Promocija u Prijedoru - drugi put

Mislila sam samo komentarisati “Promociju u Prijedoru,” prvi put i to nakon komentara Posmatraca ali se toliko toga nakupilo da mi je ovako lakse.

Gledam ove zapadne zemlje u raznim saborima, forumima, vladama, protestima (jedna mislim da se zove Vanja u Podgorici – strasna cura) i opet se javi Posmatrac. Ne znam gdje zivi, ne znam njegov zivotni put od 90-tih pa do danas, ali pretpostavljam da je musko. Tvom blogu Milane ostadose vjerne zene. Bog zna koliko ih je kojima se kosa dize na glavi od nasih priloga, komentara, fotografija ali veliki broj ljudi sa raznih strana svijeta salje mi licne mailove i zahvaljuju. Posmatrac zavrsava svoj komentar ovim tekstom Emiri (Grofici): ” Nazalost ta ljepota u razlicitosti i zajednistvu je gotovo sasvim izgubljena, ona je najvise stradala. Mislim da za dugo vremena nece biti vracena.”

Ne znam ko mu je to rekao, ne znam od kuda zna. Nema prilike da gleda male nezavisne Televizije, ciji novinari obilaze bosanska sela i snimaju male, siromasne, ojadjene ljude, koji su se vratili na svoja ognjista i pomazu se, razliciti po vjeri, po naciji ali jednaki po bjedi i zaboravljenosti od “svojih velikih vodja”. Oni su shvatili da nema istine koja se moze dokazati lazima, izmisljotinama i podvalama. Doduse ima nacionalni program, napisao ga je seoski pisac Dobrica Cosic, citiralo se to i tamo i ovamo, gdje “Daleko mu sunce”, veli laz je smisao nase samobitnosti, sto vise budemo lagali, to ce nam vise vjerovati. (Iz “Slobodne Bosne” br 793.). Nase politicke “elite” do savrsenstva su razvile sistem olajavanja jednih drugih i entiteta, a ovce u euforicnom stanju podrzavaju. Ali raduje me poziv Radmili da promovira knjigu “Meleza” u Vrnjackoj banji uz pomoc “Zena u crnom” i profesora iz Zagreba koji je procitao knjigu i odusevio se, te pristao da bude promoter. Bitno je da se Srbija budi.

Milane, bez obzira kolika je tvoja bol, ali ovi svi prilozi iz Banja Luke su ti super. Bez obzira kako si sve dozivio, ovi prilozi provejavaju nekom toplinom, bar moj dozivljaj, (znas da sam u razredu bila uvijek prva kod razrednice nakon lektire “sta je pisac htjeo da kaze”). Manje je gorcine, a kad se jednom mnogi od nas nadjemo u Banja Luci bice radosti samo pod uvijetom “da nas smrt ne rastavi”. Blize smo tome i to je teska realnost i u ovim godinama neminovno dolazi vrijeme da se i boluje. Ja nisam znala ni Nadu, ni Radmilu, ni Grofa, ni Enisu, ni Natasu, ni Dubravku, ni Ranka, ni Canka, ni Marija ali sad su negdje u mislima i znam da postoje. Nasli smo se po sistemu “slican se slicnom raduje”, cesta uzrecica moje majke (nane).

Kad bi smo mi sa ovih prostora mogli da se dogovorimo da se necemo lagati velike su sanse da se ne varamo. Ovom svijetu bi trebala biti vazna i sveta privrzenost istini. Zato ponovo saljem ove fotografije Milane. Prva je svi moguci djelovi orudja pokupljni u mom stanu na lokaciji kod “Zeljinog stadiona’, druga je moja i Radmilina setnja Sarajevom, a treca moja zgrada u kojem sam prezivila rat. Anili Kartal (rodjena austrijanka udata za Dedu, iz Banja Luke morali otici, sad zive u Porecu. Razlicitost medju nama je velika ali ljubav prema njoj takodje. Mladi iz Lukavice tj Srpskog Sarajeva dolaze na Carsiju i uzivaju kao nekad u inat ludacima.

Pozdrav Saima