In memoriam - Jovanka Kekić
Danas mi stiže još jedna tušna vijest. Ovaj put iz Banjaluke. Javio mi se školski kolega Šukalo Radovan:
Čini mi se da su ovakve vijesti sve češće, evo ovo je već treća u zadnjih desetak dana. Čovjek prosto ne zna šta da misli. Ljudi umiru mladi, u svojim šezdesetim. Ponekad pomislim da naša generacija plaća danak onome kroz šta smo prošli.
S Jovankom sam išao u isti razred u Tehnici, radio smjer. Stanovala je na Pilani pa smo ponekad poslije nastave zajedno išli kući jer sam ja stanovao na Predgrađu. Poslije Tehnike se zaposlila u Profesionali a i ja sam završio tu nakon završenog fakulteta. Bila je mirna, povučena, dobar kolega. Čovjek se u nju mogao pouzdati.
Poslije Tehnike se nismo družili ali smo se sretali u krugu fabrike gdje bi se uvijek lijepo ispričali. Zadnji put smo proveli malo više vremena zajedno pri proslavi jedne od godišnjica mature. Kada sam primio tužnu vijest, prelistao sam foto albume i u njima našao nekoliko fotografija s tih druženja. Raja vesela, atmosfera divna. Na nekoliko slika svi pjevamo: Željo se prihvatio gitare, ja do njega, a Joka meni s desne strane. Bila su to vremena kada smo mislili da je pred nama lijep život bez većih problema, nesvjesni šta će nas devedesetih zateći.
Našim odlaskom iz Banjaluke izgubio sam vezu s većinom raje iz razreda pa tako i s Jokom. Ne znam kako je prošla za vrijeme rata ali znam da je, kao i većina onih koji su radili u Profesionali, ostala bez posla. Neko od raje je spomenuo da se Joka vratila na selo, da se posvetila proizvodnji zdrave hrane. Da li je bilo baš tako, ne znam.
A evo prije par dana i ona nas je napustila. Smirila se, što bi rekli naši stari. Za nas koji smo daleko od rodnog grada vijesti o iznenadnim odlascima prijatelja i poznanika nas zatiču nespremne jer vjerujemo da za nas još nije vrijeme. A možda nismo u pravu.
Jovankinoj familiji upućujem naše iskreno saučešće. Siguran sam da će nam se pridružiti svi njeni prijatelji i poznanici jer Jovanka je to svojim životom zaslužila.
Nera i Co
UMJESTO KOMENTARA
Na vijest o preranoj smrti naše školske kolegice javili su se školske kolege Sakib i Saima.
Evo Sakibovog emaila:
Saima je uz email poslala i Jokinu sliku s maturskog panoa:
Primila sam e-mail od Šukala i Emire o smrti naše školske kolegice Lazišić Jovanke.
Uspjela sam nekako da je izdvojim iz naše matursko slike i da ti pošaljem. Nemam nikakvih drugih izuzev školskih i sa maturske ekskurzije, koje su sitne i neupotrebljive.
Sakibove Memisevic mi je poslao i ovaj e-mail koji ti isto u prilogu šaljem.
Jako je lijepo napisao o njoj, sve isto i ja osjecam. Ja bih dodala ono što sam čula u jednoj turskoj seriji kad otac kaže sinu. "lakomislenost je čudna ljudska osobina, izvlači iz čovjeka samo dobro." Tako ja mislim da umjesto Sakibove riječi "naivna" vise ide lakomislena. Tu osobinu najviše posjeduju Bosanci i zato nam se dešava sve što nam se dešava.
Jako sam tužna poslije ovog saznanja. Dobri ljudi ostaju u srcu zauvjek bez obzira koliko se u životu susretali.
Iskreno saučešće njenoj porodici.
Pozdrav Saima
U utorak 05.01.2016. napustila nas je naša školska koleginica Kekić, djevojačko Lazičić, Jovanka – Joka. Sahrana će se obaviti 08.01.2016. na Novom groblju u Vrbanji u 13,30 časova.
Pozdrav - Šuki.
