Jesen stiže...
Stigla je jesen. Ovdje u Pittsburghu za mene najljepše godišnje doba. S puno sunčanih
dana i bez velikih vrućina. Vrijeme je da se čovjek opusti i uživa. A ja činim
upravo to. Nikuda ne žurim. Ne moram na posao. I povrtnjak je pri kraju i nemam
poslova koje bez odlaganja moram obaviti. Ono što je u njemu još ostalo neobrano
polako sarzrijeva i ne zahtijeva puno njege. Ono što je prošlo, uklanjam
polako. Svaki dan ponešto.
Jučer sam prvi
puta od kako sam ovdje proveo nekoliko sati čitajući knjigu, ležeći na
ležaljki, uživajući na toplom jesenjem suncu, uz tihu muziku po mom izboru. Obično
to radim uveče, kada uđem u kuću. Mislio sam nešto raditi ali mi je ljepota
jutra promijenila planove. Posao koji sam planirao nije hitan, može čekati.
Jeseni su ovdje duge, ponekad se otegnu do početka novembra. Stići ću.
Jutros otiđoh do
doktora na kontrolu (stari se pa mi sluh pomalo slabi) a onda svratih u
trgovinu hranom u jednom od lijepih pitsburških prigradskih naselja, Mt
Lebanon, smještenom odmah do naselja u
kojem živimo. Pittsburgh i njegova prigradska naselja su smještena na stotinama
brežuljaka na kojima su kuće i zgrade izgrađene na mjestima gdje je nekada bila
gusta šuma, pa su neki njegovi predjeli kao veliki park. Čovjek se, vozeći se
kroz njih, osjeća lijepo, bar je to kod mene slučaj. Tako je to u slučaju Mt
Lebanona, koji prolaznika privlači svojim lijepim kućama, parkovima, stazama za
šetanje, igralištima. Koliko puta mi je na pamet padala Banjaluka i Starčevica,
koja me pomalo podsjeća na moj novi dom, istina ne tako uređeni kao što je to
ovdje slučaj. Sada je to za mene samo prošlost, i lijepa i ružna, koje se ponekad
prisjetim. Ovdje sam već punu dvadeset jednu godinu, stekao sam punoljetnost. U
Banjaluku odem rijetko jer me se ona još davno odrekla, kao i desetina hiljada
drugih koji svoje živote žive na svim meridijanima svijeta. Jeseni u njoj se
gotovo ne sjećam jer sam zadnju proveo prije dvadeset i tri godine.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home