SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, January 20, 2016

Kemina sjećanja 5 - Konačno u Hamburgu

Budimpešta, željeznička stanica
Sjeli smo u voz i krenuli. U vozu sretnem čovjeka koji je radio u SUP-u u Maloj Čaršiji. Radi se o sinu Mulaomerovića. Njegovu ženu sam kao predsjednik Radničkog savjeta zaposlio kod nas u Zavodu. Žena mu je uspjela preći granicu i stići u Njemačku a sada on pokušava da joj se pridruži. Sa sobom je vodio sina od devet mjeseci, nadajući se da će na taj način lakše preći granicu. Tu sretnemo i neke sarajlije koji nam rekoše da su dva puta pokušavali ući u Mađarsku ali da nisu uspjeli tako da nas je to malo isprepadalo. Međutim, povratka nema. Idemo dalje, iako nemamo nikavih viza, samo jugoslavenski pasoš. I šta se dešava? Voz prelazi hrvatsku granicu i ulazi u Mađarsku, prvo u neku malu čaršiju. Nema nikakvih kontrola, u voz ne ulaze carinici niti policija. Nakon kraćeg zadržavanja voz se vraća nazad. Pomislili smo da se voz vraća u Hrvatsku, da nas Mađarska ne prima. Nastao je plač, jauk. Međutim, voz je nastavi dalje prema Budimpešti. Ta mala stanica je bila slična kao nekadašnja željeznička stanica u gradu u koju su vozovi dolazili sa stanice u Predgrađu i vraćali se nazad. Uglavnom, sve je prošlo dobro ali mi nikako nije jasno zašto na granici nije bilo kontrole.

Kada smo stigli u Budimpeštu, tražimo da kupimo karte za Čehoslovačku jer nekoliko djece koja su išla s nama su trebala da izađu u Pragu. Međutim, čudno, nigdje nema voza za Prag.  Raspitujemo se na stanici ali niko od Mađara neće ništa da kaže. Bili su jako nekulturni. Čekamo, ne znamo šta da radimo. Srećom, neki stranac nam je uspio objasniti da u Budimpešti imaju dvije velike željezničke stanice, Budimpešta Jug i Sjever i da mi, ako hoćemo da idemo na sjever, na primjer u Češku, moramo ići na tu stanicu.

Uspjeli smo naći taksi koji nas je prebacio na stanicu Budimpešta sjever. Tu smo uzeli karte i čekali čitav dan na toj stanici, sjedili. Sjeli smo u voz i krenuli, unutra neki igraju šaha, mi stojimo, nema mjesta za sjesti jer je voz pun ko šibica. Iznenada se pojaviše nekakvi oficiri, nastade neka frka. Jednog od ovih što su igrali šaha uhapsiše i odvedoše. Mi se isprepadali, posakrivali se. Ne znamo šta se dešava. Mislili smo da hapse izbjeglice. Međutim, taj uhapšeni je bio Mađar, nikog od Bosanaca nisu dirali ali mi to nismo znali i već smo mislili da je našem putu došao kraj. Granicu između Mađarske i Čehoslovačke smo prošli bez problema s jugoslavenskim pasošima.

Dolazimo mi u Prag. Tu smo sreli još neku našu raju. Rođaci Bajagilovići i dvoje djece Smailagića su tu otišli svojim putem, prema planu, i ostajemo sami, Mirsada, Alma, Selma i ja. Iz Praga smo se vozom morali vratiti nazad u Plzen (Pilsen) jer je on u blizini granice s Njemačkom. U Plzenu smo čekali voz za Njemaču i, kada je stigao, sjeli smo u njega. Voz staje na granici. Dolazi Nijemac, kontroliše. Stigao je do nas. Dajemo mu jugoslavenske pasoše. Digao je veliku frku na nas. Pa, vi morate imati vizu, pa, što niste otišli u Tursku, pa znate da s ovim pasošima ne možete u Njemačku. Mi se ušutili, ne znamo šta da radimo... U međuvremenu voz krenu i on samo napusti kupe gdje smo mi sjedili. Nismo znali šta će se dalje dogoditi. Međutim, voz uđe  u Njemačku i niko nije došao po nas.

