Eto, tako je to bilo - nastavak
Prodjose godine, u Bosni izginuse desetinje hiljada, desi se Srebrenica, Oluja, Amerikanci zaustavise rat pred Banjalukom, ‘zavlada’ mir, uspostavi se nova vlast. Medjunarodna zajednica natjera nove ‘demokrate’ da vrate pokradeno pa tako jednog dana saznasmo da ce se oteti stanovi vracati starim vlasnicima. Nisam vjerovao da ce se to stvarno dogoditi pa nisam htio gubiti vrijeme za popunjavanje zahtjeva za njegov povrat a suprugu sam ismijavao kada je ona to uradila. Imajuci iskustva sa potezima onih koji su rat mogli zaustaviti prije nego je poceo, mislio sam da je to jos jedan od njihovih ‘papirnatih’ poteza, samo da bi se pokazalo da nesto rade.
Da se nesto stvarno desava uvjerih se jednog septembarskog jutra godine 2001-e, par minuta prije nego sam posao na posao. Telefon zazvoni, sto me iznenadi i zabrinu jer nas ujutro nikada nitko ne zove. Odmah pomislih na djecu (sin je tek nedavno otputovao u Englesku gdje je trebao provesti trecu godinu studija) a kcer je desetak minuta ranije sjela u auto i odvezla se u skolu. Pogledah broj na telefonu: ‘out of area’. Pomislih, kcer nije, mora da je neko iz Engleske. Podizem slusalicu sa strepnjom, kad ono nepoznat glas, govori ‘naski’. Predstavi se, rece mi da zove iz Banjaluke, iz naseg (bivseg) stana u kojem stanuje vec godinama kao podstanar i pita da li sam dobio rjesenje o povratu stana i pismo koje je poslao prije par dana. Njegovo pitanje me iznenadilo jer nisam znao o cemu se radi a on mi pojasni da je obavijesten da se mora iseliti iz stana jer je stan vracen prijeratnom vlasniku (to jest, nama). Rekoh mi da pismo (niti rjesenje) nisam dobio i da to sada cujem po prvi put. Moli me da mu dozvolim da ostane u stanu jer se sve ove godine vec privikao na njega, da novi (ratni) vlasnik nije proveo ni dana u njemu, da ce stan cuvati kao da je njegov i da ce redovito placati kiriju, onako kako se dogovorimo. Skoro da sam se sazalio na njega (on i njegova familija su izbjegli iz Jajca), i skoro da sam mu htio dozvoliti da ostane u stanu ali u zadnjem momentu mu rekoh da me nazove za par nedelja dok ne primim pismo i rjesenje a ja cu do tada odluciti sta cu uciniti.
Par dan kasnije stize njegovo pismo a gotovo istovremeno i rjesenje o povratu stana. Iz pisma saznah o sudbini gospodina koji mi se javi telefonom a i neke detalje vezane za stan i ‘privremenog’ vlasnika. Supruga i ja odlucismo da njegovoj molbi ne udovoljimo jer nismo zeljeli upasti u nove probleme vezane za stan koji jos zvanicno nismo dobili nazad a i nova vlast nije ulijevala povjerenje i nismo mogli znati kakve bi posljedice mogla biti nasa odluka da podstanarima dozvolino da ostanu u stanu. Iako nam je bilo zao da nekome ko je bio u slicnoj situaciji kao mi ne pomognemo (iako o osobi iz Jajca nisam imao nikakvih informacija osim onih iz pisma pa nisam mogao znati da li su svi navodi iz pisma tacni), nasa odluka je bila negativna. A stan smo, naravno, namjeravali otkupiti pa makar ga ponovo izgubili: iskustvo nas je naucilo da sa onima na vlasti nikada nisi na sigurnom.
Te godine, u decembru, otputovah za Banjaluku da preuzmem stan. Bilo je tu izvjesnih problema prilikom ‘ulaska u posjed’, (razna odugovlacenja, potezi da se izvuce koji dolar jer su svi ukljuceni u proces ocekivali da se ogrebu o izbjeglicu iz Amerike) ali na kraju kljucevi zavrsise u mom djepu. Tih dana sam takodjer saznao kako je ‘privremeni’ vlasnik, Dragoljub, u momentu kada je dobio rjesenje o povratu stana, prijetio kako ce nas tuziti da mu vratimo novac ulozen u njegovo renoviranje. Od rodjaka je trazio 5.000 DM za troskove renoviranja. Oni, naravno, nisu htjeli da se uvlace u ove igre a kako su znali da cu doci da preuzmem stan, rekli su mi da sa mnom razgovara o njegovom zahtjevu. Meni, naravno, ni na kraj pameti nije bilo da bacam pare kako se kome svidi.
