U Sloveniji kod kumova

Nakon kratke posjete Banjaluci i jednodnevnog zadrzavanja u Zagrebu, produzih u Sloveniju, u posjetu kumovima s kojima sam proveo nezaboravne dane prilikom zadnje posjete starom kraju tri godine ranije. Od Zagreba do Ljubljane sam putovao vozom: putovanje udobno, nesto malo duze od dva sata.

Na stanici u Ljubljani docekase nas Andrea i njen Karlo. Put do kuce Srebota, koju su kupili izmedju nasa dva susreta,  prodje brzo, kroz poznati lijepi slovenacki krajolik koji me uvijek odusevljavao. Slovenija je uredjana zemlja gdje zive ljudi s dugom kulturnom tradicijom i to je vidljivo na svakom koraku. Kada poredim nove kuce i ostale gradjevine pune kica koje su nikle nakon ovog zadnjeg rata na putu izmedju Banjaluke i Gradiske sa slovenackim naseljima i skladnim kucama, po stoti put se uvjerim da smo mi u Bosni zivjeli u okruzenju kojemu ce trebati desetine godina da dostigne neke evropske standarde. I ranije mi je bilo jasno, a sada jos vise, da je zlo koje nas je u Bosni snaslo duboko usadjeno u sama nasa bosanska bica. Mnoge od malena uce nekim drugim vrijednostima koji za rezultat imaju unistavanje vlastite zivotne sredine bilo kroz ratove, bilo divljom gradnjom objekata koji nagrdjuju prirodnu ljepotu kojom je Bosna bogata kao i sve ostale nase bivse republike. Uz novu vlast i obrazovanje koje je, em spalo na niske grane, em se zasniva na nacionalnim osnovama, proci ce jos vjekovi da se izvucemo iz tamnog vilajeta u kojem zivimo.

Sreboti su se iz centra Ljubljane preselili u malo mjestasce nedaleko Domzala. Kuca Srebota se nalazi van glavnog puta, izgradjena na malom brdascu, zajedno sa jos nekoliko gradjevina istog tipa. Projektirana Iiizgradjena sa puno ukusa, onako kako to Slovenci umiju. Za razliku od nas, cijela familija je na okupu: sin Kreso Iisnaha ‘zauzeli’ prizemlje, Marina i Srebi su na prvom spratu a Andrea i zet Karlo u potkrovlju, koje je sve prije nego potkrovlje kako ga mi poznajemo.

Kako smo stigli nekako za rucak, nakon kratkog obilaska kuce, okupismo se u trpezariji. Uz Davora i mene i vec gore ‘pobrojane’, tu su i dva najmladja clana: unuk Tijat i unuka, Saida – Anka, koja je na svijet dosla prije nekoliko mjeseci. U trpezariji zivo kao sto je to uvijek kod kumova. Jede se, pije, prica. Svako ima svoju. Tako je to kada se prijatelji okupe nakon duzeg vremena. Poslije obilnog rucka, kava. I opet isto: prica. Davor i Kreso imaju svoje teme, mi rjesavamo svjetsku krizu. Tijat nestasan, pentra se po namjestaju, a unuka, nakon sto je isla iz ruke u ruku, spava snom pravednika. Eh da mi je biti tako bezbrizan: ne pamtim kada sam mogao zaspati tokom dana.

Vrijeme leti, vece je, novogodisnje. Marina i Andrea ponovo pripremaju trpezu. Opet se jede i pije. Na TV novogodisnji program: u Zagrebu se okupila poznata raja. Vidim i Kemo (Monteno) je tamo. Plese se. Nekako pred ponoc javi se Nera preko Skype-a. Docekasmo Novu godinu zajedno, onako na daljinu. Poslije ponoci gledamo program ljubljanske televizije. Pjevacica, kazu popularna a meni potpuno nepoznata, pjeva pjesme s Evrovizije. Prepoznajem gotovo sve. Za razliku od nekih drugih stvari, mozak pjesme ne zaboravlja. Valjda zbog toga sto smo ih slusali nebrojeno puta pa se tako memoriraju u neki poseban dio miozga koji se ne brise.

Ne znam kada smo otisli na spavanje a ustajanje je bilo negdje oko devet. Davor i ja smo planirali da se u Zagreb vratimo brzim u dva ali nas kumovi ubijedise da uhvatimo onaj kasniji, negdje poslije pet popodne. Nakon rucka, skoknusmo malo do Kaminka. Uz put vidim raju kako seta u relativno toplo januarsko popodne. Svratismo na pice u jedan lijep restoran a nakon toga nas Andrea i Karlo prebacise na zeljeznicku stanicu.  Voz stize na vrijeme: osjeca se miris Evrope.

Sa ovog lijepog druzenja ostade mi nesto slika koje sam slozio u ovaj kratki film. Nadam se da ce ih na ovom blogu ubuduce biti jos. Bit ce vremena za racunar, uskoro. Stvari se u zivotu desavaju brze nego sto smo toga svjesni.