Stigli smo u Nirnberg. U Nirnbergu na željezničkoj stanici lijepo. Ima kolača, ima svakavih sendviča, hrane. Imali smo nešto para, kupili smo hrane i tu sjeli i jeli. Ali, više nemamo para. Ne možemo dalje. Iamo sam nešto malo siće i ja nazovem Hamburg. Tamo je bila Mirsadina sestra. Ona je već duže vremena živjela i radila u Njemačkoj. Nazovem, pitam može li ona da dođe po nas, da idemo gore, jer smo mi, faktički, pošli kod nje. Međutim, ona kaže da je umorna, da je došla s posla, da ne može, ovo, ono... Vidjet će ona s bratom, jer je Mirsadin brat već bio gore. On je i sada tamo.

Mirsad je uzeo njeno auto i pošao po nas. Međutim, kad je došao na stanicu, nije nas mogao naći. Hodao je po stanici, tražio nas, a nas nigdje. Mi se čudili što ga nema, vrijeme prolazi, već je trebao biti ovdje. U jednom trenutku kćerka Selma upita „Da nije ono Braco?“ Ja rekoh, „Hajde, zovnut ću ga“. Kad ono, jeste Braco. U vožnji nam reče da je hodao po stanici, prolazio pored nas nekoliko puta ali nas nije mogao prepoznati. Mi smo bili iscrpljeni, umorni, putujemo već šest dana. Već u Banjaluci smo se promijenili, nemaš šta jesti, smršavili, ne spavaš noćima, strah, totalno smo se bili deformisali.

Krenuli smo autoputom, nakon nekog vremena stali smo na nekoj benziskoj pumpi. Tu nas je on častio, nakupovao nam tonu viršli. Kada smo se najeli, požurio je da stignemo Hamburga do kojeg ima dobrih šest sati vožnje. Usput, na autu mu pukne timing belt. Auto ne može dalje. Zove on Hamburg, pita Fatime (ime Misradina sestre, op. Co) imali li ona osiguranje. Ima. Daje mu informacije. Zove on osiguranje, oni dolaze, šlepaju auto i povezu nas to neke benzinske stanice i tu nas izbace, da nismo na autoputu. Noć je. Spavat ćemo u autu. Snijeg pao. Mraz. U autu hladno, ne možeš spavati, ulazimo u WC na benzinskoj stanici na smjenu da se malo ugrijemo. Tako smo progurali tu prvu noć u Njemačkoj.

Hamburg - željeznička stanica
I slijedeći dan smo tu čekali. Fatima je konačno uspjela da pošalje nekakve pare pa smo vozom stigli do Kasela. I u Kaselu smo čekali pola dana. Ona je u Hamburgu uspjela kupiti karte za voz za nas pa nam je to javila. A nama cijelo to vrijeme nije bilo lako, imali smo jugoslavenske pasoše, nismo poznavali jezik, teško smo se snalazili... Kada smo konačno sjeli u voz za Hamburg, bilo je divota. Voz topal, ugodna sjedišta, ne spavaš više na kartonu nego sjediš... 

I tako smo stigli u Hamburg.