Dobro se sjecam trenutka kada sam ponovo usao u stan, nakon svih godina. Cak sam taj trenutak zabiljezio video kamerom (trenutak postavljanja tablice s prezimenom), vise onako da to sacuvam kao dokaz jednog vremena nego sto mi je taj trenutak licno nesto posebno znacio. Nisam osjecao ama bas nista: niti sam bio uzbudjen, niti veseo. Mogao bih reci da sam se vise osjecao nekako prazanim, a i kako bi se covjek osjecao u praznom stanu u kojem je nekada bujao zivot. Od svega lijepog sto smo dozivjeli u tom stanu ostadose samo prazni zidovi. Jedan relativno lijep zivot je zuvijek prekinut. Ljudska pokvarenost i pohlepa koje je naglo izbila na vidjelo je unistila sve: mnoge su familije zauvijek rasturene, prijatelji se razasuli svijetom, lopovi, profiteri i ljudi bez obraza se dokopali vlasti i bogatstva. Jedna sredina koja je po svom mentalitetu bila vrlo blizu zapadnoj kulturi vratila se stotine godina u proslost i donijela sa sobom kulturu i vrijednosti toliko strane ljudima koji su prije rata obitavali na tim prostorima
Dakle, nisam osjecao nista osim sto mi je bilo drago da se bar jedna nepravda ispravila, iako sve ono sto nam se u nasem gradu dogodilo ne moze biti nikada ispravljeno.
A stan, onako prazan i ‘renoviran’ uhvatih kemerom. Da svima pokazem koliko je novca nas bivsi radni kolega ulozio u njegovo renoviranje (parket podignut, nedostaju sudoper i mali bojler, WC solja ostecena, banja u fazi raspadanja, itd). Da slikom (koja, kazu, vrijedi vise nego hiljadu rijeci) jos jednom pokazem o kakvim se ‘istinama’ radi kada se radi o ljudima kao sto je Dragoljub i ostalim slicnim njemu, koji su svoju pokvarenost pokusali jos jednom iskoristiti da ponovo ukradu nesto sto nije njihovo. Njegovo ponasanje (kao i drugih koji su pokusavali isto) samo potvrdjuje s kakvim smo ljudima dijelili zivot a da toga nismo bili svjesni.
Eto, ovo je moja istinita prica o jednom vremenu, ljudima i njihovim postupcima za koje neki sada nastoje da se zaborave i nalaze stotine razloga za to (briga za ‘jadnu’ mladost u rodnom gradu, nalaze opravdanje u ponasanju i ‘onih drugih’, itd). Moja prica i nije nesto posebno jer u mom slucaju je sve islo relativno mirno pa ce neko reci da je nije trebalo ni ispricati. Mozda je to tako jer znam da je bilo jako puno onih koji su dozivjeli veoma ruzne stvari tih godina kada su ataci na nepodobne dolazili sa svih strana. Znam da bi njihova svjedocenja rekla mnogo vise o tim vremenima ali meni nisu dostupna a ja ne zelim da na ovaj papir stavljam ono o cemu sam imao prilike samo slusati. Mozda neko od onih koji su prosli kroz slicne situacije pozeli da nam isprica svoju pricu jer samo tako mozemo pomoci da se iste stvari ne ponovo: govoreci istinu i nista drugo osim istine.
