Kod Štefanaca

Od dana kada sam napustio rodni grad (a bilo je to prije nesto manje od 19 godina), Miru Stefanca, mog prijatelja iz onih lijepih muzickih dana, sam vidio samo tri puta. Prvi put je to bilo 93., kada smo i Miro i ja bili novopecene izbjeglice u Zagrebu. Koliko god se trudio da se sjetim kako smo tada uspostavili kontak, ne polazi mi za rukom. Zagreb je u to doba bio privremeno odrediste za mnoge banjalucane i vrlo cesto bih nabasao na nekog prijatelja ili poznanika, lutajuci gradom za eventualnim poslom, obilazeci agencije za pomoc izbjeglicama ili obijajuci pragove ambasada raznih zemalja trazeci onu koja bi nas htjela primiti. Iako se pvog susreta ne sjecam, zadnji susret mi je dobro ostao usjecanju. Miro je bio taj koji nas je svojim kombijem odbacio na parking odmah do autobuskog kolodvora s kojeg smo zapoceli nase putovanje preko bare.

Nas slijedeci susret je bio prije tri godine. Nasli smo se na Trgu bana Jelacica, ispred njegovog spomenika, tom poznatom mjestu sastajanja mnogih. Susret je bio kratak, tek par sati, dovoljan tek da se popije koje pice, pregledaju neke fotografije iz mladih dana, pojedu cevapi kod Rubelja…

 Ovaj put je pao dogovor da ga posjetim u njegovom stanu: bilo je to par dana poslije Nove godine, nakon mog povrtaka iz Slovenije.

Zagreb je veliki grad, prosirio se na sve strane, tako da mi je za putovanje od moje sestre koja zivi na jednoj strani grada, do Stefanaca, koji su se udomili na drugoj, trebalo ravna dva sata. Za mene je to bila prilika da malo bolje razgledam dijelove grada kroz koje sam se vozio, sto autobusom, sto tramvajem. Vecinu dijelova sam poznavao iz mojim mnogobrojnih posjeta Zagrebu jos od doba kada sam bio dijete. Jedina mi je nepoznat bio onaj dio nakon Maksimira, kuda me je vozila cetvorka. Na zadnjoj stanici, u Dubcu, cekao me je Miro. Kako je taj dan vrijeme bilo lijepo, odlucili smo da do stana prosetamo, sto je za mene bila dobra prilika da malo ispruzim noge nakon silnog sjedenja u tramvaju.

Kao sto sam i predspostavio, Nada me je docekala s punom trpezom. Ne znaju ljudi da ja nisam poguzija i da ne mogu puno pojesti, ali tako ti je to kada te gosti nasa raja. Jeo sam i pio koliko sam mogao. Nakon rucka, kolaci, a nakon toga kava. Pricalo se, prisjecalo i lijepih i ruznih dana kao sto je to obicaj kada se sretnes s nekim iz strarog kraja koga dugo nisi vidio. Svi mi nosimo svoje price u sebi i trebale bi nam tone papira da ih sve zapisemo. Zao mi je sto ce mnogo toga zauvijek biti zaboravljeno kada odemo sa ovog svijeta. A imamo toliko toga reci.

Negdje predvece u posjetu stize i Niskana. Nas dvoje se prije rata nismo poznavali, iako mi je njen brat Sejo bio kolega sa fakulteta i korza. Blog nas je zblizio pa smo sada prava raja, kao da smo se poznavali godinama. i opet prica, opet nove sudbine. Teme neiscrpne.

Od Stefanaca se oprostih kasno uvece, hvatajuci tramvaj nazad ka Savskoj. Do Maksimira mi je drustvo pravila Niskana a onda ostadoh sam. Putnika je bilo malo, sjedalo je imalo ugradjeno grijanje pa me je tramvajsko truckanje gotovo uspavalo. Kroz glavu mi je prolazilo mnogo toga. Razmisljao sam o nasim sudbinama, zivotima izbacenim iz ustaljene kolotecine, pa se prisjetih da sam kod sestre na regalu vidio knjige Eriha Marije Remarka koje su mi nekada davno pribrizile taj svijet rata, izbjeglica, ljudi bez domovina, svijet kojeg su mnogi od nas manje ili vise osjetili na vlastitoj kozi. i o nasim sudbinama bi se mogli napisati tomovi romana, samo bi ih trebalo sakupiti i uobliciti u prigodnu formu.

Sa druzenja s Stefancima i Niskanom sam izabrao par fotografija, a kao muzicku podlogu izvanrednu interpretaciju pjesme “I will always love you” tragicno preminule Witney Huston.