Kemina sjećanja 4 - Od Travnika do Zagreba
Novi Travnik |
Tražimo mjesto gdje ćemo spavati. Imao sam adresu od nečijih rođaka, sad se ne sjećam ko mi je to dao i rekao da kod njih navratim. Došao ja kod tih ljudi ali nas nisu primili. Izgleda da sam im rekao imena pogrešnih rođaka. Hodajući, došli smo do Šarene džamije a desno gore su neke kuće, one starinske, bosanske. Moj rođak Abedin Bajagilović, koji je bio s nama, reče mi da je tu prije rata prodavao deterdžente, ambulantna prodaja, da poznaje neke ljude i reče da idemo gore. I dođemo mi gore. Kuća velika, u donjem dijelu je velika garaža. Kažem Abedinu da ih pita da nas puste u garažu. Puno nas je. Dvanaestero. Da spavamo na kartonima. Mi ćemo platiti koliko možemo. Otišao on da porazgovara s čovjekom, kad izađe i njegova žena, pogleda nas i reče „Hajte vi svi ovamo, u kuću.“ Mi uđosmo. Puno dječurlije oko mene. Ode žena u kuću, napravu uštipke i još koješta. Jeli smo, svi sretni. Donesoše neke jorgane i deke i prostrše ih po podu. Tu smo spavali.
Sutra ujutro u Travniku, moram tražiti neke papire, neke dozvole. Sirena svira, odnekud gruha top. Trese se sav Travnik. Nema autobusa, nema ništa. Naletim ja na neki kombi. Vidim, piše Taxi. Upitam taksistu da nas vozi dalje. Traži on nama dobre pare. Skupismo pare i on nas odveze u Novi Travnik. Tu u Novom Travniku smo otišli kod roditelja žene Adema Patka s Graba, ne znam kako se pravo preziva, jer su s nama išli njegova kćerka i momak s kojim se zabavljala, Elđan Lihović, sin Ahmeta Lihovića. Oni su tu trebali ostati a mi smo se nadali da ćemo tu moći prespavati. Međutim, oni nisu htjeli da nas prime. Imaju puno izbjeglica i nema mjesta. Šta ćemo sad, muvamo se tu okolo, hodamo, kada naiđe neki oficir i zovnu mene. Pita ko sam, šta sam, a ja mu kažem da sam iz Banjaluke. To je bio Lendo, On ti je sada general, a trenutno je gradonačelnik Novog Travnika. Pričao je sa mnom najmanje dva sata, raspitivao se za situaciju u Banjaluci, u Krajini. Ja sam njemu to sve lijepo ispričao.
I kažem ja njemu: „Lendo, ja bih ostao ovdje u vojsci, ali možel li ti meni napisati papire da žena i djeca idu dalje?“
Moja Mirsada neće ni da čuje za to.
Međutim, kaže on meni: „To ti vidi tamo sa mojima.“ I onda nastavi. „Ne trebam ja tebe ovdje.“
„Što me ne trebaš?“ pitam.
„Ja imam 50 momaka gore na brdima, oni imaju neke puške i automate. Oni, kad se vrate odozgo, daju oružje drugoj ekipi koja onda ide gore tako da ja za tebe nemam puške. Ti bi morao čekati da se neko vrati, da ti ja dam pušku, da ti ideš gore.“ Tako mi on reče. „A ti, ako hoćeš ići dalje, moraš ići u drugu polovicu Novog Travnika kojeg kontroliše HVO.“
Krenusmo tamo. I onda sam se jako iznenadio. Ugledah ogromnu kolonu raznih vozila koje je naš svijet u to vrijeme vozao. O čemu se radi? Srbi napuštaju Novi Travnik. Ali, njima je dozvoljeno da voze svoja kola, na gepecima je natrpano tonu stvari, iza su zakačene prikolice sa stvarima. Jedan je čak za prikolicu zavezao kravu i idu. Kontroliše ih HVO. Tada sam prvi pita vidio nekakvu čudnu opremu. HVO-ovci nose nekakve fesove, ali je onaj rep do pasa. Crna odjeća. Tako nešto sam viđao u ratnim filmovima kod talijanskih vojnika za vrijeme drugogo svjetskog rata. Bar tako mi je to izgledalo to što sam ja tu vidio. Ali sam u isto vrijeme bio i zbunjen. Razmišljam. Kako to, ja izlazim s jednom kesom a oni izlaze sa svojim vozilima, sve živo imaju na sebi?