S Jovankom sam išao u isti razred u Tehnici, radio smjer. Stanovala je na Pilani pa smo ponekad poslije nastave zajedno išli kući jer sam ja stanovao na Predgrađu. Poslije Tehnike se zaposlila u Profesionali a i ja sam završio tu nakon završenog fakulteta. Bila je mirna, povučena, dobar kolega. Čovjek se u nju mogao pouzdati.
Poslije Tehnike se nismo družili ali smo se sretali u krugu fabrike gdje bi se uvijek lijepo ispričali. Zadnji put smo proveli malo više vremena zajedno pri proslavi jedne od godišnjica mature. Kada sam primio tužnu vijest, prelistao sam foto albume i u njima našao nekoliko fotografija s tih druženja. Raja vesela, atmosfera divna. Na nekoliko slika svi pjevamo: Željo se prihvatio gitare, ja do njega, a Joka meni s desne strane. Bila su to vremena kada smo mislili da je pred nama lijep život bez većih problema, nesvjesni šta će nas devedesetih zateći.
Našim odlaskom iz Banjaluke izgubio sam vezu s većinom raje iz razreda pa tako i s Jokom. Ne znam kako je prošla za vrijeme rata ali znam da je, kao i većina onih koji su radili u Profesionali, ostala bez posla. Neko od raje je spomenuo da se Joka vratila na selo, da se posvetila proizvodnji zdrave hrane. Da li je bilo baš tako, ne znam.
A evo prije par dana i ona nas je napustila. Smirila se, što bi rekli naši stari. Za nas koji smo daleko od rodnog grada vijesti o iznenadnim odlascima prijatelja i poznanika nas zatiču nespremne jer vjerujemo da za nas još nije vrijeme. A možda nismo u pravu.
Jovankinoj familiji upućujem naše iskreno saučešće. Siguran sam da će nam se pridružiti svi njeni prijatelji i poznanici jer Jovanka je to svojim životom zaslužila.
Nera i Co
UMJESTO KOMENTARA
Na vijest o preranoj smrti naše školske kolegice javili su se školske kolege Sakib i Saima.
Evo Sakibovog emaila:
Tuzno!
Napustila nas je nasa Joka. Sa svima je bila jednako dobra i neiskvareno pomalo naivna. Cuo sam da je zadnjih godina imala veoma tezak zivot. Nisam je vidjeo sve ove poratne godine ali je ostala i ostat ce u mome sjecanju.
Laka joj zemlja.
Sakib
Saima je uz email poslala i Jokinu sliku s maturskog panoa:
Primila sam e-mail od Šukala i Emire o smrti naše školske kolegice Lazišić Jovanke.
Uspjela sam nekako da je izdvojim iz naše matursko slike i da ti pošaljem. Nemam nikakvih drugih izuzev školskih i sa maturske ekskurzije, koje su sitne i neupotrebljive.
Sakibove Memisevic mi je poslao i ovaj e-mail koji ti isto u prilogu šaljem.
Jako je lijepo napisao o njoj, sve isto i ja osjecam. Ja bih dodala ono što sam čula u jednoj turskoj seriji kad otac kaže sinu. "lakomislenost je čudna ljudska osobina, izvlači iz čovjeka samo dobro." Tako ja mislim da umjesto Sakibove riječi "naivna" vise ide lakomislena. Tu osobinu najviše posjeduju Bosanci i zato nam se dešava sve što nam se dešava.
Jako sam tužna poslije ovog saznanja. Dobri ljudi ostaju u srcu zauvjek bez obzira koliko se u životu susretali.
Iskreno saučešće njenoj porodici.
Pozdrav Saima
Labels: cajevcani, in memoriam
4 Comments:
Porodicama Lazicic i Kekic upucujem najiskrenije saucesce a Jovanki neka je laka zemlja.
Sega
Sve nas iz bivseg razreda je jako pogodio Jokin odlazak. Bila je jako draga, jednostavna, iskrena i vrijedna. I uvjek dobar drug za sve.