Da se nesto stvarno desava uvjerih se jednog septembarskog jutra godine 2001-e, par minuta prije nego sam posao na posao. Telefon zazvoni, sto me iznenadi i zabrinu jer nas ujutro nikada nitko ne zove. Odmah pomislih na djecu (sin je tek nedavno otputovao u Englesku gdje je trebao provesti trecu godinu studija) a kcer je desetak minuta ranije sjela u auto i odvezla se u skolu. Pogledah broj na telefonu: ‘out of area’. Pomislih, kcer nije, mora da je neko iz Engleske. Podizem slusalicu sa strepnjom, kad ono nepoznat glas, govori ‘naski’. Predstavi se, rece mi da zove iz Banjaluke, iz naseg (bivseg) stana u kojem stanuje vec godinama kao podstanar i pita da li sam dobio rjesenje o povratu stana i pismo koje je poslao prije par dana. Njegovo pitanje me iznenadilo jer nisam znao o cemu se radi a on mi pojasni da je obavijesten da se mora iseliti iz stana jer je stan vracen prijeratnom vlasniku (to jest, nama). Rekoh mi da pismo (niti rjesenje) nisam dobio i da to sada cujem po prvi put. Moli me da mu dozvolim da ostane u stanu jer se sve ove godine vec privikao na njega, da novi (ratni) vlasnik nije proveo ni dana u njemu, da ce stan cuvati kao da je njegov i da ce redovito placati kiriju, onako kako se dogovorimo. Skoro da sam se sazalio na njega (on i njegova familija su izbjegli iz Jajca), i skoro da sam mu htio dozvoliti da ostane u stanu ali u zadnjem momentu mu rekoh da me nazove za par nedelja dok ne primim pismo i rjesenje a ja cu do tada odluciti sta cu uciniti.
Par dan kasnije stize njegovo pismo a gotovo istovremeno i rjesenje o povratu stana. Iz pisma saznah o sudbini gospodina koji mi se javi telefonom a i neke detalje vezane za stan i ‘privremenog’ vlasnika. Supruga i ja odlucismo da njegovoj molbi ne udovoljimo jer nismo zeljeli upasti u nove probleme vezane za stan koji jos zvanicno nismo dobili nazad a i nova vlast nije ulijevala povjerenje i nismo mogli znati kakve bi posljedice mogla biti nasa odluka da podstanarima dozvolino da ostanu u stanu. Iako nam je bilo zao da nekome ko je bio u slicnoj situaciji kao mi ne pomognemo (iako o osobi iz Jajca nisam imao nikakvih informacija osim onih iz pisma pa nisam mogao znati da li su svi navodi iz pisma tacni), nasa odluka je bila negativna. A stan smo, naravno, namjeravali otkupiti pa makar ga ponovo izgubili: iskustvo nas je naucilo da sa onima na vlasti nikada nisi na sigurnom.
Te godine, u decembru, otputovah za Banjaluku da preuzmem stan. Bilo je tu izvjesnih problema prilikom ‘ulaska u posjed’, (razna odugovlacenja, potezi da se izvuce koji dolar jer su svi ukljuceni u proces ocekivali da se ogrebu o izbjeglicu iz Amerike) ali na kraju kljucevi zavrsise u mom djepu. Tih dana sam takodjer saznao kako je ‘privremeni’ vlasnik, Dragoljub, u momentu kada je dobio rjesenje o povratu stana, prijetio kako ce nas tuziti da mu vratimo novac ulozen u njegovo renoviranje. Od rodjaka je trazio 5.000 DM za troskove renoviranja. Oni, naravno, nisu htjeli da se uvlace u ove igre a kako su znali da cu doci da preuzmem stan, rekli su mi da sa mnom razgovara o njegovom zahtjevu. Meni, naravno, ni na kraj pameti nije bilo da bacam pare kako se kome svidi.
Dobro se sjecam trenutka kada sam ponovo usao u stan, nakon svih godina. Cak sam taj trenutak zabiljezio video kamerom (trenutak postavljanja tablice s prezimenom), vise onako da to sacuvam kao dokaz jednog vremena nego sto mi je taj trenutak licno nesto posebno znacio. Nisam osjecao ama bas nista: niti sam bio uzbudjen, niti veseo. Mogao bih reci da sam se vise osjecao nekako prazanim, a i kako bi se covjek osjecao u praznom stanu u kojem je nekada bujao zivot. Od svega lijepog sto smo dozivjeli u tom stanu ostadose samo prazni zidovi. Jedan relativno lijep zivot je zuvijek prekinut. Ljudska pokvarenost i pohlepa koje je naglo izbila na vidjelo je unistila sve: mnoge su familije zauvijek rasturene, prijatelji se razasuli svijetom, lopovi, profiteri i ljudi bez obraza se dokopali vlasti i bogatstva. Jedna sredina koja je po svom mentalitetu bila vrlo blizu zapadnoj kulturi vratila se stotine godina u proslost i donijela sa sobom kulturu i vrijednosti toliko strane ljudima koji su prije rata obitavali na tim prostorima
Dakle, nisam osjecao nista osim sto mi je bilo drago da se bar jedna nepravda ispravila, iako sve ono sto nam se u nasem gradu dogodilo ne moze biti nikada ispravljeno.
