Karlskrona

Ispala sam iz forme. Nikako da odlijepim od prve recenice. Zbog toga, nema uvoda, nema reda, nego onako s brda s dola, penzionerski, kako mi sta padne na pamet. Naravno, ako ne zaboravim sta sam htjela reci.

Evo me opet u Karlskroni, gradu na jugu Svedske, na obali mora, bolje reci na ostrvcima povezanim mostovima i mosticima. Nekad je bio sjediste kraljevske mornarice. Danas se cini kao grad turista i izbjeglica. Prije petnaest godina sam dolazila prvi put. Mnogo toga se promjenilo od tada. 
Na mene su najveci utisak ostavile svakodnevne voznje autobusom.

Oni dolaze na vrijeme, svakih petnaest, dvadeset minuta. Cisti, uredani, prilagodjeni potrebama putnika. Mjesta za djecja kolica, za invalidska kolica i pomagala, za prtljag. Uzivala sam da sjedim i posmatram ljude oko sebe. Volila bih da sam mogla da ih fotografisem. Izgledalo bi kao da sam putovala oko svijeta. U jednom, jedinom autobusu se u isto vrijeme moze cuti pet sest jezika, vidjeti ljude obucene u saroliku odjecu iz barem desetak zemalja.

Zene odjevene u sorceve i majice bez rukava, druge - pankerice sa metalnim alkama ili kuglicama sto im vire iz obrve, nosa, usne, u cizmama do koljena, trece - umotane u crne haljine od glave do pete, neke umotane, ali u sarene vesele marame pa ti se cini da je tropski povjetarac navratio u zaliv, a onda neki novi talas donese one sto im se samo oci vide. Starije svedjanke, kratko osisane, u jaknama sa kapuljacama, do njih, opet, mlade lijepe zgodne dugokose plavuse kakvih se sjecam iz filmova sedamdesetih.

Muskarci nisu tako raznoliko obuceni. Mladi, najcesce u farmerkama i majicama, stariji u standardnim hlacama i kosuljama. Samo poneki sa neobicnom frizurom , krestom ukocene kose u crvenoj ili zelenoj boji. Poneki turban sika iz Indije. Istina, i ovdje je sada pocela moda farmerica koje vise kao da su ih zaboravili zakopcati. I naravno - tetovaza.

Kod djece, nema bitne razlike u odjevanju a po izgledu - sva djeca svijeta lijepa , slatka, umiljata.

Mladi, svi, bez izuzetka, sa telefonima u rukama i slusalicama u usima.

Zamor svedskog, arapskog, naseg, indijskog i meni potpuno nepoznatih africkih jezika. Savremeni Babilon.

Kese, najlonske.. na njima reklame velikih jeftinih prodavnica ili znak crvenog krsta (second hand roba). Iz njih vire tave, lampe... podsjecaju me na nase prve dane u Njemackoj i Americi kad smo se 'kucili'. Poneko nosi cak i televizor u rukama. Sreca da u busu ima mjesta. Stariji bracni parovi, svedjani, sa djemperima iste boje objesenim preko ramena drze se za ruke. To su turisti koji traze neki skriveni restoran ili galeriju.

Sve nekako u harmoniji i lijepo ih sve tako izmiksane vidjeti.

Znam da nije sve ruzicasto u zemlji ABBA, ali ide, funkcionise uprkos ogromnim razlikama u nacinu zivota vecine izbjeglica i domacih. Desnicari, kao i svuda u svijetu se bune, nastoje da stave zabrane ulaska za buduce izbjeglice . Ipak, puno je vise onih sto zele da pomognu i sto im je svako ljudsko bice samo to - ljudsko bice sa istim potrebama kao i oni. Nije im vazna boja koze, religija, nacin odjevanja. Sudeci po odjeci i nekim drugim 'sitnicama' gosti se tesko prilagodjavaju. Mir, red i tolerancija su sigurno nesto sto cijene, a da li ce ikad prihvatiti tu tudju hladnu zemlju kao svoju, ostaje da se vidi. Za sada izgledaju samo kao gosti na privremenom odmoru od problema u svojoj zemlji.

Emira