U posjetu kod unuke

Ispred zgrade gdje Davor stanuje

Stigosmo konačno i u Nizozemsku, krajni cilj našeg putovanja. Bila je to druga posjeta ovoj lijepoj evropskoj zemlji koja će vjerojatno biti odredište naših putovanja i u budućnosti jer nam se sin s familijom skrasio tu. Da smo prije dvadeset i kusur godina mogli birati gdje da idemo vjerujem da bi zemlja tulipana i kanala bila jedna od onih na vrhu liste. Ali nije nam se posrećilo. U Zagreb smo stigli u vremenu kada je bilo teško otići u Evropu. Obijao sam vrata ambasada nekoliko evropski zemalja ali niti jedna nije zvanično primala izbjeglice. Možda smo mogli pokušati ilegalno, ko zna, možda bi uspjeli. Ovako, završili smo preko velike bare i uspjeli relativno brzo stati na svoje noge. A mogli smo završiti i u Australiji, ili čak na Novom Zelandu, za koji smo gotovo dobili papire. Srećom, Amerika je bila „brža“ i tako nismo završili na drugoj strani svijeta, bogu iza nogu što bi rekao naš narod.

Unuka čeka da stignemo

Na aerodrom u Amsterdam smo sletjeli na vrijeme, pokupili kofere i uhvatili voz za Roosendaal prema planu. Čekalo nas je ugodno putovanje nizozemskim željeznicama do malog gradića u blizini belgijske granice kojeg smo prvi put posjetili prošle godine. Skypeom smo javili Davoru da smo u vozu i iskoristili  Internet, koji je u vozu radio besprijekorno, da prekratimo vrijeme putovanja. Nakon sat i pol smo izišli u relativno toplu nizozemsku noć (bilo je oko pola jedanaest uveče), pozdravili se s sinom i zaputili prema njegovom stanu u centru grada. Stigli smo za desetak minuta, na vrijeme da prvi put vidimo našu prvu unuku: Famke Eminu Roisin. Chantel ju je držala budnom jer je znala da će baka i dido htjeti da se pozdrave s unukom koju si prije toga vidjeli samo na slikama i kratkim videoklipovima koje smo dobijali redovito. Famke nas je odmah osvojila. Bilo je to lijepa, napredna beba, koja roditeljima nije pravila probleme. Mogli smo to prepoznati na prvi pogled. Gledala nas je svojim blagim očima, vjerojatno pitajući se koji su ovo stranci koji sada bulje u mene i pričaju nekim čudnim jezikom.

Jutarna kavica s pogledmo na trg

Nakon što je Famke otišla na spavanje, ostali smo u razgovoru sa snahom i sinom do kasno u noć. Niko od nas slijedećih dana nije morao raniti pa vrijeme nije imalo nikakvu važnost.

Sutradan ujutro Nera je ustala prva i tiho se odšuljala u dnevni boravak. Kada sam ustao, zatekao sam je kako pije kavu i „lista“ iPad, sjedeći na stolici uz mali stolić smješten uz veliki francuski prozor kroz koji se pružao pogled na mali trg. Omiljeno je to mjesto snahe i sina, tu svaki dan piju popodnevnu kavu, gledajući raju koja prolazi, kao da se nalaze na korzu. I ja sam se pridružio, posmatrajući kako se život budi u ovom malom gradiću kojeg vjerojatno nikada ne bih posjetio da nas rat nije otjerao iz rodnog grada.

"E jesi ti dido smješan"

Velika je to razlika u odnosu na mjesto gdje mi živimo. Dok ovdje pred našim očima jutro donosi život na ulice, raja ide pješice ili se vozi na biciklu, kod nas, u našem komšiluku, uglavnom je mirno. Tek tu i tamo prođe koji auto, i to rijetko, samo u slučaju da se neko od komšija zaputi negdje ili se neko vraća kući. Živimo u ulici na kraju naselja i prometa gotovo nema. A kod Davora i Chantel, stalno se nešto dešava.