A stan, onako prazan i ‘renoviran’ uhvatih kemerom. Da svima pokazem koliko je novca nas bivsi radni kolega ulozio u njegovo renoviranje (parket podignut, nedostaju sudoper i mali bojler, WC solja ostecena, banja u fazi raspadanja, itd). Da slikom (koja, kazu, vrijedi vise nego hiljadu rijeci) jos jednom pokazem o kakvim se ‘istinama’ radi kada se radi o ljudima kao sto je Dragoljub i ostalim slicnim njemu, koji su svoju pokvarenost pokusali jos jednom iskoristiti da ponovo ukradu nesto sto nije njihovo. Njegovo ponasanje (kao i drugih koji su pokusavali isto) samo potvrdjuje s kakvim smo ljudima dijelili zivot a da toga nismo bili svjesni.Eto, ovo je moja istinita prica o jednom vremenu, ljudima i njihovim postupcima za koje neki sada nastoje da se zaborave i nalaze stotine razloga za to (briga za ‘jadnu’ mladost u rodnom gradu, nalaze opravdanje u ponasanju i ‘onih drugih’, itd). Moja prica i nije nesto posebno jer u mom slucaju je sve islo relativno mirno pa ce neko reci da je nije trebalo ni ispricati. Mozda je to tako jer znam da je bilo jako puno onih koji su dozivjeli veoma ruzne stvari tih godina kada su ataci na nepodobne dolazili sa svih strana. Znam da bi njihova svjedocenja rekla mnogo vise o tim vremenima ali meni nisu dostupna a ja ne zelim da na ovaj papir stavljam ono o cemu sam imao prilike samo slusati. Mozda neko od onih koji su prosli kroz slicne situacije pozeli da nam isprica svoju pricu jer samo tako mozemo pomoci da se iste stvari ne ponovo: govoreci istinu i nista drugo osim istine.
Labels: ratna sjecanja
posted by co | 10:44 PM
16 Comments:
Dragi Co.
Prica, jedna istinita prica, je ispricana previse jednostavno i bez dramatizacije.
Kada uporedim sa kompjuterom i ekranom koji gledam u ovom momentu, Vasom pricom, u background/pozadini imamo u isto vrijeme mnogo programa koji rade u isto vrijeme, a mi ih ne vidimo...politika!
Samo oni koji znaju kako je to bilo 1990-1996, a i dalje, osjecaju te programe, znaju sta se krije iza svake ispricane rijeci.
Pozdrav, Kristina
Politika? mozda! Ali ja mislim da se uvijek radi o osobama, karakterima, o onome cemu su nauceni u porodici, kod kuce,kako se kod nas kaze. Zasto tako mislim, pokusacu napisati a da ne bude preopsirno.
U junu 1993 sam se spremao za odlazak iz djavolje rupe. Brdjanin Tours je radio prekovremeno, havaji kosulja i hava u glavi su bili pokazatelji ljudstva i cojstva. Kopilan, koga je Banja Luka prihvatila sirokogrudno je pokazao svoje pravo lice, i sada sjedi iza resetaka gdje bi trebao ostati do kraja svog zivota.