U Hamburgu smo se smjestili kod Fatime. Imali smo jednu sobu, nas četvoro. Moja svastika, koja je u Njemačkoj već skoro trideset godina, završila višu medicinsku školu i radila u bolnici, kaže meni: „Ko bude radio u Njemačkoj, ko ima svoj stan i ne traži od Njemačke ništa, Njemačka će mu dati papire, da ostane“. Ja je poslušam. Mi nismo bili zainteresirani za Njemačku ali ja nasjednem na tu priču. Nisam išao tražiti pomoć nego sam poslije tri dana našao posao i počeo raditi. Zet mi je dao 200 maraka tako da ja svaki dan platim kartu za autobus 5 maraka, vozim se, izađem i onda idem pješačim do posla 5 kilometara. Radim 10 sati, vratim se pješice do autobuske stanice, uhvatim autobus za nazad i tako cijeli prvi mjesec, dok nisam primio prvu platu. Tako sam svaki dan pješačio 10 kilometara. Ujutro je nekako to i išlo ali kada sam se vraćao s posla umoram, bilo je gadno. Ali, poslušao sam nju i nisam htio tražiti pomoć. Mnogo kasnije sam shvatio da sam se zajebao. Ovi svi koji su bili na državnoj ponoći, kojima je Njemačka plaćala stan i hranu, iznijeli su od 50 do 100 hiljada njemačkih maraka kada su je morali napustiti a ja sam iznio samo ono što sam zaradio i uštedio.  Zajebo se. Al, tako je bilo.

Alma, na bilboardu u Jacksonville, Florida
Kada smo došli u Njemačku, Alma i Selma nisu mogle ići u redovnu školu. Alma je u Banjaluci krenula u drugi razred Medicinske škole a Selma u prvi, ali su je morale napustiti. Redovno školovanje nisu mogle nastaviti već su njih obe uspjele da idu pola godine na kojekakve kurseve da bi dobile potvrdu da su završile srednji školu. Interesantan je Almin slučaj. Nakon završenog kursa, godinu dana je pohađala nekakav „pred college“ jer nije imala pravu diplomu. Tek nakon toga se upisala u Medicinsku školu. Iz Njemačke smo morali izići u momentu kada je Alma završavala drugi razred medicinske škole. Tako se desilo da je u Banjaluci napustila školu kada je bila drugi razred a onda je i u Njemačku morala napustiti kada je završavala drugi razred. Međutim, uz njenu upornost, ovdje je to završila počinjući sve iz početka, ima Bachelor's degree, a sada ganja Masters degree.

Eto, Milane, to je ukratko ispričana naša sudbina od početka devedesetih. A ima toga još puno, ovo je samo dio sjećanja. Ako ti bude interesantno, mogu ti toga još ispričati.

Labels: ,

11 Comments:

Anonymous Nataša said...

Dragi Kemale,
pažljivo čitam Vaša sjećanja na dane prisilnog iseljavanja iz BL. Ali što napisati? Ne volim se ponavljati. Teško, žalosno i kako je moguće? Koliko je zla u ljudima!?
Drago mi je da je sve doživljeno zapisano. Kad se napiše, kao da oslobodimo dušu, a i neka posluži drugima, na objema stranama, da razmisle o svemu i o sebi.
Hoće li? Ljudi nevjerojatno malo razmišljaju. Ovce!

Strašno iskustvo, nikad se ne ponovilo, ali srećom sve je dobro prošlo, nadam se da je zadravlje sačuvano, a kako vidim djevojke su uspješne u svojim poslovima. Čestitam vam svima!
Treba razmišljati o onome dobrom što nam je to iskustvo donijelo, a sigurna sam da jeste, da je potaknulo mnogo toga u nama čega nismo bili svjesni da imamo, da smo našli nove izazove i da usmjeravamo sadašnjost na način da budemo zadovoljni.
Fotografije su Vam vrlo lijepe.
Sretno!

Srdačan pozdrav, Nataša

Thursday, 21 January, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Ono sto se moze reci, kada ti ide i kada si sretan uzivaj brate ko da je zadnje. Nikad ne znas kada ce sreca i sudbina da ti okrene ledja kao devedesetih mnogima u BL. Nikom na kraj pameti nije bilo da od onakvog zivota u par godina moze da okrene na takvo zlo koje i Kemo opisuje.

Tako treba uciti i mlade. Neka ne kukaju nego neka zive punim plucima i izazivaju srecu i ako je nadju neka se potrude da uzivaju u joj i da je cim dulje zadrze.

Thursday, 21 January, 2016  
Anonymous Dubravka said...

