukić iz Sydney-a puše za vratom zbog onih čekova koje je Stipe zamračio. Ili da mu šašavi Sj. Korejski predsjednik opere ona dva miliona kuna, za koje je kupio penthaus, a narodu nije objasnio porijeklo novca. Da, nažalost i Stipe ne prestaje pljuvati po zemlji i narodu u kojoj je bio predsjednik. Možda je Nataši baš on uzor.
Može Nataša svoju komentatorsku genijalnost preseliti u neki od portala, ili nevladinih udruga, koji se profesionalno bave pljuvanjem po zemlji u kojoj žive. Ima ih na desetine, Ministarstvo kulture RH im još uvijek lopatom dijeli lovu, ali neće dugo. Neki „domoljubi“ sa tih portala su rado viđeni gosti na Dodikovoj TV RS, pa od tamo orkestralno baljezgaju protiv Hrvatske.
nastavit će se...
Da, ja sam samo jedan od stotine privedenih u sobu 85, na četvrtom katu SUP-a, na ispiranje mozga, i „prijateljsko ubeđivanje“, od strane SDB-a. Bilo je tu još puno sličnih soba, pa i soba za premlaćivanje , sa spravama za premlaćivanje, koje ne ostavljaju tragove. Priznajem, nisu me tukli, ali mentalni teror je bio ubitačniji od batina.
Ali bio sam jasan i prejasan, nisam prihvatio ponuđeni mi UNOSNI BIZNIS doušnika i poslušnika. I kada me nisu mogli slomiti, započeli su teror nad mojom suprugom. Pokušali su joj osporiti već dodjeljen stan. A moja supruga je bila cijenjen radnik u Čajavecu , pa i širem prostoru bivše države. Nikome nije zlo ni pomislila, a pogotovo učinila. Neka Nataša zna da zlotvori nisu štedjeli ni ženski rod.
SDB je uz asistenciju svojih profesionalaca i plaćenika, lovio labilne intelektualce, jer njihova lažna svjedočanstva imala su daleko veću težinu u montiranim procesima, nego običnih smrtnika. To je znala i moja pokojna baba, ali Nataši to još uvijek nije jasno.
Zaprepaštava me saznanje, da obrazovana osoba ne zna razlikovati klasičnog špijuna, od lažnog svjedoka. Svjedoka, koji je plaćen da posvjedoči laž, koji su mu servirali „ čuvari režima“, i čija je glavna svrha čovjeka strpati u zatvor.
Usput da Natašu podsjetim, svećenika Filipa Lukendu, mog daljnjeg rođaka, i časnu sestru Ceciliju, ubili su drugovi 12.05.1995, u župnoj kući u Presnačama, u BL. To su odradili drugovi konvertiti, koje sam definirao nedavno u svom komentaru na blogu, kao dugogodišnje spavače, koji Filipa nisu uspjeli smaknuti dok je bio u zatvoru, ali čekali su svoj trenutak kad su dobili svoju državu. Filip i Cecilija su umrli u strašnim mukama, žive su ih spalili.
A veliki igrači, uhodani doušnici i plaćenici, živjeli su visokim standardom, jer im je to represivni režim omogućavao, dobijali su stanove, rukovodeća mjesta, dodatke na plaću, besplatna ljetovanja , zimovanja i druženja sa atraktivnim prostitutkama.
Najbolje suradnike SDB je nalazio među LOŠIM i LIJENIM STUDENTIMA. Sređivali su im ispite, a oni su to odrađivali na najgori mogući način. Kasnije su nam te genijalce postavljali za šefove.
Sve je to plaćala „stoka sitnog zuba“ , koja je za to vrijeme išla po kilogram kave u Trst, plaćali depozit za prelazak preko granice, vozili svoj auto samo u parne ili neparne dane. Zar nam je sjećanje baš toliko kratko ?
Ono što me najviše užasava kod Nataše, je transparentno PRAVDANJE postupaka represivnog aparata bivšeg režima, i njihovih zločina, kao da je Nataša osobno bila dio toga sustava.
I još jedan podsjetnik za Natašu: SVJETSKA JAVNOST JE UPOREDO SA FAŠIZMOM, OSUDIO I TOTALITARNE KOMUNISTČKE REŽIME , KAO DVA NAJVEĆA ZLA U PROŠLOM STOLJEĆU.
Da se Nataša u trenutku ekstaze i zanosa pišući svoj posljednji tekst, sjetila aktualnog suđenja u Muenchenu, protiv SDB-ovih nalogodavaca Perkovića i Mustača za političko ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića, sigurno bi odustala od svog komentara, ili bar onog dijela u kojem opravdava represivni sustav i zločine YU tajnih policija. Ovako mogu samo reći: Bože oprosti joj, jer ne zna šta govori!