I uvjek nasmijana. Malo je onih sto su znali kako je tesko bilo njeno djetinjstvo, a ne puno lakse ni kasnije. Od nasih skolskih drugova koji su bili na zadnjoj proslavi mature culi smo da se u to vrijeme vratila u kucu svojih roditelja negdje u okolini. U maloj basti uz kucu je pocela da se bavi 'zdravom hranom'. Voce, povrce, djemovi, pekmezi... Kad je pricala o tom na sastanku u ucionici jedan drug je naglas komentarisao
'blago tebi Joko, umrijeces zdrava'. Naravno, bila je to sala jedna od mnogih koje su bile uobicajene u nasem razredu.
Na vijest o odlasku nase drugarice, prva misao koja mi je pala napamet je bila bas ta sala. A onda su krenule da se vrte sve druge uspomene... sjedila je u klupi ispred mene cetiri godine, sljedecih nekoliko godina smo se rijedje vidjali a onda skoro svakodnevno u RC. I svih tih godina Joka ostala uvjek ista, dobar drug, nenametljiva, uvjek nasmijana... izgleda da neki ljudi treba da odu i da tek onda shvatimo koliko su duboki tragovi koje su ostavili u nama.
Pocivaj u miru draga drugarice. Tvojoj kcerki , tvom bratu i ostaloj familiji iskreno saucesce.
Emira i Sasa
Ja sam jedna od onih koji su sretali pokojnu Joku na Cajevackim stazama , u restoranu ili negdje na sastancima. Radila je u istoj grupi gdje je radio moj brat. Uvijek nasmijana, ostavila je svoje vedro lice u nasim sjecanjima, i to se pamti, cim sam vidjela sliku znala sam o kome se radi. Nadam se da to moze malo pomoci familiji i djeci u njhovoj tuzi, to saznanje da se ne samo blizi prijatelji nego i mi iz daljine rado sjecamo te vedrine kojom je zracila.
Dubravka
Joku (Jovanku Kekić), kako smo je svi znali, upoznao sam pobliže kad mi je dodijeljena kao tehničarka na projektu VKM-80. U početku sam bio sumnjičav, kakav sam uvijek bio, kad bi mi se netko približio, pokušao pomoći. Bolesno, al je tako, nikad nisam dao blizu sebe. Bolesno okrutno. I s tom mojom okrutnošću se Jovanka borila, sve dok nije zadobila moje povjerenje. Pratila me je, diskretna kakva je uvijek bila, i privatno i poslovno. Slušala bi moje tajne, planove, nikad nije ništa komentirala, samo bi, puna razumijevanja, klimala glavom. I rekla poneku. Tu, 1988. godinu, koja je bila prepuna mojih privatnih i poslovnih odluka, Jovanka je popratila kao anđeo čuvar, čuvala moje tajne, i odrađivala sve što bih joj naložio, kao njen nadređeni. More shema, obrada, prepravki, more prototipa, testiranja, mojih ispada, Jovanka je podnosila, tako da se danas opet pitam, je li bila anđeo ili samo tehničarka. Anđeo – definitivno.
Bili smo zajedno u Kuvait-u, te iste , 1988. I tamo, sjećam se, učinila je sve za projekt. I za ljude koje je sretala. Lokalce. Sjećam se, neki likovi iz Kuvaita su je pitali može li išta učiniti za liječenje njihove djece u Ljubljani. Spremno je pristajala na sve, pomoći bilo kome.
U to doba, razvoja VKM-a, pozivala bi cijelu ekipu (uklj. beogradski dio tima), na svoju i Obradovu viksu, negdje kod Bronzanog Majdana. Koji su to tulumi bili, uključujući branje gljiva, degustiranje Obradovih rakija i ritualno okretanje prasca, uz potok vikse. I jutarnja buđenja, i umivanje u potoku, i razbuđivanje uz Jokinu viku – kafa, ide kafa ...
Draga Jovanka, želim ti zahvaliti za sve lijepo što si donijela mojemu životu, želim ti zahvaliti za svu dobrotu koju si dijelila samnom i ljudima okolo sebe, želim ti reći da sam izuzetno sretan što sam te upoznao, spavaj mirno, predivni anđelu naš.
Tvoj Roman (Rona), zauvijek.
Post a Comment
<< Home