Potpuno se slazem sa Anonymous-om.
Drago mi je da je cijela porodica nasla svoj mir na mjestu gdje su sad.
Treba uvijek teziti tome da covjek bude sreatn i veseo. To se zove uspjeh u zivotu, i to je umjetnost. Ne imati prevelika ocekivanja.
Uspjeh u zivotu se razlikuje od "uspjesnog zivota" gdje se vrednuje karijera i zaradjen novac, sto nije uvijek povezano
sa srecom i zadovoljstvom.
Pozdrav od Dubravke

Saturday, 23 January, 2016  
Anonymous Aljosa said...

Kao sto sam jednom napisao svatko ima svoj mali roman o izlasku iz Banja Luke. Svi su na ovaj ili onaj nacin propatili ali Kemin put sa porodicom pokazao je svu golgotu kojoj su nasi sugradjani bili izlozeni na putu preko Travnika, preko podrucja pod kontrolom HV-o, do strepnji pri dolasku u velegrade, gdje odsjesti i kako ga napustiti, a da o provokatorima ne govorimo. Tragicno spominjanje djevojcice koja lezi u jarku, zivota ukradena od strane nemani, a prije toga izlozenja njihovom zivotinjskom ponasanju. Spavanje po haustorima, odbijanje poznanika da im pruzi dodatnu pomoc govori o ljudima i njihovom ponasanju u vrijeme kada je necist isplivala na povrsinu. Ipak ispod svega se moze zakljuciti koliko smo mi zilav i otporan narod. Nekako istovremeno se javlja slika opsadnutog Sarajeva te komentar kako je nikako nauruzan narod ,mladost prije svega, pruzila otpor agresiji JNA i Srbije te zal sto "merhametni banjalucani" nisu pruzili vise otpora. Htio bih jos jednom da istaknem cinjenicu da je u Banja Luci svo oruzje TO, osim djela Kotor Varosa i Jajca, podjeljeno Srbima. Iz skladista Donji Vakuf i Semizovac prebaceno je svo pjesadijsko naoruzanje TO opstina gornjeg toka Vrbasa i savezne rezerve cca oko 200 kamina natovarenih do vrha, sa oko 200 000 raznih "cijevi". Sve to se podjeli pripadnicima jednog naroda.

Uz to treba napomenutu o dolasku jedinica iz Karlovca Inzinjeriska skola, Bjelovara, sa Borongaja kod Zagreba i iz Slovenije sa opremom i naoruzanjem o cijem broju mogu pretpostavljati. Tu treba dodati i oruzje koje je raznim kanalima dopremano iz Srbije a za naoruzanje "paravojnih jedinica" uz znanje Saveznog SUP i SUP-a Srbije. Naoruzanje i mobilisanje jedinica milicije je takodje bilo u rukama jednog naroda. Veci garnizoni kao Banja Luka, Prijedor, Derventa a sve u blizini Banja Luke su takodje bili u funkciji opsade Banja Luke. Bilo kakav oruzani otpor u takvim uslovima, a svi pripadnici nesrpskog naroda koji su imali prijavljeno oruzje morase ga predati u SUP Banja Luka, doveli bi do krvoprolica mnogo veceg nego u Prijedoru, Bosanskom Novom, Kozarcu i djelovima Kotor Varoske opstine. Ovim zelim samo da se shvati tezina situacije u kojoj su se uz policijski sat nasli gradjani Banja Luke.

Kemin i porodice put izlaska i svi ostali pokazuju jednu stvar da sve sto nije napisano vremenom ce da nestane. Svi oni koji su to prosli treba i pored tezine koju izazivaju sjecanja na te teske trenutke da ih bace na papir da se nikada ne zaboravi i da se mogu zacepiti usta onima koji postavljaju pitanje: Tko nam ovo napravi?

Aljosa Mujagic

Sunday, 24 January, 2016  
Anonymous Miro BL said...