Razmisljao sam sta da uradim sa stanom koji je bio moje vlasnistvo, uredno otkupljen i zaveden gruntovno. Odlucio sam da pronadjem porodicu koja je na neki nacin dosla u Banja Luku bjezeci pred neljudima ili povlaceci se slusajuci naredbe svojih vodja. I nasao sam mladi bracni par sa jednim djetetom, izbjegli iz Bihaca. Covjek odusevljen mojim predlogom da useli u namjesten stan i da ostane dok ja ne mognem da se vratim (mislio sam za godinu dvije max). Potpisali zapisnik, ovjerili kod advokata, on mi dao nesto malo novaca koje je imao da se nadje na putu. Stan sam napustio i on je uselio. E sad dolazi kako ono rece Kristina "politika". Kokosar iz iste firme u kojoj sam i ja ranije radio (Kosmos) sa naoruzanim "braniteljima srbstva" je izbacio tu izbjeglicku porodicu iz stana poslije tri dana. Sam se uselio sa porodicom i uzivao 10 godina ne placajuci ni pare za koristenje 2,5-sobnog namjestenog stana. Poslije 10 godina kada sam sudski nalozio da se iseli, ljutito je izasao ne plativsi zajednicke troskove ciscenja ulaza i vode. blagajniku zgrade je rekao: Neka vam to onaj Turchin plati. To Turchin bi trebala biti moja malenkost. Za deset godina stanovanja ni jednom nije okrecio stan, a bojleri su bili propali kada se u stan uselio novi vlasnik. Neznam kolike je troskove, taj momak koji je kupio od mene stan imao, ali je bar svjedok, kako je kokosar Rakic zivio u tudjem stanu besplatno, istjerujuci Srpsku izbjeglicku porodicu iz njega.
Dakle politika je jedno, ali je ljudstvo sasvim drugo. To ljudstvo su pokazali i ona porodica iz Bihaca i ovaj momak koji je sada vlasnik ali ne i kokosar Rakic. Ime namjerno pisem jer znam da blog chitaju pazljivo u bivsoj BL, nadam se da ce mnogi saznati za junastvo kokosara Rakica.
O svom odlasku iz B.L.sam već pisala.Sada me Co podsjetio na vraćanje stanova,pa ću i ja isprićati svoje iskustvo.Moj dvosobni stan u koji sam uselila zamjenom,pripadao je Komercijanoj višoj školi.Jedan dan pozvoni na moja vrata poznat čovjek-O.Marković profesor sa VKŠ-Znam ga oca svoje drage i odlične učenice Maje.Bio je iznenađen kada me je ugledao.Objasnio je da je imao infarkt,da stanuje u Boriku na
8.katu,pa mu je fakultet ponudio da pogleda ovaj prizemni stan.(zbog nestanaka struje morao je ići pješice na 8.kat)Bilo mu je neugodno,nije ni ušao,izvinio se i rekao da će reći kako mu ovaj stan ne odgovara.Ovo je jedno rijetko i iznenađujuće iskustvo.Sliedi nastavak
nasatavak:Vraćanje stanova imalo je dugotrajnu proceduru.Veći dio obavili su za mene prijatelji,ali ipak sam morala ići u Ministarstvo za izbjeglice ili nešto sl. a bilo je smješteno u Mejdanu u kući frizerke Isme.Redovi su bili dugi,čekalo se satima,ali i to je prošlo.Poslije nekog vremena(ne sjećam se )dobila sam obavijest da dođem preuzeti stan.Bila sam uzbuđena više zbog straha od neke neugodne situacije.U stanu je živio profesor sa Filoz.fak.koji je došao iz Osijeka.Stigla je komisija i otišli smo pred stan.Na vratima je visio papir sa porukom.Profesor nas je obavijestio da zbog obaveza na poslu ne može doći.Stan je bio otkljućan,komisuja je uradila zapisnik,a ja zaključala stan i otišla.Bila sam zadovoljna što se nismo sreli.Izbjegla sam i susrete sa komšijama, jer nisam bila sigurna da se ne bi rasplakala,a to ne volim.Ne volim ni čuti ono otrcano "Šta nam je sve to trebalo?"
Nisam mislila da ću postati anonimni posjetilac.Zaboravila sam se potpisati-pardon Niskana
Co ako možeš objavi moj stari prilog"Dobro se dobrim ne vraća "
Enisa
¨" Bit ce stanova ¨"
Rekli su mi da je to izgovorila u proljece 1992. poznanica iz bivse firme. U tom saopcenju bilo je i prijekora upucenog meni.
