Kemina sjećanja 5 - Konačno u Hamburgu

Budimpešta, željeznička stanica

Sjeli smo u voz i krenuli. U vozu sretnem čovjeka koji je radio u SUP-u u Maloj Čaršiji. Radi se o sinu Mulaomerovića. Njegovu ženu sam kao predsjednik Radničkog savjeta zaposlio kod nas u Zavodu. Žena mu je uspjela preći granicu i stići u Njemačku a sada on pokušava da joj se pridruži. Sa sobom je vodio sina od devet mjeseci, nadajući se da će na taj način lakše preći granicu. Tu sretnemo i neke sarajlije koji nam rekoše da su dva puta pokušavali ući u Mađarsku ali da nisu uspjeli tako da nas je to malo isprepadalo. Međutim, povratka nema. Idemo dalje, iako nemamo nikavih viza, samo jugoslavenski pasoš. I šta se dešava? Voz prelazi hrvatsku granicu i ulazi u Mađarsku, prvo u neku malu čaršiju. Nema nikakvih kontrola, u voz ne ulaze carinici niti policija. Nakon kraćeg zadržavanja voz se vraća nazad. Pomislili smo da se voz vraća u Hrvatsku, da nas Mađarska ne prima. Nastao je plač, jauk. Međutim, voz je nastavi dalje prema Budimpešti. Ta mala stanica je bila slična kao nekadašnja željeznička stanica u gradu u koju su vozovi dolazili sa stanice u Predgrađu i vraćali se nazad. Uglavnom, sve je prošlo dobro ali mi nikako nije jasno zašto na granici nije bilo kontrole.

Kada smo stigli u Budimpeštu, tražimo da kupimo karte za Čehoslovačku jer nekoliko djece koja su išla s nama su trebala da izađu u Pragu. Međutim, čudno, nigdje nema voza za Prag.  Raspitujemo se na stanici ali niko od Mađara neće ništa da kaže. Bili su jako nekulturni. Čekamo, ne znamo šta da radimo. Srećom, neki stranac nam je uspio objasniti da u Budimpešti imaju dvije velike željezničke stanice, Budimpešta Jug i Sjever i da mi, ako hoćemo da idemo na sjever, na primjer u Češku, moramo ići na tu stanicu.

Uspjeli smo naći taksi koji nas je prebacio na stanicu Budimpešta sjever. Tu smo uzeli karte i čekali čitav dan na toj stanici, sjedili. Sjeli smo u voz i krenuli, unutra neki igraju šaha, mi stojimo, nema mjesta za sjesti jer je voz pun ko šibica. Iznenada se pojaviše nekakvi oficiri, nastade neka frka. Jednog od ovih što su igrali šaha uhapsiše i odvedoše. Mi se isprepadali, posakrivali se. Ne znamo šta se dešava. Mislili smo da hapse izbjeglice. Međutim, taj uhapšeni je bio Mađar, nikog od Bosanaca nisu dirali ali mi to nismo znali i već smo mislili da je našem putu došao kraj. Granicu između Mađarske i Čehoslovačke smo prošli bez problema s jugoslavenskim pasošima.

Dolazimo mi u Prag. Tu smo sreli još neku našu raju. Rođaci Bajagilovići i dvoje djece Smailagića su tu otišli svojim putem, prema planu, i ostajemo sami, Mirsada, Alma, Selma i ja. Iz Praga smo se vozom morali vratiti nazad u Plzen (Pilsen) jer je on u blizini granice s Njemačkom. U Plzenu smo čekali voz za Njemaču i, kada je stigao, sjeli smo u njega. Voz staje na granici. Dolazi Nijemac, kontroliše. Stigao je do nas. Dajemo mu jugoslavenske pasoše. Digao je veliku frku na nas. Pa, vi morate imati vizu, pa, što niste otišli u Tursku, pa znate da s ovim pasošima ne možete u Njemačku. Mi se ušutili, ne znamo šta da radimo... U međuvremenu voz krenu i on samo napusti kupe gdje smo mi sjedili. Nismo znali šta će se dalje dogoditi. Međutim, voz uđe  u Njemačku i niko nije došao po nas.

Stigli smo u Nirnberg. U Nirnbergu na željezničkoj stanici lijepo. Ima kolača, ima svakavih sendviča, hrane. Imali smo nešto para, kupili smo hrane i tu sjeli i jeli. Ali, više nemamo para. Ne možemo dalje. Iamo sam nešto malo siće i ja nazovem Hamburg. Tamo je bila Mirsadina sestra. Ona je već duže vremena živjela i radila u Njemačkoj. Nazovem, pitam može li ona da dođe po nas, da idemo gore, jer smo mi, faktički, pošli kod nje. Međutim, ona kaže da je umorna, da je došla s posla, da ne može, ovo, ono... Vidjet će ona s bratom, jer je Mirsadin brat već bio gore. On je i sada tamo.

