Ubij, ubij Srbina
Neki dan, pisuci Saimi, ispricah joj kako se moj profesor slatko nasmijao kad nisam
znala odgovoriti na pitanje sta sam po nacionalnosti. Bilo je to prilikom upisa u prvi razred Srednje Tehnicke skole (1. AG-1).
Tu zaboravljenu epizodu, kad mi je pred rat ponovo dosla u sjecanje, objasnjavala si ovako:
Kako sam ja , odrastajuci u svojoj Ljubiji uz Koharice, Kuruzovice, Sandalje, mogla znati sto sam? A sto su bili oni Klajnovi, Manovi, Rafaljske, Kisicki, Bertapele, Kovalenkovi, Zakosekovi...? Oni se valjda nisu racunali. Trebalo je reci da sam Hrvatica, Srpkinja, Ili Neopredjeljena. E da sam tad znala ovo sto sad znam rekla bih neopredjeljena, ali ne u znacenju koje je ta rijec tad imala.
Bajrami, Bozici i Uskrsi se slavili potiho, obiteljski kako se i pristoji. Minka kod mene jela stangl tortu, ja kod nje baklavu. Bjezali o Petrovdanu u Islam jer je u dvoristu Pravoslavne crkve bio i vasar, a da bi si kupili one loptice omotane sarenim krep papirom i imale gumicu. Odskakale su od nasih dlanova otezuci se na toj gumici.
Kako sam ja u toj Ljubiji mogla ne voljeti sport kad me tata od malih nogu vodio na utakmice Rudara? Na rukometnom igralistu provodila sate i sate jer mi je sestra bila golman. Camila bila sretna kad je dobila jednu ucenicu koja je na razboju mogla solidno odvjezbati jednu vjezbu. Kako ne bih mogla kad sam u Ljubiji imala na cemu vjezbati, a imala sam i sjajnog prednjakinju Stoju. Prednjaci su bili oni koji su bili najbolji i predvodili su vrste.
Svadbe u nas bile vesele. Nikad ne vidjeh barjak i ne cuh pucnjavu. Mame i tate nam isle na igranke.
....Neki dan u Varazdinu nogometna utakmica. Mlade reprezentacije Hrvatske i Srbije viteski se ogledaju na megdanu. Miro, bolestan, gleda utakmicu iz kreveta, a ja po obicaju, sa slusalicama na usima pred kompjuterom. Primjetim Mirino negodovanje. Skinem slusalice i pitam sata se dogadja, mislim nasi gube. "Slusaj" kaze on i pojaca ton. Stadionom se ori: "Ubi Srbina". Prvo sto mi je palo na pamet je da moj sestogodisnji unuk s tatom gleda utakmicu. Zaledih se. Odmah si dadoh u zadatak da unucima ,kad budu malo stariji, utuvim u glavu ako se slucajno, nedajboze nadju u situaciji u kakvoj sam bila ja, brisu bilo gdje, samo van kaosa i ludila nacionalne netrpeljivosti.
Neki ovdje, komentirajuci utakmicu, rekose da je lijek divljanju prekid utakmice. Ja misli da treba prekinuti divljake, a civiliziranima pustiti da uzivaju u lijepom sportu.
Nada Š. D.
znala odgovoriti na pitanje sta sam po nacionalnosti. Bilo je to prilikom upisa u prvi razred Srednje Tehnicke skole (1. AG-1).
Tu zaboravljenu epizodu, kad mi je pred rat ponovo dosla u sjecanje, objasnjavala si ovako:
Kako sam ja , odrastajuci u svojoj Ljubiji uz Koharice, Kuruzovice, Sandalje, mogla znati sto sam? A sto su bili oni Klajnovi, Manovi, Rafaljske, Kisicki, Bertapele, Kovalenkovi, Zakosekovi...? Oni se valjda nisu racunali. Trebalo je reci da sam Hrvatica, Srpkinja, Ili Neopredjeljena. E da sam tad znala ovo sto sad znam rekla bih neopredjeljena, ali ne u znacenju koje je ta rijec tad imala.
Bajrami, Bozici i Uskrsi se slavili potiho, obiteljski kako se i pristoji. Minka kod mene jela stangl tortu, ja kod nje baklavu. Bjezali o Petrovdanu u Islam jer je u dvoristu Pravoslavne crkve bio i vasar, a da bi si kupili one loptice omotane sarenim krep papirom i imale gumicu. Odskakale su od nasih dlanova otezuci se na toj gumici.
Kako sam ja u toj Ljubiji mogla ne voljeti sport kad me tata od malih nogu vodio na utakmice Rudara? Na rukometnom igralistu provodila sate i sate jer mi je sestra bila golman. Camila bila sretna kad je dobila jednu ucenicu koja je na razboju mogla solidno odvjezbati jednu vjezbu. Kako ne bih mogla kad sam u Ljubiji imala na cemu vjezbati, a imala sam i sjajnog prednjakinju Stoju. Prednjaci su bili oni koji su bili najbolji i predvodili su vrste.
Svadbe u nas bile vesele. Nikad ne vidjeh barjak i ne cuh pucnjavu. Mame i tate nam isle na igranke.