Svi sada pricaju kako je u ona vremena bilo lako i kako se nista nije moralo raditi, a stanovi su se dobijali kako se kome prohtije. Ja se ne sjecam takve situacije. Sjecam se da je bilo vise reda i rada i da je uvijek bio rat oko stanova. Sedamdesetih je moja firma jako dobro poslovala, a kako je " preporuka " Komiteta postavila plafon placa, odlucili smo viskove novca prelijevati u stambeni fond. I pored toga rat se vodio oko stanova, jer potrebe su uvijek bile vece od stanja u fondu. Bodovanjem bi se odredila prva lista, a onda se raznim igrama, ovisno o tome koliko si podoban, pa koliko si blizak srcu direktora, pa tko ti je babo, stric itd, dotjerivala. Stanove su na zalost cesto dobijali kadrovi koji to nisu bili, i nisu dobijali kadrovi koji su to stvarno bili ( takvi su nas brzo napustali ). Sjecam se jedne sjednice Zbora radnika koja se zavrsila u cetiri sata ujutro, a sve zbog mucki oko dva stana koji smo imali u Sarajevu. Kako vidite, osim sto smo radili, mi smo i samoupravljali,i to zestoko. Uvijek sam se u takvim situacijama nastojala ponasati pravedno, pa sam tako u slucaju vlasnice naslovne izjave stala na njenu stranu, smatrajuci je boljim radnikom i boljim covjekom od konkurenta joj.
Luce Mala
Nastavak slijedi.
" Bit ce stanova "...nastavak
Ovdje u ZGB_u su mi prigovorili sto sam tako zestoko stala na stranu arijevke. Ti isti prugovaraci su zaboravili kako su mi kukavicki podmetnuli dok sam bila na godisnjem. Kolegica mi je objasnila da je to uradjeno zato sto su mislili da sam arijevka, a mislili su zato sto se najvise druzim s njima. Istina bog, ispostavilo se poslije, daje i onaj kolega koji me upozorio na mucku, mislio da sam njegova ( arijevka ).
E da vas j...m i jedne i druge, a posebno one trece koji kazu da nisu, a iz svega se vidi da jesu nacionalno osvijesceni. Da se krivo ne shvate ove moje rijeci, ne mislim na nacije, nego osobe koje se hvale svojom multieticnoscu, a ponosno stoje na braniku svoje nacije, sto i ne bih smatrala tako losim, kad se ne bi koristili svaku priliku pokazati svoje " dobro ", a tudje " lose ".
Luce Mala
Ima jos.
" Bit ce stanova "...treci dio
Politika " bit ce stanova " se ostvarivala u vise etapa i nije puno imala veze sa naumima onih iz Hrvatske, jer njihov cilj je bio odlazak u Srbiju. Zna se da su mnogi onemogucavani u tome. Sluzila je uglavnom domicilnom stanovnistvu za podmirivanje stambenih potreba, a nekima i za poboljsanje istih ( iz manjeg u veci ). Prvi su na udaru bili oni koji su imali dva stana, pa je tako pao ing. Misoni. Slijedili su oni koji su bili sami u stanu, posebno laka meta su bile zene. Razlog sto sam ja tako brzo dosla na red je i taj sto je na moj stan bilo vise pretendenata. Kako nisam popustala pod pritiscima Radosa, Drgojli i inih iz Bijele kuce GIK Kozare, onaj " moj " je angazirao mafiju ( inace poznate cistace ) za izbacivanje nepodobnih, a sve u strahu da da mu se konkurenti ne bi docepali stana ( po vlastitom priznanju ), a inace on to ne bi ucinio, cekao bi, jer on je dobar covjek ( isto po vlastitom priznanju ). Co, za razliku od onog " Tvog ", supruga ovog " mog " je izrazila zelju da se napokon useli u prazan stan i uredjuje ga po svom ukusu. Stoga mi je, kao dobar suprug, nalozio da iznesem svoje stvari (druge su vec cekale u pricuvi ). Nisam ni mogla, a ni htjela to urditi, pa vecina stvari zavrsila u mojoj garazi zajedno sa knedlama sa sljivama koje sam taj dan pravila kad je dosla struja. Auto je isto izbacen van, a onda vjervatno prodan ili poklonjen za ucinjene usluge.
Luce Mala
I jos..