Mirsad je uzeo njeno auto i pošao po nas. Međutim, kad je došao na stanicu, nije nas mogao naći. Hodao je po stanici, tražio nas, a nas nigdje. Mi se čudili što ga nema, vrijeme prolazi, već je trebao biti ovdje. U jednom trenutku kćerka Selma upita „Da nije ono Braco?“ Ja rekoh, „Hajde, zovnut ću ga“. Kad ono, jeste Braco. U vožnji nam reče da je hodao po stanici, prolazio pored nas nekoliko puta ali nas nije mogao prepoznati. Mi smo bili iscrpljeni, umorni, putujemo već šest dana. Već u Banjaluci smo se promijenili, nemaš šta jesti, smršavili, ne spavaš noćima, strah, totalno smo se bili deformisali.

Krenuli smo autoputom, nakon nekog vremena stali smo na nekoj benziskoj pumpi. Tu nas je on častio, nakupovao nam tonu viršli. Kada smo se najeli, požurio je da stignemo Hamburga do kojeg ima dobrih šest sati vožnje. Usput, na autu mu pukne timing belt. Auto ne može dalje. Zove on Hamburg, pita Fatime (ime Misradina sestre, op. Co) imali li ona osiguranje. Ima. Daje mu informacije. Zove on osiguranje, oni dolaze, šlepaju auto i povezu nas to neke benzinske stanice i tu nas izbace, da nismo na autoputu. Noć je. Spavat ćemo u autu. Snijeg pao. Mraz. U autu hladno, ne možeš spavati, ulazimo u WC na benzinskoj stanici na smjenu da se malo ugrijemo. Tako smo progurali tu prvu noć u Njemačkoj.

Hamburg - željeznička stanica

I slijedeći dan smo tu čekali. Fatima je konačno uspjela da pošalje nekakve pare pa smo vozom stigli do Kasela. I u Kaselu smo čekali pola dana. Ona je u Hamburgu uspjela kupiti karte za voz za nas pa nam je to javila. A nama cijelo to vrijeme nije bilo lako, imali smo jugoslavenske pasoše, nismo poznavali jezik, teško smo se snalazili... Kada smo konačno sjeli u voz za Hamburg, bilo je divota. Voz topal, ugodna sjedišta, ne spavaš više na kartonu nego sjediš... 

I tako smo stigli u Hamburg.

U Hamburgu smo se smjestili kod Fatime. Imali smo jednu sobu, nas četvoro. Moja svastika, koja je u Njemačkoj već skoro trideset godina, završila višu medicinsku školu i radila u bolnici, kaže meni: „Ko bude radio u Njemačkoj, ko ima svoj stan i ne traži od Njemačke ništa, Njemačka će mu dati papire, da ostane“. Ja je poslušam. Mi nismo bili zainteresirani za Njemačku ali ja nasjednem na tu priču. Nisam išao tražiti pomoć nego sam poslije tri dana našao posao i počeo raditi. Zet mi je dao 200 maraka tako da ja svaki dan platim kartu za autobus 5 maraka, vozim se, izađem i onda idem pješačim do posla 5 kilometara. Radim 10 sati, vratim se pješice do autobuske stanice, uhvatim autobus za nazad i tako cijeli prvi mjesec, dok nisam primio prvu platu. Tako sam svaki dan pješačio 10 kilometara. Ujutro je nekako to i išlo ali kada sam se vraćao s posla umoram, bilo je gadno. Ali, poslušao sam nju i nisam htio tražiti pomoć. Mnogo kasnije sam shvatio da sam se zajebao. Ovi svi koji su bili na državnoj ponoći, kojima je Njemačka plaćala stan i hranu, iznijeli su od 50 do 100 hiljada njemačkih maraka kada su je morali napustiti a ja sam iznio samo ono što sam zaradio i uštedio.  Zajebo se. Al, tako je bilo.

Alma, na bilboardu u Jacksonville, Florida

Kada smo došli u Njemačku, Alma i Selma nisu mogle ići u redovnu školu. Alma je u Banjaluci krenula u drugi razred Medicinske škole a Selma u prvi, ali su je morale napustiti. Redovno školovanje nisu mogle nastaviti već su njih obe uspjele da idu pola godine na kojekakve kurseve da bi dobile potvrdu da su završile srednji školu. Interesantan je Almin slučaj. Nakon završenog kursa, godinu dana je pohađala nekakav „pred college“ jer nije imala pravu diplomu. Tek nakon toga se upisala u Medicinsku školu. Iz Njemačke smo morali izići u momentu kada je Alma završavala drugi razred medicinske škole. Tako se desilo da je u Banjaluci napustila školu kada je bila drugi razred a onda je i u Njemačku morala napustiti kada je završavala drugi razred. Međutim, uz njenu upornost, ovdje je to završila počinjući sve iz početka, ima Bachelor's degree, a sada ganja Masters degree.

Eto, Milane, to je ukratko ispričana naša sudbina od početka devedesetih. A ima toga još puno, ovo je samo dio sjećanja. Ako ti bude interesantno, mogu ti toga još ispričati.