Nakon doručka, konačno smo se dočepali unuke. A ona, kao da je znala da su stigli baka i dida iz daleka, gledala nas je s zanimanjem, slušajući naše tepanje kao da razumije šta govorimo. Vrlo brzo sam joj izmamio osmjehe na lice, da li zbog toga što sam mlatarao rukama i glavom ili zbog onoga što sam govorio. Ko zna šta se vrtilo u njenoj glavi. Možda je mislila kako je ovaj stari čiko smiješan a možda je na neki neobjašnjiv način znala ko smo i da smo došli da je posjetimo pa joj je bilo drago.

Ostatak vremena smo proveli pričajući i zabavljajući unuku, koja bi se pobunila samo kada bi ogladnila ili tražila da je presvuku. Prije ručka smo otišli u šetnju do obližnjeg trga na kojem su lokalni poljoprivrednici prodavali voće, povrće, ribu i mesne proizvode, pokupovali šta nam je trebalo, svratili u lijepo uređen kafić na kavu uz koju obavezno serviraju čokoladne bombone i suhe kolačiće i vratili se u stan gdje je svekrva preuzela kuhinju. Bila je to šansa da sin (a naravno i snaha) okuse domaću kuhinju (iako vrlo često priprema neka naša jela, npr bosanski lonac i grah) jer za to nemaju puno prilike.

Šetnja Gospodskom Roosendaala

Vrijeme je prolazilo brzo i trebalo ga je iskoristiti. Ko zna kada ćemo ponovo u ove krajeve jer, dok god se radi, vremena za putovanja nema dovoljno.

Slijedeći dan smo otišli u obilazak gradića, razgledajući kuće koje su na prodaju jer Chantel i Davor planiraju da se slijedeće godine upuste u avature dugoročnijeg rješavanja stambenog problema. U blizini centra grada se nalazi nekoliko ulica s lijepim kućama s malim dvorištima koje su na prodaju. Ko zna, možda ćemo slijedeće godine umjesto ispijanja kave uz francuski prozor i pogleda na mali trg, sjediti u nekom dvorištu, uvaljeni u dvorišnu garnituru i uživati u jutarnjem suncu.

Na kavici u obližnjem kafiću

Jedan dan smo Nera i ja sami otišli u obilazak grada. Lutali smo ulicama uovičenim starim građevinama, svratili u trgovinu hrane da kupimo nešto za ručak a na povratku u stan svratili u isti kafić na odličnan espresso. Osjećali smo se već kao domaći. Osoba koja nas je posluživala nas je prepoznala pa smo izmijenili par riječi. Primijetili smo da u kafić, koji služi i manji izbor jela, svraćaju uglavnom stariji kojima je to omiljeno mjesto druženja. Kod nas u USA takvih mjesta gotovo da nema. Jedino sam u Panera Bread primijetio nešto slično ali do nje se moralo sjesti u kola i na isti način vratiti nazad. Ovdje ljudi žive u gradovima, uglavnoj šetaju ili voze bicikla a manjina vozi auta. Sve im je na dohvat ruke dok mi, i za najmanju sitnicu, moramo sjesti u auto.

I ostali dani boravka su nam prošli brzo. Jedan dan smo čak stigli u obližnji gradić, o čemu ću drugom prilikom.

Baka sprema ručak

U subotu ujutro smo morali nazad. Ustali smo malo ranije, doručkovali, još jednom poljubili unuku koja je spavala, pa nazad na željezničku stanicu. Jutro je bilo svježe ali prijatno. Voz je kasnio minut-dva i već smo bili na putu za Schiphal, lijepo uređeni moderni amsterdamski aerodrom s kojeg smo u podne imali let za Toronto. Bio je to kraj naše kratke posjete staroj dami Evropi, kako je neki nazivaju. Na trenutak smo ponovo osjetili taj evropski stil života, toliko različit od američkog. Ali čovjek se ne treba žaliti. I u Americi se može lijepo živjeti, samo čovjek to mora htjeti. Ako se ne podlegne trci za novcem i raskošem, i Amerika pruža mala zadovoljstva za onoga čiji apetiti nisu preveliki. 

Baka, sin i unuka

A šta mi ovaj dida priča?

Kafić odmah do ulaza u stan

Šetnja Roosendaalom

Lijepa kuća, ali bez skupih ograda kao u Banjaluci

Stambena zgrada