Kontrast
O ovom prilogu stalno razmišljam da li da ga pišem ili ne. Da li je Nadin odlazak napravio ovaj zastoj ili nešto drugo. Ne znam, ali neprestano mislim na nju.
Danas sam ponovo pročitala "Koncert u Pitsburgu" i inspiracija je došla.
Jedan lijep, kulturan dogadjaj, pun ljudi koji nadju vremena za ono što vole i u tome uživaju. Ništa se ne radi radi drugih, ništa "vidila žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu". Jedino mislim da je novac razlog što je bio posjećen. Svugdje normalan, kulturan svijet koji izdržava porodicu, mora voditi računa o financijama bez obzira koliko želja ostaje neispunjeno.
Sad moj kontrast upravo u to vrijeme.
Smrt tete Slavke u 86-toj godini nije bilo iznenadjenje, jer je zadnje dvije godine bolovala od Ajzhajmera. Neću puno dužiti nego ću vam prepisati govor koji sam sastavila i pročitala prije ukopa.
"Poštovana rodbino, prijatelji i susjedi.
Zamoljena sam od djece pokojne tete Slavke da, poštujući sahrane ove vrste, kažem neku riječ kao znak posljednjeg oproštaja od pokojnice.
Pokojna Slavka i pokojni suprug Ante odmah iza rata su otišli iz rodnog mjesta, trbuhom za kruhom. Zaustavili su se u Sloveniji i tu ostali do kraja svog radnog vijeka. Pokojni suprug je otišao s ovog svijeta prije 22 godine, a sa pokojnicom se rastajemo danas. U porodici su bili odgajani kao pošteni i marljivi ljudi. Sve te osobine su ponijeli iz kuće svojih roditelja i lako se uklopili u novu sredinu. Odgajali su i vaspitavali djecu na isti način . Pošteni i marljivi i uz puno roditeljske ljubavi u prošlom sistemu postigli su uspjeh i u svojim životima Svaki slobodan trenutak su se vraćali ovamo vjerni svojim korjenima i svojoj domovini. Pokojnica je ostatak svog života provela ovde.
Već davno je svojoj djeci ostavila u zadatak kako da ispoštuju sve njene želje, onog dana kad dodje njen trenutak odlaska s ovog svijeta. Oni su to sve izvršili a mi danas ovde prisutni svjedočimo tomu. Zato želim sigurno jednako kao i svi vi da joj poželimo laku ovu lijepu zemlju Hrvatsku i da počiva u miru zajedno sa svojim najdražima, vjerna svojim korjenima i svojim svjetonazorima"
Sad o naslovu priloga. Na sredini seoskog trga je bio kovčeg, nedaleko od crkve i jedinog crkvenog groblja u selu. Jedna šibenska klapa je otpjevala pjesmu "Oci moje majke" a momak koji je bio solo pjevač je to tako dobro uradio da smo se mnogi rasplakali svi u mislima sa svojim majkama.
Ovo je bila jedina ateistička sahrana poslije rata u ovom mjestu. Zoja i Marjan, sin i kćerka koji se nisu ženili i udavali jer su imali predivne živote, a kad su otišli u mirovinu, oboje su živjeli u selu i brinuli o njoj do zadnjeg dana. Zoja je donijela ogromne bukete crvenih ruža da svak uzme po jednu i baci u grobnicu.
Ja sam stala pored groba i sačekavši da svi stignu držeći papir u ruci. Cula sam cinične komentare "šta hoće ova?". Znali su ko sam ali nisu znali ništa o toku sahrane.
Ponovo su momci otpjevali pjesmu "Tu je moj dom" a onda ja govor, i bacanje ruža u raku. Postavljen je križ jer drugih obilježja tamo nema i bio je muk. Kad se završilo prilazile su mi starije žene, takodje bile partizanke uz šapat na uho "ovo je bilo lipše nego da je bilo sto fratara".