Kamo sreće da nije bilo ovog nesretnog rata.I ako smo već željeli razbiti zajedničku nam državu i armiju, trebalo je da je dogovorno svi „razbijemo“.Da razumom i činjenicama dođemo do željenih rješenja, a ne silom.Kako kažu:“Rat je nastavak politike drugim sredstvima.“Stvarno žalosno šta smo si priuštili pored onako lijepog života prije rata.Tamam kad smo izrasli u neko naprednije društvo, i uhvatili korak sa razvijenim svijetom, eto gdje smo na kraju svi završili..Svi su se bili nešto uzdigli uoči rata.Samo su svoje tjerali.A jedino dogovor i poštovanje kuću gradi..Rat je bio i prošao, ali ostavio je velike posljedice.Može se svako vratiti u BL, ali mnogi i ne žele to, a pogotovo mladi.A vrijeme prolazi, Vrbas teče..

Miro BL

Monday, 25 January, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Za Aljosu. Da Aljosa, Srbi su se naoruzavali a drugi su samo gledali i to je trajalo mjesecima. Sta reci o tolikoj naivnosti odraslih ljudi koji su bili RAVNOPRAVNI STANOVNICI BIH ali se nisu ponasali kao da je to njihova drzava koju treba da zastite od kriminalaca.

Sta reci o njihovom stavu da se to njih ne tice. Zato nisu reagovali na ocito naoruzavanje srpske strane koje uopste nije bilo pretjerano tajno niti narocito dobro organizovano. Sve je to bilo stihijski sto znaci mogli su da se naoruzaju i Muslimani i Hrvati da je bilo volje i pameti. Ne bi ni jedna zrtva pala i niko ne bi iselio. Djeca ne bi bila raseljelna po svijetu ljudi ne bi bili nesretni.

Sta reci na izgubljenog bosanca Fikreta Abdica koji je presao na stranu agresora, vrhunac idiotizma.

Koliko je trebalo pameti da se shvati sta je mislio Karadzic kada je izjavio da ce Muslimani nestati.

Sada je kasno. Ko nas je pobijedio, budale i nepismeni polupijani kriminalci. Badava vam sve skole drugovi moji. Djeca vam/nam to nikada nece direktno reci ali siguran sam da se ne ponose vama.

Monday, 25 January, 2016  
Anonymous Aljosa said...

Dragi prijatelju ili prijateljice (posto se radi o anonimusu a cije me ime i ne interesuje), nemam namjere da polemisem ali hocu samo da Te podsjetim na rijeci "slijepog vodje" Alije koji rece da u BiH nece biti rata i da se Bosnjaci? Muslimani ne odazivaju na mobilizaciju a isto tako ne dize TO u gradovima BiH te oruzje ode onima koji su se pripremali godinama za krvoprolice koje ucinise u BiH.

O tome hoce li se nasa djeca ponositi ili ne sa nama ostavimo to njima da odluce.

U svakom slucaju zelim Ti sve najbolje.

Aljosa

Tuesday, 26 January, 2016  
Blogger co said...

Moram se i ja ponovo javiti s nekoliko riječi na komentar anonimnog posjetioca. Jasno mi je da o apsolutno svemu postoje različita mišljenja pa je normalno da se svi ne slažemo kada je u pitanju tako značajan događaj kao što je rat u Bosni koji je promijenio život ama baš svakome. Međutim, kada iznosimo neke stavove i nudimo rješenja, kao što je u slučaju anonimnog posjetioca koji tvrdi da su za rat krivi oni koji se nisu naoružali i da rata ne bi bilo da su sve svi naoružali, onda bi se trebalo objasniti kako bi se neke stvari izvela. Na primjer, kako bi se to svi naoružali?

Nisam bio u prilici da kao Aljoša, koji je kao aktivno vojno lice jedno vrijeme bio na izvoru događanja, osjetim šta se u JNA dešava ali zaista nemam ideje kako su se „ostali“ u Banjaluci mogli naoružati (naravno, ako su to htjeli), kada je grad, još od prije rata u Hrvatskoj, posato sabirni centar u koji su se slile sve vojne i paravojne formacije koje su bile stavljene u službu samo jednog naroda. Volio bih čuti konkretne stvari, ne paušalne ocjene.

