Kriva je slika
Svako jutro, kao svaki pravi pjanac, prvo obidjem nekoliko dragih kavana. Nekad taj obilazak potraje jer se znam zapricati s meni dragima. Nekad samo preletim kad vidim da je dosadno, ili prazno, ili zatvoreno.
Za kraj ostavim Caju, znam on uvijek radi, a ponekad tu sretnem i neko meni drago lice. I sto da krijem, uporno se nadam da cu jos koji put procitati Envera. E jutros me iznenadi jedna fotografija, po sadrzaju i bojama gotovo ista kao ova koju vam saljem, a snimljena je 29.9. ove godine. Inspiriralo me to da napisem ovaj tekst.
Svake godine, od pocetka osmog mjeseca pa do polovine devetog hodocastim na plac. Nije daleko, petnestak minuta setnje, a ja stalno mijenjam rutu, ovisno tomu zelim li vidjeti kako je rodila ona marelica, mirisu li ruze ili kako napreduje zivica od lavande...Dok dodjem do placa vec sam prepuna dojmova, a tek plac. Sve mirise po breskvama, kukuruzima. Rajcica plijeni bojom a paprike asociraju na sataras. Robe ima od svuda; Grcka, Italija, Spanjolska, cak i Brazil. Ja ipak najradije kupujem makedonske rajcice i paprike, vinogradske breskve iz okoline Zagreba, grozdje iz Pakostana, neretvansku lubenicu... Mandarine, narandje i nar ne kupujem.
To obilato stize paketima od prijateljice iz Vignja. Prvi paket je vec stigao. Sve iz njenog vrta, nespricano.
Ususka ona i po neku bocu peljeskog vina, masinova ulja, po neku grancicu ruzmarina, lovora, majorana.
Ponekad se ukaze i naki veseli cvijetak, kaze prijateljica da je ukrala iz svoje basce, maksuz za mene.
Zna ona da ja volim ukradeno cvijece.
Posebnost zagrebackih placeva je da cijene drasticno padnu od 1. - 15. kolovoza, jer su u to vrijeme zagrepcani na odmoru. Ove godine to se nije dogodilo, ali dogodilo se to da je ove godine bilo neuobicajeno puno vrganja. I bili su tri puta jeftiniji nego lani, zato su se i nasli u mojoj kosari. Bogme smo se nekoliko puta bas pogostili, a jednom cak i rujnicama (blagvama).
Uglavnom, svake godine u to doba vracam se pretovarena viskom namirnica i svaki put si obecavam da necu vise. Vec za dva tri dana prica se ponovi, naprosto ne mogu odoliti svoj toj ljepoti.
Jesam li vas zagnjavila ovom pricom. Otrpite malo, danas je Svjetski dan hrane.
Nada Stefanac
Za kraj ostavim Caju, znam on uvijek radi, a ponekad tu sretnem i neko meni drago lice. I sto da krijem, uporno se nadam da cu jos koji put procitati Envera. E jutros me iznenadi jedna fotografija, po sadrzaju i bojama gotovo ista kao ova koju vam saljem, a snimljena je 29.9. ove godine. Inspiriralo me to da napisem ovaj tekst.
Svake godine, od pocetka osmog mjeseca pa do polovine devetog hodocastim na plac. Nije daleko, petnestak minuta setnje, a ja stalno mijenjam rutu, ovisno tomu zelim li vidjeti kako je rodila ona marelica, mirisu li ruze ili kako napreduje zivica od lavande...Dok dodjem do placa vec sam prepuna dojmova, a tek plac. Sve mirise po breskvama, kukuruzima. Rajcica plijeni bojom a paprike asociraju na sataras. Robe ima od svuda; Grcka, Italija, Spanjolska, cak i Brazil. Ja ipak najradije kupujem makedonske rajcice i paprike, vinogradske breskve iz okoline Zagreba, grozdje iz Pakostana, neretvansku lubenicu... Mandarine, narandje i nar ne kupujem.
To obilato stize paketima od prijateljice iz Vignja. Prvi paket je vec stigao. Sve iz njenog vrta, nespricano.
Ususka ona i po neku bocu peljeskog vina, masinova ulja, po neku grancicu ruzmarina, lovora, majorana.
Ponekad se ukaze i naki veseli cvijetak, kaze prijateljica da je ukrala iz svoje basce, maksuz za mene.