Nije bilo lako napisati nešto, stalno misleći ako izreknem ijednu pogrešnu riječ kontra onog što crkva propovijeda, i to posebno ja, mozda bhi imala problema. Iako su djeca molila neke rodjaka da to urade, niko nije htjeo.
Tad sam uočila taj KONTRAST u Koncertu u Pitsburgu i slobodi okruženja u kojem živimo. Zoja i Marijan su ovo mogli uraditi jer imaju krasnu porodičnu kuću koju su oni i roditelji gradili 50-tak godina za vrijeme praznika i godišnjih odmora. Dobili su svi slovenačke mirovine i ne boje se nikog i ništa bez obzira koja je stranka na vlasti. Kuća je sva u cvijeću a zloba okoline je bila nevjerovatna. Nikad nisu imali vremena za "gubljenje vremena" s ljudima koji su bili dvolični, uvijek su mnogo radili i uživali u plodovima svog rada. Kad je teta bolovala djeca su dolazila pod prozor i do kasnih sati pravila nered i galamu. Jednom se Zoja javila s balkona i zamolila za mir, a jedna od rođačkih djevojčica, 11-trogodišnjakinja je rekla: "Nećemo, šta si došla uredovati ovde. Idi u Slovenije, šta ćeš ovde?" Zojin komentar je bio da su to sigurno čula u kući.
Mogla bih jos štošta navesti ali Nataša je jednom napisala u svom nekom tekstu da ima veliki broj ljudi u ovoj zemlji koji sve rade da ona ne napreduje. Tako nekako, ali osjetila sam koliko je nesretna zbog toga. Ja takodje. Dala sam Vici fotoaparat a on uključio video i samo dvije fotografije napravio. Zamoliti ću sinove da pošalju video Cou sa pjesmom naknadno jer ja to ne znam.
Još jedan detalj. Pred nekoliko kuća u selu postavljen je kontejner u koji te kuće odlažu smeće. U našem komšiluku je čovjek koji drži ovce i kad zakolje koje jagnje kožu baca u kontejner. To već par godina toliko smrdi da je neizdrživo. Moja snaha Zoe, Engleskinja, organizovala da nastavimo crijeva za vodu i to operemo. Nije joj bilo jasno da može neko ko živi u Evropskoj Uniji tako razmišljati. Mislim da su nas možda zbog ovog postupka proglasili budalama.
Meni je lakše što sam napisala, a možda će mnoge rastužiti. Ali istina je neugodna, ma ko god da je izgovori .
Pozdrav Saima
Labels: saima
posted by co | 3:12 PM
6 Comments:
Volim ove Saimine priloge iz stvarnog života običnog svijeta ispričane njenim riječima. Informacije koje se u zadnje vrijeme objavljuju na stranicama glasila i razno raznim portalima su postale toliko senzacionalističke da mi sve više idu na živce. Uz to, gotovo da nikome više ne možeš vjerovati jer svako vuče na svoju stranu i koristi laži da još više konsoliduje svoje stado.
Slična je situacija i na facebook-u kojeg intenzivno posjećujem i koji je sve više mjesto gdje se iznose politički i religiozni stavovi a sve manje mjesto gdje možeš saznati kako naš svijet rasut svijetom živi. Moram priznati da sam iznenađen koliko se ono što vidim na facebook-u razlikuje od onoga što bi se moglo očekivati na osnovu ponašanja pojedinaca u društvenom uređenju u kojem smo rođeni i odrasli. Čini mi se da je većina, mogu slobodno reći, na sve strane, glumila i da se sada pokazuju prava lica. Zbog toga me više ne čudi zašto nam se desilo ono što nam se desilo i za mene nema nikakve dileme da Bosne, onakve kakva je nekada bila, više nikada neće biti.