Postoji još jedan faktor vezan za cjelokupnu situaciju. Kao što nam je svima poznato, demokratske promjene su donijele okupljanje ljudi u nacionalne torove pa su tako glavne političke partije, koje su okupile daleko najveći broj članova, bile SDA, SDS i HDZ. Cilj i program svake od tih stranaka je bio da „zaštiti“ interese samo svoga naroda što je samo po sebi značilo konfrontaciju sa onim drugima. Nije se tada (a ni sada se ne govori) o općem prosperitetu, ekonomiji, radnim mjestima, već uglavnom o temama koje su vezane direktno samo za naciju i pribavljanje koristi za istu. Vidimo da su najvažnije teme ko će koga preglasati, mogu li njihovi da sude našima, hoće li se pisati ovako ili onako, kako će se podijeliti mjesta direktora i ko će kontrolirati izvore prihoda... Da ne spominjem religiju od koje je odjednom „oboljelo“ većina stanovništva. Eh, u takvoj situaciji su se našli i oni koji nisu pripadala niti jednoj od navedenih partija, kojima nacija i vjera nisu najvažnije stvari u životu već su imali druge prioritete. Pitam anonimnog posjetioca da li su oni ti koji su krivi za rat zato što nisu uzeli oružje ili su to samo pripadnici SDA i HDZ partija (govorim o Banjaluki) ?

Hajde da predpostavimo da su se svi naoružali, pa čak i pripadnici Reformista Ante Markovića, SDP-a, onih koji su ostali komunisti itd. Postavljam novo pitanje. Protiv koje strane bi se oni borili odnosno na čiju bi se stranu privoljeli? Na onu u čijim su redovima bili četnici, ustaše ili mudžahedini?

Volio bih da mi anonimni posjetilac odgovori, ali konkretno, sa razumljivim argumentima a ne teoretskim postavkama.

A o djeci i njihovim sudbinama možda drugom prilikom.

Tuesday, 26 January, 2016  
Anonymous sega said...

Kemo, svaka cast za slikovite, jednostavne opise. Nastavke sam procitao i po nekoliko puta, htio sam da zapamtim pojedinosti. Na kraju se sve dobro zavrsilo, bez zrtava sto je najvaznije a "borba" za djecu i njihovo kasnije odrastanje nas je odrzala u zivotu. Jos uvijek kroz nase glave proleti (bar moju) pitanje... zasto ? zasto? se desi takav rat bas na nasim prostorima ? Ako malo pogledamo oko sebe, po Evropi...nesto slicno se desilo i u bivsoj Cehoslovackoj, formirase se dvije zemlje bez rata i krvoprolica !! Dali je u pitanju nivo kultura i poimanja vjere kod jednog ili vise naroda ?? Sta su religija i vjeroispovijest ?
Spomenucu:Tudjmana,Milosevica,Karadzica,Izetbegovica i svi znate sta to znaci.
Njih vise nema. Ali tu su (samo BiH) :
Covic,Izrtbegovic,Ivanic i Dodik. U daljnjem provlacenju niti mislim da i oni visu nisu bitni nego OKOLNOSTI koje su ih izrodile. Ukoliko te OKOLNOSTI opstanu umjesto Covica, Izetbegovica,Ivanica i Dodika opet ce doci neki novi gore pomenuti !!!!!!!
Sto se tice Banjaluke (pocetkom rata u Bosni) s obzirom kako se sve odvijalo, velika je sreca da u Banjaluci nije doslo do "ratnog sukoba" izmedju tri religije jer mislim da bi samo nekoliko desetina muslimana i katolika izvuklo glavu, ostalo bi jednostavno nestalo. Zahvaljujuci katolicima i muslimanima Banjaluka je izbjegla mozda najveci GENOCID u istorijama ratova.
Kada jednom budem raspolozen napravicu pricu o "rukovodstvu" iz Sarajeva pocetkom rata. Napisacu samo mali komentar:CUVAJ SVOJU GUZICU, JEBES RAJU. O tome drugom prilikom.
Sto se tice nase djece, moje je misljenje: mi koji imamo dva zivota, jedan u bivsoj Jugi a drugi poslije rata kojekuda po svijetu, imamo "problem", stalno poredimo, analiziramo, pretpostavljamo, s dozom nostalgije. Nasa djeca to nemaju. Jednostavno ne poznaju (bar kod mene)
zivot prije rata.
Ovdje u Holandiji nisam pripadnik nijedne partije ali sam se uclanio u pokret protiv naoruzanja i rata (bilo gdje).
Svima mnogo pozdrava!
Sega