Josip
Za Josipa
Josipe ocito je da ste vi i Natasa dva razlicita pola, svaki misli da je druga strana u krivu. A prava istina je da u svakom narodu na Balkanu ima puno kvarnih, pa tako i u nasoj Hrvatskoj.
Znaci ova polemika je suvisna i sa vase i sa Natasine strane. Zato ljubazno molim vas oboje ne kvarite ovaj fini blog svojim osobnim politickim stavovima, jer to su samo vasi stavovi a ne istine. Rekao bi da ni jedno ni drugo niste u pravu a sa druge stane oboje ste u pravu.
Nama i jest tako lose jer imamo tako iskljucive ljude koji vide samo svoju stranu kao jedino ispravnu.
Srdacan pozdrav i hvala na paznji.
Jedan neutralan
U svemu što pišemo i načinom kojim pišemo najviše govorimo o sebi.
Niste me iznenadili ovim komentarom.
Imputiranje onoga što nije rečeno, etiketiranje moje osobe, rječnik koji koristite i prijetnja, podsjećaju na metode Službe koju ste osuđivali u svojim prilozima i komentarima.
Osuđivala sam ih i ja, samo na način suprotan Vašem, trebalo ga je razumjeti.
Ponavljam, što sam već rekla u svom prvom komentaru na ovaj prilog, ne želim polemizirati, nebi koristilo.
Ljudi, ah ljudi!
Nataša
Josipova recenica " da je Natasa neprikosnoveni autoritet na blogu" obavezuje me da se javim. Neprikosnoveni autoritet nije , ali autoritet jeste" po meni. Kad neko svojim pisanje realno prikazuje svoja gledišta i dozivljaje a pritom pod br. jedan CISTI SMEĆE IZ SVOG DVORIŠTA, ja ga vrlo uvažavam. Kad je čisto dvoriste, onda i ulica i grad i drzava. Onda je to sve zajedno dostojno zivota svakog covjeka.
Natasa je rodjena Zagrepčanka, ali je dobar dio svoga zivota provela u BL. Nikad se nismo upoznale ali sam bila radosna kad sam saznala i da je dobar dio svoga zivota provela i u mojoj ulici.
Koga god sam iz ulice pitala , a i neke Cajevcane o njoj , svi odgovori su bili u stilu" treba ustati kad se spomene."
Mene bi Josipov komentar obradovao da nam je naveo bar nekoliko imena osoba koje su mu činile to sto su činile.
A sve restrikcije od Par nepar pa nadalje su bile rezultat naseg ponašanja. Vecina nas je zivjela preko svojih mogucnosti , dizali se krediti, Titova nesvrstanosti to omogućavala, kapalo sa svih strana. Nafta, nafta, nafta.
Nista se nije promijenilo ni danas. Kolika je samo licna kreditna zaduženost u Hrvatskoj. Kao i u cijelom regionu.
A kad procitam ili cujem u RS-u Federaciji, Hercegovini, Hrvatskoj , Srbiji one koji kazu svakom ko misli drukcije " ako ti se ne svidja ovde idi u ....." Ja se uvijek naježim . To su po meni oni koji svoje smeće guraju debelo pod tepih.
Ne znam gdje je Josip rodjen . Sretna sam sto moj Vice i Hrvatsku i Bosnu voli jednako ali vec 57 god zivi u Sarajevu i nikad ga ne bi napustio. Ml
Ja sad iznosim svoje licne emocije koje sam osjecala pročitavši cjeli komentar. Sto inace svi činimo kad bilo sta čitamo.
Ne bih željela da povrijedim Josipa, ali moj dojam je da nije sretan tamo gdje zivi. Mozda su mu u potsvjetsti i neki lijepi dogadjaji , kojih je sigurno bilo i nasoj bivsoj BL.
Pozdrav Saima
milijardama. I svi hoce da imaju sve .
Nisam imao namjeru da se javljam ponovo ali poslije Saiminog posljednjeg komentara htio bih nešto dodati, mada sam o tome već dosta toga rekao na drugom mjestu.
Kada je sva ova diskusija oko Josipovog priloga započela (a njegov jedan dio je vezan i za moj prilog „Crna kuća“), potrudio sam se da pretražim Internet i pronašao sam informacije koje su me zaista veoma uznemirile. Među nama su, a da to mi nismo znali, živjele osobe čiji je zadatak bio da nas špijuniraju, naravno, ukoliko je za to bilo razloga. Doušnici su birani pažljivo kako lako ne bi bili otkriveni a ima ih svih nacija, obrazovanja, zanimanja. Interesantno je da su obično Srbi špijunirali Srbe, Hrvati, Hrvate a Bošnjaci, Bošnjake. Ima tu i katoličkih svećenika, hodža, pravoslavnih popova, profesora na fakultetima, novinara... Nisam se previše upuštao u detalje jer bi mi za to trebalo mnogo vremena, nego sam na brzaka pregledao samo dokumentaciju vezanu samo za Banjaluku.