Zbog toga me ova Saimina priča o jednoj sahrani u jednoj od naših bivših republika koja je, uz to bila poznata po velikom broju vjernika, zaista iznenađuje. Rijetki su danas oni koji su ostali vjerni svojim životnim principima kao što je to pokojna Slavka i njena djeca. Danas se većina okrenula „svevišnjem“, bio to bog ili alah, i zaboravila u koga se nekada klela. Osjećam da je Saima još uvijek optimista ali ja nisam. Oni koji budu dovoljno dugo živjeli znaće ko je bio u pravu.
Nastavljam na Co-ovo misljenje da onakve Bosne vise nikada nece biti. Priznajem, dugo sam mastao i sanjao da ce se to jednog dana vratiti 'kada se srede stvari' jer da narod jedva ceka da buzde kako je bilo.
Nakon toliko vremena doslo mi je u glavu da je narod glavnik krivac za to stanje a ne da jedva ceka da bude kako je bilo. Ko zna sta se desilo i zasto se desilo sa narodom. Zasto je odabrao materijalizam, sebicnost, lazno ponasanje i neprijateljstvo umjesto onga sto smo imali.
Ne razumijem ali vise se nekako ne opterecujem, valja prihvatiti stvarnost makar ona bila losija nego smo se nadali. Entuzijazam ipak ima svojih granica.
Kako se na ovim prostorima sve mjenja u sekundama. Vucic danas prica da od drugog svjetskog rata nije bilo ovakve diskriminacije kao sto Hrvatska cini. Ne puste ljude koji se zovu Aleksandar ili Milos.....Kako je brzo zaboravio 92-gu kad su ljude sa imenima Mujo, Suljo, .Hrvoje , Stipe izvodili iz autobusa i ubijali da se i danas traze njihove kosti.
A on je bio jos i clan i visoko pozionirana osoba Seseljeve stranke.
Bas ovde na Balkanu nista nije normalno i nikad nece ni biti
Pozdrav Saima
Svaka realna i pravdoljubiva osoba bi morala znati kakva je Vučić osoba. Nacionalista, ratni huškaš, prevatant i lažljivac koji se sada našao da drugima dijeli etikete. Previše ih je takvih na onim našim prostorima i zato ja stalno tvrdim da za te naše krajeve nema nikakve nade za bolju budućnost. Kako dva četnika na čelu jedne države mogu biti neka garancija napretkta? Za mene je to nezamislivo i volio bih kada bi me neko mogao ubijediti u suprotno, naravno koristeći valjane argumente. Taj čovjek koji je devedesetih bio jedna od perjanica politike koja je aktivno učestvovala u ostvarenju ideje velike Srbije, koji je hodao po Hrvatskoj i Bosni i huškao ondašnje Srbe na oružani ustanak (da ne spominjem da postoje snimci na kojima nosa pušku po brdima oko Sarajeva), nema nikakvo moralno pravo da sada napada druge. Narodna poslovica kaže da „vuk dlaku mijenja ali čud nikada“ a ja sam se bezbroj puta do sada uvjerio koliko su te stare mudrosti u pravu. Nešto što ja ne mogu shvatiti je, kako je moguće da narod za svoje vođe bira one najgore među sobom. A to se gotovo redovito događa i posljedice vidimo. Na moju sreću, daleko sam od svega i na mene svi ti događaji nemaju direktan uticaj. U svemu mi je jedino žao onog jadnog naroda koji se našao u centru zbivanja ne svojom krivicom, mada predpostavljam da se među njim a kriju i neki koji imaju sasvim druge planove.
Procitajte:
www.avaz.ba/clanak/197142/srdan-susnica-rs-je-kamen-oko-vrata-svih-srba
www.avaz.ba/clanak/197106/video-sokantno-svjedocenje-bivseg-ambasadora-dodik-je-rekao-da-ce-zlato-pokloniti-svome-unuku
Babo iz USA
PROCITAJTE:
www.autonomija.info/pavle-radic-zlocin-ravnodusnosti.html
Babo iz USA
Post a Comment
<< Home