Tuesday, 26 January, 2016  
Anonymous Anonymous said...

Situacija je tada vec bila veoma jasna ali mnogi su zatvarali oci. Kada je JNA krenula na Sloveniju i Hrvatsku i djeci je bilo jasno sta se desava a kamo li odraslima. Zato nema nevinih.

U hrvatskoj su Hrvati blokirali kasarne jer su znali da ce to oruzje uperiti protiv njih. U BiH ni mukajet, kao nije to nas rat. Kako nije brate kada tuku preko granice a ti se pravis da ne vidis iako dobrovoljci iz BL odlaze na hrvatska ratista. Ili je BiH mislila da isti ti Srbi koji su tukli u Hrvatskoj, da ce u BiH biti mirotvorci.

General Spegelj je vrlo dobro rekao sta nas sve ceka i zato je htio da se osvoje kasarne bez zrtava jer tako ne bi ni krenuo rat jer bi bila ravnoteza snaga. On je bio sposban starjesina i rekao da su Peta (Zagreb) i Sedma armijska oblast (Sarajevo) jace od svih ostalih i da nema sanse da rata bude ako se preuzme kontrola. Ali bio je izdan i onemogucen od KOS-a a drugi su uprskali.

U BiH je trebalo napraviti isto. Kada su Srbi poceli sa naoruzavanjem iz TO, to su trebali da naprave i Bosnjaci i Hrvati preko svojih starjesina JNA i drugih ljudi koji imaju organizatorske sposobnsti. Bilo je dovoljno vremena i prilike. Kao odgovor CO'u, da se to desilo srpska strana nikada ne bi udarila jer bi postojala ravnoteza snaga i mogucnost da druga strana isto udari. Znaci nije trebalo stati na nikakvu stranu, nije trebao vrsiti ratna dejstva nego samo naoruzati se i tako protivniku pokazati da ne moze lako osvojiti, da nema smisla da zapocinje rat. Protivniku kakvog ga znamo iz iskustva ne bi padalo napamet da se tuce ako su sanse bile da dobije udarac natrag.

Nije to trebalo niti moglo biti jasno svim stanovnicima, ali je trebalo biti jasno dovoljnom broju BiH Bosnjaka i Hrvata da pokrenu svoje (a nisu).

To je sada nazalost propustena prilika a ostale su trajne posljedice koje ce osjecati generacije iza nas. Nesrbi, narocito u BiH odigrali su ulogu dobrovoljnih glinenih golubova, meni potpuno neshvatljivo i nakon tolikih godina.

Tuesday, 26 January, 2016  
Blogger Hidajet Dervisic said...