Na mene su poseban utisak ostavile četiri osobe. Jedna je poznati banjalučki pjesnik čije su pjesme uključene u školske udžbenike. Drugi je cijenjeni banjalučki dirigent koji i dan danas živi u Banjaluci. Treća osoba je (bivši) omiljeni asistent na Elektrotehničkom fakultetu kojeg su mnogi koji posjećuju ovaj blog lično poznavali. Četvrtu osobu nisam poznavao ali sam o njoj čuo još u Banjaluci a kasnije sam je sticajem okolnosti (o tome pišem u svojoj „knjizi“) sreo u Zagrebu. Radi se također o osobi koja je poznata mnogobrojnim Banjalučanima, koja je bila omiljena u određenim krugovima (posebno ženskim), a koja se čak sama ponudila da obavlja posao doušnika. Dokumenti koji se mogu naći na Internetu ne ostavljaju dileme. Radi se o kopijama originalnih dokumenata SDB-a s pečatima i potpisima odgovornih lica od kojih neke lično poznajem. Oni sadrže imena i adrese doušnika, detalje o njihovoj aktivnosti, način komuniciranja, ocjenu o pouzdanosti, područje djelovanja (imena osoba ili grupe koju prate), da li su nagrađivani za svoje aktivnosti itd.
Mnogi doušnici su bili zaduženi za praćenje aktivnosti neprijateljske emigracije ali su mnogi također pratili obične ljude u svom okruženju koji su mogli postati žrtve njihove djelatnosti samo ako su rekle nešto što se u to vrijeme smatralo neprijateljskim djelovanjem. Tu ubrajam i praćenje sveštenih lica (na prijem, biskup Komarica je bio jedan od njih). Mene užasava ta pomisao da su ljudi mogli nastradati čak i kada nisu bili krivi jer je njihova sudbina ovisila o tome kako će neko u SDB protumačiti ono što su im doušnici prezentirali.
Dokumenti o kojima govorim su dostupni svima koji imaju pristup na Internet i koje to zanima pa iz tog razloga ne želim da ovdje navodim imena četvorice koje sam spomenuo. Vjerujem da će neki prepoznati nekog od svojih komšija, radnih kolega, možda čak i prijatelja.
Dakle, da zaključim, iako nas većina nosi lijepe uspomene na jedno vrijeme koje je iza nas, ostavljam mogućnost da ima i onih koji su, zbog raznih razloga, imali drugačije iskustvo pa ih ne treba bespogovorno napadati. Priznajem da pripadam grupi onih kojima je bilo lijepo ali saznanja do kojih sam došao nedavno su me uvjerili da svaka medalja ima dvije strane.
Uspostavila sam vezu sa Zdenom Busatlic u Brnu. Ona je supruga Bate Busatlica stomatologa, brat mu je Emko zubar a majka im je Husedzinovicka. Rodice smo. Bile smo uvijek drage jedna drugoj.
Rekla sam joj za Blog, uspjeli su pronaci i citati.
Na moj prilog o dvadeset godina opsade Sarajeva poslala je mail ali ga ovdje kopiram kao komentar na prilog Ratkajev prolaz. Mislim da bi njen tekst nekako tu odgovarao.
Saima
Draga Saima,
tek sada, kasno uveče, sam našla vremena da pročitam Tvoj mail, koji sam ne samo čitala, ali doslovno "gutala" pa sam se i vraćala, da neke stvari bolje uočim. Na žalost, ljudi koji se spominju mi nisu poznati, i koji tako fino reagiraju na tvoj blog. Na žalost i ja se sjećan tih strašnih ratnih momenata koje sam proživljavala u Banja Luci, pa iako smo uspjeli da se usadimo u mojoj domovini, dugo godina, pa Ti moram priznati i sada, osjećam veliku nostalgiju za onih 26 godina koje sam proživjela u Banja Luci.
Bila sam tamo veoma sretna, okružena familijom i divnim prijateljima, pa kada sam se vratila ovamo, dan danas osjećam prazninu, nedostaje mi ono krasno, koje mi je život u B.L. pružao. Pored toga svega, naša djeca su u tudjini morala graditi novi život. Možda su sretni ali i kod njih osjećam da u njihovim sjećanjima prevladaju uspomene za rodnim gradom. Jeste da si puno pretrpjela u Sarajevu, ali ostala si medju svojima, nastavila svoj život dalje sa puno entuzijazma, koji je Tvojom velikom vrlinom. Mi, stariji nikada ne zaboravimo, što smo svako pojedinačno morali proživljavati i nikad nećemo oprostiti onima koji su nas doslovno istjerali iz naših domova jer ima nas oko 350.000 negdje po svijetu. Čovjek je takav, mora da se bori za opstanak, ali duša pati i to će u nama ostati dok smo živi...
Lijep pozdrav Zdena
Post a Comment
<< Home