....Neki dan u Varazdinu nogometna utakmica. Mlade reprezentacije Hrvatske i Srbije viteski se ogledaju na megdanu. Miro, bolestan, gleda utakmicu iz kreveta, a ja po obicaju, sa slusalicama na usima pred kompjuterom. Primjetim Mirino negodovanje. Skinem slusalice i pitam sata se dogadja, mislim nasi gube. "Slusaj" kaze on i pojaca ton. Stadionom se ori: "Ubi Srbina". Prvo sto mi je palo na pamet je da moj sestogodisnji unuk s tatom gleda utakmicu. Zaledih se. Odmah si dadoh u zadatak da unucima ,kad budu malo stariji, utuvim u glavu ako se slucajno, nedajboze nadju u situaciji u kakvoj sam bila ja, brisu bilo gdje, samo van kaosa i ludila nacionalne netrpeljivosti.
Neki ovdje, komentirajuci utakmicu, rekose da je lijek divljanju prekid utakmice. Ja misli da treba prekinuti divljake, a civiliziranima pustiti da uzivaju u lijepom sportu.
Nada Š. D.
posted by co | 6:45 AM
7 Comments:
Prvi razred srednje skole, Gimnazija, Banjalucka...a prof. matematike Marina, dossla iz Beograda. Mlada, svjezza, tek zavrsila fakultet, a Banja Luka joj odskocna daska za dalje napredovanje.
1964, vjerovatno:
Sjecam se da nas je prozivala sa osmijehom i pitala sta smo, a mi zbunjeni, kao pokisnuti bez kisse prvo nismo znali sta smo, pa nam je onda dala dan predomisljanja i da pitamo roditelje i do sutradan smo morali biti opredijeljeni.
Sjecam se Emina, visokog, uvijek spremnog za smijeh, kako se polako dizao iz klupe i odgovorio da 'i dalje ne zna', a onda je uslijedio rafal pitanja oko opredijeljenosti i neopredijeljenosti.Na kraju se Emin izjasnio 'neopredijeljen', ali je nessto bilo u zraku, nessto nepoznato. Emin se polako spustio u svoju klupu do prozora, bez osmijeha.
Nije proslo dugo, bilo nekakvo kissovito vrijeme, a djeca se razigrala i razderala stari kissobran, a naravno tu je bio i Emin, kao i svi iz razreda, pa su nastavili da se igraju gusara u Gimnaziji. Koji grijeh!
Gusari u Gimnaziji, to ne mozze biti, tako je bilo prema prof. Marini. To su bili drzavni neprijatelji i jos nacrtali kosti na onim zastavama...
jedno 2-3 dana su svi iz razreda pisali izjave oko toga kako je tko vidio situaciju, pa opet i opet, neki su issli do direktora, i na kraju sve se smirilo.
Ostao je posijan otrov prof Marine, nessto nepoznato za nas tada, u tom vremenu.
Ukrajinka
Lijepa ljubijska vremena! Zapaženo.
Pozdrav Nadi i dobronamjernim blogerima,
Mario
Za Ukrajinku
Kad pisem priloge ili komentare radim to direkt u masinu i odmah posaljem. Tako mi se cesto dogodi da preskocim nesto sto sam htjela reci ili da neku misao ne zaokruzim kako treba.
E u ovom prilogu ne rekoh da je za nas tadasnje ljubijance ( jesil' ti Izljubije ?)najvazniji bio Dan rudara. Svecane Akademije, svecana odijela, svecana glazba, ponos. Skolska djeca isla u obilazak rudnika, laboratorija, rudnickih radionica. Svi smo znali kako se zove aktualni direktor rudnika, tada u pravilu inzenjer rudarstva. Kako se zvao predsjednik opcine nikom izgleda nije bilo vazno. Valjda su nam je poslije zbog toga i oduzeli. Sad su im oduzeli i vodu, kao sto ce vam.
Ipak za nas djecu najljepsi i najveseliji blagdan je bio 1. Maj.
Na prozoru tete Kulijer je visio sag na kojem je bila prikacena slika druga Tita, uokvirena mladim, tek olistalim bukovim granama. I ostali prozori u mjestu bi dobili okvire od zelenog lisca. Uoci blagdana u povorci bi nosili baklje i bili strasno nesretni ako bi padala kisa. Ujutro se svirala budnica, a ja sam bila jako ponosna sto i moj tata svira.
A sad malo vezano na Vas komentar. Neoprostivo je to za jednog profesora, oni su nam bili vazni u zivotu. Nisu te epizode bile ceste, a ja sam, kao u svemu, prvo gledala tko kaze, pa onda sta kaze. Naravno da onaj tko tako nesto kaze nije ni zavrijedio moj odgovor. Krajem osamdesetih mi upucuvase pitanja kao: zasto citas te novine, a sta si ti...? Neki se odmicase od mene, i "moji" i "njihovi". Trebalo mi je podosta da shvatim da je to zbog oceva imena. Ni jednima ni drugima, a bogme ni trecima se tu nesto nije slagalo. Dragi moj tata je bio najbolji tata na svijetu i zato je za mene njegovo ime najljepse na svijetu.
