Prije cetrdeset godina

Ovih dana navrsava se cetrdeset godina od banjaluckog potresa. Evo nekih sjecanja iz tih dana i tog vremena.

Jesen 1969 godina.

Nedjelja, suv oblacan i tmuran dan. Zadnji moj bezbrizan dan u Banjaluci. Popodne oko 5 sati. Stajali smo ispred prodavnice „Borik”. Drustvo iz zgrade. Salama, Mijo, Kec, Vojka, Kanta, Zoka, Zaba, Ile, Bibo, Jocvi, Zuja.

Odjednom zlo, urnebes. Nešto se desava? Snažno, podmuklo, silovito, zamumla iz dubine zemlje. Lomljava, pucanje, prasina, cika i jeza. Aleja se savija. Asvalt dise. Strasno. Sekunde su vjecnost. Imali kraja tome. Banjaluka se otima, grci, savija. Instiktivno se svi kao jedan povukosmo na travnjak. Traje, ne prestaje. O boze šta se desava!?. Potres! Al kakav!? Pometnja, panika, cika. Odjednom buka prestade. Opsta pometnja. Sad se moras paziti vozila i haosa. Svako zove svog. Roditelji istrcali iz kuca. Na licima sviju grc, sok i suze.

Malo smo se pribrali i grupisali na sred Aleje. Vidimo zgradu cjelu i neostecenu. Vojska sa sljemovima trci Alejom, pod punom ratnom opremom. Trce prema centru grada. Imali mrtvih? Pitanje svima ne silazi sa usana. Ima mrvih, al se ne zna koliko. Ljudi dolaze uzurbano iz grada, zastajkuju, pricaju. Donose svoje vidjenje stradanja grada.
Nema struje. Šta radiditi? Ništa. Cekaj razvoj situacije, pa ako bude moguce navece kuci. Stariji savjetuju: "Nema kuci nikom". Noc na otvorenom, uz vatru na travnjacima Aleje. Oko ponoci Beogradska televizija dolazi. Snimaju nas po travnjacima preplasene, prozeble.

Ponedjeljak, jutro. Suncan prekrasan dan. Ljudi se malo smirili. Prepricavaju svoje vidjenje. Duboko ispod nas u utrobi zemlje neman se pritajila, smirila? Ceka povoljan trenutak. Sad smo svi u skolskom dvoristu OS Petar Kocic, na mjestu gdje je sad baraka. Tu smo sigurni.
Odjednom oko 9 sati lom. Tresnja pocinje. Snažan potres, snazniji nego juce. Sad vidim sve kao na dlanu, a i znam šta se desava. Zgrade oko nas se tresu kao stara zaprezna kola na kaldrmi. Lom, prasak, pucanje, prasina, cika. Bogami traje i rusi sve po gradu. Osjecam. Opsta panika i agonija. Banjaluka u samrtnickom ropcu, izdise.

Vise nikad, ama bas nikad ništa nece biti kao prije. Banjaluka je slomila kicmu. Posvuda plac zapomaganje. Imali mrtvih? Ima, podosta u centru grada. Sirene hitne pomoci se cuju. Jure na sve strane. Ferhadija srusena, Titanik srusen, Dzinica palata srusena. Šta još nije sruseno? Šta nije sruseno nepovratno je osteceno. Posvuda cigle, staklo crijepovi, limovi, zbuka, slomljene grane, razbacane kucne stvari. Valja se maknuti iz grada na sigurnu lokaciju. Nikad se ne zna. Mi svi na Banjaluckom polju, preko puta danasnje sportske dvorane Borik.

Vrijeme prolazi. Slusamo tranzistor i glavne vjesti o Banjaluci, saznajemo preko radija. To su poznate i provjerene vjesti. Za sad se zna za dvadesetak mrvih, a najviše u Titaniku. Familija Batic izgubila majku i cerku, ostali clanovi povrijedjeni. Moj otac ih dobro poznaje. Dolazi vjest. Mito iz naše zgrade je poginuo preko puta PTT. Njegova setra Mira i svi ostali clanov familije Djakovic odselili u Beograd prošle godine i jedini on ostao u Banjaluci.

Na Banjaluckom polju digosmo satore.
Pomoc stize. Kamioni puni sokova, hrane, robe zastajkuju i pitaju gdje je stab? Zivot u Banjaluci je potpuno stao. Ništa ne radi, struje nema. Voda se ne smije piti.

Predvece odlazim u grad da vidim. Na raskrscima vojnici strazari, sa puskama na ramenu. Banjaluka kao da je bombardovana. Jezivo. Titanik odvaljen do pola. Strse grede i namjestaj iz stanova. Sve razbacano po ulici i trotoarima. Sredina zgrade se slegnula. Tuzno, da tuznije ne može biti.
Prolazi noc. Jako hladno je pod satorom.
Ljudi solidarni jedan sa drugim, svako pomaze svakom, svako djeli svoje sa nekim. Nema veze bice za sviju.
Dani bezbriznog zivota su prohujali sa zemljotresom.
Banjaluka je blokirana za vanjski svjet. Iz vana se dolazi samo po odobrenju sluzbe bezbedosti.
Odjednom preko Banjaluckog polja ide meni poznata figura. Moj stric Djoko iz Zagreba. Kako su ga pustili da nas posjeti, kad je sve oko grada „zatvoreno”. Zagrljaj i suze radosnice. On nam predlaze. "Vas dvojica kod mene u Zagreb, a vas dvoje kad budete mogli".

Sutradan elektromotornim iz predgradja, pravac Zagreb. Nisam ni slutio da ce to biti moja zivotna prekretnica. Tuga oko srca. Banjalucki san je zavrsen. Napustamo grad, gdje smo rodjeni. Zuvjek? Ne zauvjek. Misli su nam uvjek u Banjaluci.
Iste godina u decembru dobijamo stan u Valjavcevoj ulici na Tresnjevci.
Eto tako je to bilo u Banjaluci prije 40 godina.

Evo i bonus

bruja