Kada je ta njihova kolona prošla, vidim nešto čudno se događa. Neko vuče šporet, neko televizor. Šta je? Kada su Srbi otišli, prvi domaći su obilazili njihove stanove i kupili ono što su ovi iza sebe ostavili.
Malo kasnije Smailagića djeca, koja su išli sa mnom, su srela nekog svog daidžu koji je uspio pobjeći iz Skendera. Stanovao je u nekoj kući. Odvedoše nas kod njih. To je prigradska kuća, WC je napolju, betonir, stojeći, što bi mi rekli, čučavac. Skuhali su nam graha. Jeli smo ali nemaš gdje spavati. To je mala kuća, ima samo dvije sobe. A on ima dvoje djece. Ali, nekako smo tu prespavali.
Sutra smo išli u HVO da ganjamo papire za dalje. Došli smo u HVO. Ja sam jedva hodao jer smo pješačili 30 kilometara. Meni se noge upalile, ne mogu da hodam. Sreća, žena koja je tamo radila, pita mene šta je? Ja joj kažem da sam došao iz Banjaluke, da sam do Travnika išao pješke i da jedva hodam itd. Pita ona mene da li imam papir od svojih. Ja kažem da imam. Dadnem ja njoj papir, jer su meni naši u Travniku, Bosanska armija, dala papir da mogu napustiti Bosnu. Imam ga i sada kod sebe. U njemu piše da mogu napustiti Bosnu da smjestim familiju, pa da se vratim. Tako je pisalo. Ona uze taj papir, iskopira ga i vrati, te mi dade svoj papir koji kaže da mogu preći preko teritorije koju kontrolira HVO.
Karlobag |
Glani kolodvor |
Srećom, došao je voz koji vozi za Budimpeštu...
Kemo B.
nastavit će se...
Labels: kemo, ratna sjecanja
3 Comments:
Kemina sjecanja ostavljaju me bez daha. Prije svega jer su autenticna, jer podsjecaju na nasa vlastita. Iako smo zivjeli u istom gradu , zbog vrlo ogranicenog kretanja i propagande vlastodrzaca i njihovih izvrsioca, mnogi nisu znali sta se sve dogadja u gradu pa cak i u najblizem susjedstvu. I to je uostalom bio dio taktike ulijevanja straha.
Cula sam i ranije od mnogih rodjaka i prijatelja kako je izgledalo izici ' na Travnik'. Iako ni drugi putevi nisu bili sigurni, Travnik je ostao zapamcen kao najtezi i najopasniji. Takodje sve te podjeljene teritorije... vojske... cesto ukazuju na dogovore 'nasih' stranaka i vlastodrzaca pa cesto pomislim da su svi ostali i nas ukljucujuci, bili samo 'kolateralna steta'.
Hvala Kemo.
Želim da zahvalim organizatoru bloga na interesantnim temama, sviđale se one ili ne nekome.
A sjećanja sugrađanina Keme vraćaju nas vrlo živopisno u neko „davno“ vrijeme.Mnogi stanovnici B. Luke očito nisu puno toga ni znali šta se tačno događalo u gradu..Čitajući i neke prethodne priloge na blogu(a stvarno ima dosta toga interesantnog), želio sam da dam neki svoj komentar.I za kraj, svugdje ima i dobrih i loših ljudi..
Pozdrav,
Miro BL
Ja bih se svakako osvrnula na predzadnje dvije rečenice: "... pa hoda okolo, dolazi na Glavni kolodvor da vidi ako neko dolazi iz Banjaluke da se raspita šta se tamo dešava. Ali mi je bio nekako čudan, sumnjiv..."
Nekako je puno bilo tih što su hodali po kolodvorima u nadi da će susresti nekoga poznatoga unesrećenog iz Banje Luke. Pa tako smo i mi u Lipovljanima susreli čovijeka koji ima rodbinu u BL, pa smo mu onako naivno, dječije, umorni i pod stresom, ispričali i što treba i što ne treba. I uvijek me je mučilo jesam li pospješila nečije izbacivanje iz okrilja doma. To je nešto što me dan danas muči.
A što se tiče komentara iznad, gospodine Miro. Slažem se da svugdje ima i dobrih i loših ljudi, ali eto nekako tih ratnih dana, nismo mogli naći dobrog čovijeka, ni za lijeka.
Andrea
Post a Comment
<< Home