HONY
Ideja bloga je postavljati fotografije ljudi koje je sretao i fotografisao na ulicama Njujorka. Uz sliku ide i poneka recenica koju je osoba na slici ispricala za vrijeme kratkog razgovora prije ili poslije slikanja.
Jedna jedina recenica je cesto bila dovoljna da opise neciji cijeli zivot i svu srecu ili patnju koju su imali. Ponekad bi autor dao kratku pricu u nastavcima jer bi mu se osobe javile nakon duzeg vremena, ako bi uspjeli u necemu sto su zeljeli onda kad ih je slikao ili ako nesto nije islo kako treba. Najtuznije je bilo kad se jave s vijestima da je neko ipak umro pored svih nastojanja ljekara i svih molitvi ( ovdje to mnogi smatraju vrlo vaznim). Jedna, posebno upecatljiva je bila kad su mu mladi roditelji javili da su na kraju, poslije posljednje komplikacije, odlucili da zaustave rad uredjaja za odrzavanje u zivotu njihove bebe jer je ponestalo nade da ce ikad moci da prezivi odvajanje od uredjaja i jer se previse pati.
Vremenom je blog postao jako popularan, ne samo u SAD nego i u cijelom svijetu. To se najbolje vidi po komentarima i imenima komentatora.
Ponekad je Brendon , na prijedlog citalaca, poduzimao dobrotvorne akcije za pomoc ljudima sa slike ili organizacijama koje su pomagale ljudima sa fotografija. Jednom akcijom se uspjelo skupiti vise od milion dolara za pomoc siromasnoj skoli u vrlo siromasnom dijelu Njujorka. Jedan ucitelj je zelio odvesti djecu u posjet vrlo prestizanom univerzitetu ne tako daleko. Nadao se da ce barem neko od djece pozeljeti da jednog dana studira tamo. Svako dijete sklonjeno s ulice i njenih poroka, gangova, alkohola i droge, je uspjeh za cijelo drustvo. Toliko je novca pristiglo da je osnovan fond za stipendiranje njihovih ucenika.
Osim Njujorka, Brendon je objavljivao fotografije sa svojih putovanja po Africi, Indiji. Jedna fotografija, jedna ljudska sudbina ispricana jednom recenicom.
Nedavno je posjetio Afganistan, Pakistan i Iran. Zelio je da svojim citaocima priblizi ljude iz te tri zemlje, jer su stanovnici uglavnom muslimani. Zelio je pokazati kako zive, cemu se nadaju i sta zele, cega se boje.
Svi njegovi postovi, o dobrom ili losem, bili su bez politicke pozadine ali uvjek sa zeljom da se pokaze zivot , onakav kakav zaista jeste , bez uljepsavanja ali i bez nepotrebnog crnila. Svi smo samo ljudi a boja koze, religija, zemlja u kojoj zivimo nas cine razlicitima izvana, ali su nam osjecanja, zelje, potrebe, nadanja slicna.
Trenutno je medju izbjeglicama iz Sirije. Opet s istom zeljom, pribliziti ljude. Opisati njihove patnje svojim citaocima, pokazati sta ih je natjeralo da napuste svoje domove i svoju zemlju, takodje pokazati one sto im nesebicno pomazu. Price izbjeglica iz Sirije su cesto stravicne, ali i pune nade da ce negdje naci dom i mir. Price o ljudima koji nastoje pomoci su tople, uljepsavaju svijet.
Za sve one koji ce pozeljeti posjetiti ovaj blog, a ne znaju engleski, podsjecam da se za prevod s engleskog moze koristiti Google prevodilac.
Link za blog je
http://www.humansofnewyork.com
Danas sam slucajno saznala da je po uzoru na HONY jedna mlada sarajka napravila Facebook stranicu 'People of Sarajevo' ( Ljudi Sarajeva). Tek sam pocela citati pa ne mogu dati vise informacija. Moze se potraziti na Facebook.
Nadam se da ce vam se svidjeti oba bloga. Pozdrav, Emira
posted by co | 3:40 PM
1 Comments:
Draga Emira ima vec vise od godine kako pratim ovaj blog zahvaljujuci tebi. Vec sam dva puta kupovala knjigu za poklone u familiji i primaoci poklona su bili prijatno iznenadjeni. Fotografije su izuzetno kvalitetne, i autor je majstor koji pronalazi interesantne ljude. Pratila sam priloge o ucenicima iz najsiromasnijeg dijela Bronx-a. Prvo je jedan djecak pricao o svojoj upraviteljici koja ih ne kaznjava nego im stalno prica da moraju biti svjesni svoje vrijednosti, da je obrazovanje vazno. Onda poslije upraviteljica, koja je priznala da je taman htjela napustiti sav taj posao jer je mislila da njene price ne dolaze do glava tih problematicnih pubertetlija. I poslije se sve odvijalo brzo,ljudi su slali novac za pomoc, tako da je ona mogla organizovati aktivnosti preko ljeta da ih skloni od kucne bijede i sa opasnih ulica. Ja sam sve moje ovdje davila s tim pricama, jako me se dojmilo.Posebno kad je taj djecak pricao kako je tesko u zivjeti u tim stanovima gdje ljudi svasta rade u hodnicima, sve je puno smeca, urina i izmeta. On bi jako zelio da zavrsi skolu i da se izvuce iz toga, ali onda kaze da misli da bi se osjecao krivim ostaviti rodjake i familju tamo.
Mi smo imali srecu da pobjegnemo iz mraka i zivimo koliko toliko pristojan zivot.
U isto vrijeme mnogo ljudi na ovom svijetu pati. Posebno djeca. Sjecam se onih nasih teskih vremena, kad je jedan profesor matematike govorio kako ne razumije da ljudi koji su poticali sva te ruzne dogadjaje uopste mogu hodati po cesti uspravne glave. Kad dijete ne moze zivjeti i osjecati toplinu doma, to je sramota cijeloga svijeta.
Pozdrav od Dubravke
Post a Comment
<< Home