Zna ona da ja volim ukradeno cvijece.
Posebnost zagrebackih placeva je da cijene drasticno padnu od 1. - 15. kolovoza, jer su u to vrijeme zagrepcani na odmoru. Ove godine to se nije dogodilo, ali dogodilo se to da je ove godine bilo neuobicajeno puno vrganja. I bili su tri puta jeftiniji nego lani, zato su se i nasli u mojoj kosari. Bogme smo se nekoliko puta bas pogostili, a jednom cak i rujnicama (blagvama).
Uglavnom, svake godine u to doba vracam se pretovarena viskom namirnica i svaki put si obecavam da necu vise. Vec za dva tri dana prica se ponovi, naprosto ne mogu odoliti svoj toj ljepoti.
Jesam li vas zagnjavila ovom pricom. Otrpite malo, danas je Svjetski dan hrane.
Nada Stefanac
Labels: nada
posted by co | 6:17 PM
3 Comments:
Draga Nado, nisi nas ugnjavila,jer lijepo pišeš i meni zazubice rastu .Kada ne bi morala kupovati,rado bi prošetalla kroz plac i uživala u šarolikosti ponude u bojama,kakve se samo mogu naći u prirodi.Osluškujem govor ljudi i prepoznajem bosance,pa mi srce zaigra kada kažu da su "od B.Luke"Nedavno sam srela Anu Ugarković poznatu TV kuharicu,pa sam joj se obratila i malo poprićala s njom.Danas sam išla sa mužem do placada kupim roga paprike,koje ispećem,isjeckam,dodam bjelog luka i pomješam sa kupovnim ajvarom.Kad sam ga kupila sin je rekao da ništa ne valja,a ovaj "domaći" je krasan.Nisam mu rekla da je to"melez".da se ne razoćara.Na placu sam vidjela glumca Leon Lučeva,koji često snima u Bosni,pa mi je drag,jer uvijek lijepo govori o bosancima.Upravo večeras HTV1 prikazuje film BUICK RIVIERA u kome on glumi sa Slavkom Štimcem.Opet nezaobilazna izbjeglićka tema,koju ste vi u SAD već možda vidjeli..Nastavak slijedi-Enisa
Nastavak:Kada sam u stisci sa vremenom obićno kupujem u prodavnicama prehrane kao što su Konzum,Diona i sl.Dobro su snabdjeveni i bitno je da možeš sam izabrati što trebaš.Uvijek ima i gljiva,ali onih uzgajanih:šampinjoni,bukovaće,i šitake.Ipak šumske ljive su posebne i ove godine ih je bilo mnogo.Prijatelj moga muža I.Blažević strastveni je gljivar i često ide u okolne šume,pa uvijek ubere vrganja i rujnica.Ponekad s njim ode i moj muž i ja sam presretna kada donese punu vrećicu
vrganja.Nikada neću zaboraviti kada se naš dobar prijatelj i komšija Đemo spremao da napusti
B.L.Ostavio mi je jednu teglicu suhih vrganja, od kojih sam ponekad pravila juhu.Stavljala sam po malo samo da zamiriše i da nam dulje traju.Toga se uvijek sjetim sa nostalgijom kad kuham juhu od gljiva iz vrećice.Pozdrav Enisa
Ma gle ti nju, Enisu. Cujemo se bar dva tri puta u tjednu, a ona mi taji svoj bogati drustveni zivot. Salim se. Zagreb je mali grad, ni osamsto tisuca stanovnika, pa je nemoguce proci nekim odredistima a ne sresti nekog iz politike, biznisa ili estrade. Ovdje kod mene Ibrica seta svoje cucke, Biskupic se sepuri na Vrapcu, Vera Zima uvijek pije kavu na Tresnjevackom placu, a Ivanka Boljkovac razmjenjuje recepte na Branimircu. Nisu mi bas interesantni, znam iz iskustva da se cesto iza blistavih procelja kriju sitne duse. Jedino sam imala namjeru zaustaviti jednog glumca i to zbog recepta za jednu tortu s kojim je pobijedio na nekom natjecanju. Radi se o torti teta Klare, slanom jelu od gljiva, kukuruznog brasna, jaja, mladog sira i ne znam cega jos. I srela sam ga jednog dana. Zamucen pogled i hod karakteristican za odredjeno stanje govorili su mi da je bolje ne prilaziti mu.
Luce Mala
Post a Comment
<< Home