Pozdrav i sretno Nada Š.D.
BB 66 napisa na kraju svog komentara da ne suceljavamo svoja sjecanja nego ih iznosima onako kakva su ona u nasim glavama i srcima.(malo moja konstrukcija istog).
Sjecam se osnovne skole u kojoj je malo malo bilo neko prozivanje koje koje nacionalnosti.Onda bi se na kraju dnevnika upisivao broj Srba, Hrvata i neopredjeljenih.
Ako su roditelji muslimana ??? bili u partiju opredjeljivali su se kao Srbi, ako je u kraju u kojem se zivjelo bilo vise Srba, a kao Hrvati ako je u kraju zivjelo vise Hrvata.(dobro im doslo za putovnice ako su imali neki dokument u kojem su se nekad izjasnjavali kao Hrvati, da lakse mogu pobjeci u bjeli svijet iz balkanske ludnice)
Ja nisam imala nikakav kompleks dizuci ruku kao Srbin jer mi to nije nista znacilo.Kao ankete danas na ulicama.Ali nisam ni rasla, nacionalno ni vjerski opterecena.Bila sam slobodna .I danas sam.
U Osmogodisnjoj i srednjoj se ne sjecam tih prozivki.
Najvecu glupost koju sam u zivotu cula u jednom interviju Karadzica je da je U BL 50- tih godina bilu ne pamtim tacno cifre ali nesto plaho puno Srba.A onda pred rat ih je nestalo. eto ispade oni neopredjeljeni su napravili genocid nad Srbima. Obzirom da smo bili sretni kao Jugosloveni i voljeli tu zemlju mahom smo se opredjeljivali kao Jugosloveni.
Ovo je bio upaljac za budale koje su to tako prihvatale kao da su imali u glavi vodu umjesto mozga.
Nazalost to ne prestaje. Povici na svim utakmicama lede krv u zilama. Nama normalnima preostaje ili da reagujemo ili da potonemo zajedno sa budalama.
Pozdrav Saima
Moj rahmetli otac bio je poznati vicaroš u B.L. Nakon njegove smrti moj stric Esad B. objavio je knjigu sakupljenih viceva "RAZBIBRIGA". Jedan istiniti događaj pod nazivom "Ja sam Slovenac" kaže ovako:
Pita profesor učenike šta su po nacionalnosti. Dođe na red učenika iz Gornjeg Šehera, a on reče da je Musliman. "To nije nacionalnost, to je vjera!" kaže profesor. Pošto nije htio da bude ni Srbin ni Hrvat, on odgovori: "Gospon
profesore, ja sam Slovenac"! To izazva smijeh u razredu a profesor reče: "Sjedi drvo na drvo"
Niskana
Citajuci ove price iz skole o nacionalnom prebrojavanju, vrati mi se sjecanje na jedan trenutak u toku ovog zadnjeg rata.Tad sam radila u elektro skoli. Bilo je to u vrijeme kad su se vodile bitke oko Jajca. U skolu je stigao jedan izbjeglica, kolega “elektras”, radio u jednoj od hidroelektrana izmedju Banjaluke i Jajca. Njemu je bio povjeren zadatak da ide od razreda do razreda i prikupi podatke o broju djaka od svake nacionalnosti. Ja sam imala cas u trecem razredu, to su vecinom sedamnaestogodisnjaci i mozda malo mladji. Novi professor je usao u razred i objasnio razlog svoje posjete. Osjetila se neka napetost,vidjelo se da mu je neprijatno.
Kod djece se mogao vidjeti strah. Primjetila sam dvojicu mladica koji su inace bili tipicne « vodje » u tom razredu, kako su tiho rekli : » reci cemo da smo svi Srbi » . I na pitanje da dignu ruku koji su Srbi, svi su digli ruku. Razred je bio mali i pored Srba bilo je tu i katolika i ukrajinaca. Bez obzira sto je novi profesor izbjeglica od samog ulaska u razred izgledao prilicno zbunjen, djeca su njegovo pitanje shvatila kao opasnost za svoje drugove i reagovala instiktivno.Takvi trenuci se ne zaboravljaju. Moje postovanje djeci koja nisu imala puno dobrog da nauce od odraslih.
I jos na kraju da napomenem da se novi professor nije dugo zadrzao, odpremili su ga u vojsku.
Pozdrav svima od Dubravke
Još su mi u ušima te ružne riječi koje sam više puta slušala na TV sa prenosa utakmica. Prvi puta sam čula prije par godina na košarkaškim utakmicama u Zadru. Prošle godine na Evropskom prvenstvu u Zadru nisu objesili zastavu Srbije, pa srpski igrači igrači nisu došli na svečanost, u znak protesta. Osjećala sam se veoma ružno i gnjevno, što se tolerišu takvi ispadi. U Dinamu igraju crni nogometaši, pa su se dešavali i rasistički ispadi. Do ove utakmice u Varaždinu niko se nije ispričao srpskim igračima i narodu. Dok se ne počnu kažnjavati izgrednici, novčano ili zatvorom tome se ne može stati u kraj.
Pozdrav Niskana
Post a Comment
<< Home