Pozdrav svim koji citaju i daju priloge za ovj blog.
Osjetio sam potrebu da i ja ostavim svoj komentar. Svi mi koji smo zivjeli a i oni koji su se samo zatekli u bivsoj Jugoslaviji u vrijeme "dogadanja naroda" imamo svoju istoriju i svoje poglede na sve sto se desavalo u ta cremena. I svi mi smo imali svoj izbor da uradimo sta smo mislili da je najbolje u toj situaciji.
Ja sam rodeni jajcanin koji je 1978 dosao u Laktase a 1980 u Banja Luku i do zavrsetka ovog rata nisam se nikad prijavio da trajno zivim u BL iako sam u meduvremenu zasnovao porodicu u BL (Gornji Seher) i poceo sa gradnjom kuce. Jedini razlog zbog kojeg se nisam prijavio za stalno zivljenje je REZERVA a bio sam rezervni starjesina. U Jajcu sam poznavao i mene je poznavalo puno ljudi a u BL mozda 100. Razlog sto sam ovo napisao je da se bolje shvati situacija u kojoj sam se poslije nasao.
Upravo na dan kad je Borac 1988 godine osvajao Kup Marsala Tita zavrsavala se 15-dnevna "vjezba". U Jajcu se nalazilo podzemno centralno skladiste goriva i u 7 dana je skladiste masovno praznjeno. Zadnji dan kad je vojnicki sastav raspusten mi starjesine smo odvezeni u Donji Vakuf gdje smo zajednicki s nekoliko vojnika, redovnog sastava,natovarili 5-6 slepera municiom i oruzjem koje je negdje odvezeno. U nasoj jedinici je bilo oko 40% (muslimana)Bosnjaka i 40% (katolika)Hrvata i 20% (pravoslavaca) Srba. Ja ne vjerujem da je bilo mnogo onih koji su se zapitali ZASTO i KUDA se sve to izmjesta.
Kako se situacija u Jugoslaviji komplikovala tako su i pozivi za rezervu bili sve ucestaliji. I pocetkom rata u Sloveniji opet sam bio u rezervnom sastavu u Bravnicama (kasarna u Jajcu). Aktivnosti jos vece nego 1988 a tad dolazi i prvi les stradalog vojnika u Sloveniji (Hrvat). Napeta situacija biva jos napetija kad stizu jos 2 lesa i opet oba Hrvati. Ne dozvoljava se otvaranje sanduka da porodica vidi leseve svoje djece. Po zavrsetku rezerve skladista u Jajcu i Donjem Vakufu su izpraznjena a uz put i skladiste u Hadzicima kod Sarajeva. Poslije smo osjetili na nama gdje je to oruzje zavrsilo. Bio sam prisutan i kad je oruzje TO Jajce predato (mislim zahvaljujuci pukovniku Selaku). Dio tog oruzja je razgrabljen direktno s kamiona bez ikakve kontrole a za drugi dio pojedinci znaju gdje je zavrsilo.
Aljosa (inace moj bivsi sef u Novakovicima) je u pravu da se u BL samo mogao desiti puno veci genocid nego u Prijedoru a vjerujem i nego onaj u Srebrenici. Sjetite se samo ubistva rahmetli hode Zahida Makica. Sta se desilo 10 minuta nakon ubistva? Seher,Grab i Novoselija su pored vec postojeceg okruzenja naknadno opkoljeni transporteerima. Toliko ooruzanom odporu.
A svi ovi koji sad misle da se tad trebalo oruzano boriti nek se zapitaju da li se oni sad bore za Bosnu. Jer sad je puno vaznija borba. Olavka je strasno oruzje. A glasanje je svake cetvrte godine. Sramota da nas je samo 1% od svih protjeranih glasao na posljednjim izborima. A koliko je prodalo svoju imovinu i gotovo ne dolaze u BiH. Koliko nas je naucilo svoju djecu da dolaze u BiH i da je vole? Sretan sam da svi moji prijatelji su uradili sve da djecu podignu na pravi put u novim zemljama ali i da vole svoju ili domovinu svojih roditelja. Fino je i treba putovati svijetom ali ne treba ni zaboraviti da je za tu zemlju iz koje poticemo zivote dalo 100 000 ljudi koji je nisu izdali. Izdali su je oni koji ubicama i zlocincima dozvoljavaju pobjedu u miru.
20 Godina je od zavrsetka oruzanog rata koji nije ni pobjden ali nije ni izgubljen. Nemojte da ga mi, koji smo protjerani ili jednostavno pobjegli, izgubimo.
Hidajet Dervisic



Friday, 29 January, 2016  

Post a Comment

<< Home