Moja ulica (nastavak)

Polovinom septembru sam bila u Banja Luci. Slikala sam dalje moju ulicu i nekoliko raznih detalja iz ulice  i okoline. Tako cu ovaj prilog u podnaslovu nazvati "U slici i riječi", a posvećujem ga svima koji su nekad živjeli u mojoj ulici ili u bližoj okolini.

Pozdrav Saima

Na ovom mjestu je bila kućica s baštom u kojoj su živjele teta Jovka i njena vanbračna kćer Kova. Obe su doživjele svaka za sebe duboku starost. Kova je tu kućicu prepisala nakoj ženi koja je brinula o njoj. U komšiluku se priča da je dala jeftino. Sada je tu zgrada u kojoj bi trebao biti hostel.

Na ulazu u kuću postoji ovaj stub od gornje terase stričevica. Prije rata su bile pločice , pa je neko u ratu polupao "jer su bile klizave." Ovo je sada goli beton, iznad je betonska ploča, tako da nema šanse da bilo kakva kap vode ili zemlje ima ispod ovog cvijeća. 
Tada sam razmišljala o snazi prirode, da ove lijepe žabice (tako smo zvali ovo cvijeće), imaju snagu da to sve probiju. U zadnje vrijeme smo svjedoci katastrofa na raznim djelovima svijeta u kojima su rušenja i poplave vrlo česti. I to je snaga prirode u negativnom smislu protiv koje čovjek ne može ništa.

Do prethodne zgrade su živjeli Tahirovići. Prije rata je Ibro držao "Bagatog servis" i živio sa ženom i dva sina. Svi iz starije generacije su umrli a jedan od Ibrinih sinova koji zžvi u Njemačkoj je napravio ovu kucu na mjestu stare očeve kuce.

Ovo je uličica kojom se silazilo na Studenac. Ne znam broja koliko smo puta ovuda silazili. Kad bi u gradu nestajalo vode na Studencu se snabdijevalo  pola grada vodom.

Ovo je dio Afganovih pomoćnih prostorija u kojem su nekad živjele Ruža i Fatija. Obe su bile socijalni slučajevi ali su bile ravnopravne stanovnice o kojima se skoro cjela ulica brinula. 
Priča se da su nasljednici Afgani koji su živjeli u Zagrebu svi pomrli bez nasljednika, tako da je ovo propalo i zub vremena je učinio svoje.

Ovo je niz od Gojkove kuće, nase kuće, Mujčića kuce, na mjestu kuće Osmančevića, vila gastarbajtera iz Njemačke.  Ulica je do 18 sati parkiralište bez ikakvog reda i zakona. Obzirom da se ne naplaćuje uvijek je puno i uvjek je "frka "i svadja kad neko nekoga " zagradi" 

Beslagića kuća je iza zida. Tu su često dolazili Dragan i Biha Rako koji žive u Zagrebu. Uvijek sam se istinski radovala kad bi došli istovremeno. Dugo već nismo.

12-tog septembru u BL je stiglo vise od 50 autobusa iz cjele bivše YU i šire.Na ovoj slici je dječak s pionirskom maramom i zvijezdom petokrakom. Ne znam odakle je ali su prolaznici koji su prolazili pored slastičarne vrlo simpatično razgovarali s njim i pozdravljali.

Grad je bio pun turista s ovim bedžom.Nije bilo nikakvih skupova, ni konferencija nego samo obilazak grada. U Mujinoj čevapčinici preko puta Kastela bila je ludnica, ali je ipak sve dobro funkcionisalo i svi su uspijevali doći na red, da probaju banjalučke ćevape.
Ne znam da li je u Federaciji bilo u medijima išta o tome, jer nemam tamo kablovsku TV. Na TVRS-a nije bilo ni riječi.