"Bit ce stanova "...cetvrti nastavak
U slijedecu etapu spadali su oni koji su dobili otkaz i jos bili smnjivci ( za sve obavijesti pitati susjede ). E sad kad ces doci na red ovisilo je o puno faktora. Prvo koliko imas srece, pa koliko su ti revni susjedi, pa koliko ima pretendenata, pa koliko ti je mocan eventualni zastitnik, pa jesi li lojalan... Spadali su tu i oni arijevci ciji su sinovi bili vani, pa je uvijet za ostanak u stanu bio: ili placaj za sina, ili ga zovi da se vrati. Znam neke koji su se ponasali lojalno, nosili uniformu, ali sve to nisu mogli izdrzati, pa su iskoristili prvu priliku za bijeg. Bar oni ne mogu reci da su istjerani ( ma, ko te tje'ro ? ).
Uglavnom, nakon rata u nasim stanovima nismo zaticali prvobitne stanare. Netko otisao u vece, netko isto istjeran, najcesce od suborca mu, i tko zna zbog cega jos. O onome sto se dogadjalo poslije isto se mogu pisati litanije. Moja iskustva su bila mucna. Dugo, dugo sam cekala na rjesenje. Ne znam kako je Tebi Co to islo tako glatko, ali moje se vuklo po sudovima ( dva puta sam tuzila, '92, i nakon rata ). I prije rjesenja su stizali prijeddlozi iz BL, zanimljivo na pravu adresu ( u agenciji su imali drugu ), i na broj telefona koji je i sada tajan, osim za prijatelje. Kako se do tih podataka dolazi saznala sam prije par mjeseci...UDBA radi.
Luce Mala
Ne dajte mi vise.
Branko Copic je napisao 'Osma ofanziva', a mi cemo pisati uspomene oko 'Devete ofanzive'
Kristina
Nisam rodjen u Banjaluci i premda sam niz godina vezan uz taj grad, nisam tamo kontinuirano zivio.
Moje pitanje je direktno i pomalo provokativno, iako iskreno.
Da li jos uvjek mislite da ste proveli 'prekrasno djetinjstvo u prekrasnom gradu', sto je ukljucivalo i druzenje sa ovim gradjanima koji su vas (nas) tako gorko izdali (a to traje i dan danas). Na dosta blogova o BL uvjek iznova spominje se sjecanje na taj lijepi zivot a ja nikako da se nacudim jer su sastavni dio tog zivota bili i ovi 'od Boga izabrani'. Pa jel moguce da ste vi uzivali u lijepom zivotu sa njima, a oni u isto vrijeme snovali kako da vas protjeraju.
Oprostite na pitanju, ali ko je tu lud?
Dok Co rjesava " tehnicke probleme " ja za zenski dio publike saljem ovu lijepu pjesmu. Izvorno ju je pjevala jedna BH pjevacica sa BL korjenima. Sjecate li se koja ?
Pozdrav Luce Mala
http://www.youtube.com/watch?v=2unRDeJ-sEU&feature=related
Negdje sam procitala da su Zidovi obozavali prijeratnu Njemacku. Nigdje se nisu osjecali tako dobro i tako sigurno kao tamo.
Na anonimno pitanje " ko je tu lud ", kao iz topa sam odgovorila : ja !
A nije bas tako. BL je bila moja ljubav i moj izbor. Tu sam provela veliki dio djetinjstva, svu mladost, tu sam rodila svoju djecu, tu sam radila i stekla neka njezna prijateljstva. Nisam zivjela u cahuri, primjecivala sam mnoge nedostatke grada i brondala toliko da su mi to mnogi zamjerali. U firmi u kojoj sam radila 18 godina primjecivala sam stalna tiha trvenja izmedju Muslimana i Srba u borbi za sefovska mjesta. Znala sam takvima reci da mi je najbolji direktor, a prodefilovalo ih je nekoliko, bio gosp. Esad Kapetanovic, a najgori sef , tih se izmjenjalo jos vise, dipl. ing. mr. Rasid. Nije me uopce zanimala nacionalnost, a kamoli da sam osjecala vece simpatije prema nekoj od njih. Sve te carke sam smatrala ipak zanemarivim, ne sluteci do cega ce doci. Moje primjedbe na grad su bile sustavno poseljacivanje u svim segmentima zivota, drasticno opadanje kulturnog zivota, zanemarivanje infrastrukturnih problema grada, apostrofiram promet. Posebno me smetalo to sto su moji sugradjani za takvu situaciju u pravilu okrivljavali nekog drugog. Uvijek mi je na pameti cinjenica da je BL u to doba imala najbolju kadrovsku strukturu u BIH. I drugi su to znali, ali mi neki nismo ni u snu sanjali da ce se to sve srusiti na nasu glavu i to, podvlacim, bez razloga. Stalno podvlacim da u BL nije bilo rata da bi se njim moglo opravdati ono sto se dogodilo. One price " sta su oni radili nama tamo negdje i davno prije " ne piju vode.
Zidovi su naucili lekciju, prvi su pobjegli iz uzavrelog Sarajeva. Valjda smo i mi.
Nada Stefanac
Pjesma odlicna...hvala!
======
Za 'ko je ovdje lud',
Vjerovatno, ma sigurno, kod opisivanja, svi mislimo na drugacije faze nassih zivota i grijesimo sto ne kazemo godinu sjecanja i dio grada gdje smo zivjeli.
Rasli smo u jednom okruzenju, isli u skolu u drugom okruzenju, zaposlili se...itd. itd.
Ljudi sa sela odlazili u grad za boljim zivotom, oni sto su bili duzze u gradu isli su u vece gradove za sluzbom, po naredjenju ili misleci da ce im biti bolje...i svuda okruzenja razlicita, novi prijatelji ili ljubomorni.
Socijalni odnosi...
putuj Evropo, nemoj vise cekati na nas, krivi smo mi sto smo se sklanjali, putuj Planeto, super smo se druzili, nama je lepo taman kako smo zasluzili...nisu krivci depresivci sto su rusili...krivi smo mi koji smo cutali...putuj Evropo, nama je dobro, sreca je neizreciva, putuj Planeto, ovdje se mrak priziva...
Sve receno,
Uzivajte jesen!
Kristina
Za svog zadnjeg posjeta Zagrebu gosp. Bogdan Bogdanovic komentirao je situaciju u novovremenoj beogradskoj arhitekturi, a nasa , kak' ti neka novinarka, pozurila se reci kako je i kod nas isto. To sto je uvazeni arhitekta demantirao njenu konstataciju, na jednu stranu, druga strana je, i to je ono sto me nervira, da se, ne uvazavajuci cinjenice, na relaciji Zagreb- Beograd sve izjednacava, posebno ono lose. Na zalost takvi tekstovi su cesto potpisani vrlo zvucnim imenima. Ne znam kako onima koji imaju potrebu vuci te paralele ne pada na pamet, recimo, komparirati Zagreb i Skoplje ili Beograd i Ljubljanu ? I zasto ti, koji tako pisu, misle da nama, koji citamo, nije drago procitati da je u Beogradu nesto zaista dobro ? I zasto oni misle da je nama utjeha sto Beogradom vlada politicka mafija kao i Zagrebom ?
Nada Stefanac
nastavice se
Jos vise me iritiraju tekstovi cija je namjera izjednaciti blisku nam proslost. Nedavno citam na jednom BIH portalu kako su sarajevski Srbi, ocito upoznati s onim sto slijedi, napustali svoje stanove, racunajuci da ce njihovi pobjediti, a oni se brzo vratiti. Kako je bilo znamo, a onda pisac pise kako su se ti stanovi legalno prisvajali od domacih i pridoslica s juzne strane, a onda su ih bivsi stanari, nakon svega, tesko vracali. Komentator na to dodaje : sta se zale, sto nisu cuvali svoje ? Ja jesam, cuvao i sacuvao. Sve bi to za mene bilo dio sarajevskog ratnog folklora da ne procitah slijedeci komentar u kojem se kaze da je takvih slucajeva ( cuj slucajeva ) bilo i u Konjicu, Mostaru i Banjoj Luci. Vjerujem sarajlji kad pise o Sarajevu, ali ne vjerujem komentatoru, prvo zato sto nije mogao biti na tri i vise mjesta istovremeno, a da bi bio kmpetentan, a drugo zato sto je stvar s Banjom Lukom bila upravo obrnuta. Oni sto su iz Sarajeva odlazili s namjerom da poraze one koji su ostali, isti ti su nas istjerali sa zeljom da nas vide samo kao turiste u nasem gradu.
Zakljucak ne iznosim, gadi mi se.
Nada Stefanac
Post a Comment
<< Home