Stid me
I nakon jedanaest godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda srećem te ljudske aveti. I na ulici i na novinskim stranicama i na TV kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši koji su, držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič: Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na... A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvjeri, koji su činili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali. Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog zvjerinjaka, Pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana.
Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?
A na sve to dođe dokumentarac o "Škorpionima". Zvjeri u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstruozan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvjerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:
... Od čega globus beži
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami...
Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.
Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju taj krvavi srpski cunami da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da nad tim besprimjernim istrebljenjem jednog naroda ostanu vječno zamišljeni.
Stid me!
Uzimam Anatomiju ljudske destruktivnosti Eriha Froma, gdje lijepo piše: "... da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju..." Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi "ubojica".
Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada sam postane životinja, kad postane destruktivan.
Stid me!
Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njemu Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.
Stid me!
A veliki srpski naučnik i književnik Milan Kašanin ostavio je zapisane i ove redove:
"... Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onoga što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takav zver..."
Stid me!
Jedanaest godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jul 1995-11. jul 2006). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasejanoj grobovima i popločanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.
Stid me!
Lazar Manojlović
http://www.republika.co.yu/382-385/12.html
Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?
A na sve to dođe dokumentarac o "Škorpionima". Zvjeri u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstruozan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvjerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:
... Od čega globus beži
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami...
Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.
Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju taj krvavi srpski cunami da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da nad tim besprimjernim istrebljenjem jednog naroda ostanu vječno zamišljeni.
Stid me!
Uzimam Anatomiju ljudske destruktivnosti Eriha Froma, gdje lijepo piše: "... da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju..." Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi "ubojica".
Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada sam postane životinja, kad postane destruktivan.
Stid me!
Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njemu Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.
Stid me!
A veliki srpski naučnik i književnik Milan Kašanin ostavio je zapisane i ove redove:
"... Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onoga što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takav zver..."
Stid me!
Jedanaest godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jul 1995-11. jul 2006). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasejanoj grobovima i popločanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.
Stid me!
Lazar Manojlović
http://www.republika.co.yu/382-385/12.html
Moram priznati da o ovom covjeku, Lazaru Manojlovicu, nisam znao nista sve do prije par dana i pitam se kako je to moguce uz sve ono silno vrijeme koje provedem na Internetu. Vjerojatno bi proslo jos puno vremena dok bi na Lazara 'nabasao' da mi ne stize jedan email iz Njemacke. Eto to je dokaz da nas vise, vise zna, i da se ne smijemo uljuljkivati u uvjerenju da mi pojedinacno ne mozemo nista uraditi vec se nadamo da ima vec netko ko ce to uraditi umjesto nas.
U ovim ludim vremenima koja me po mnogo cemu podsjecaju na dogadjanja prije ovog zadnjeg rata, kada voljeni vodja, koji se docepao naseg grada, na sve strane prica bljuvotine (vjerujem da ste vec culi i vidjeli njegovu besjedu u Srebrenici), lijepo je osjetiti da jos ima onih koji ce iskreno, iz srca, reci sta misli i osjeca u ova vremena kada se u manjem blentitetu natjecu ko ce biti veci 'patriota', pardon, nacionalista. Divim se ovom covjeku, ali ga u isto vrijeme i zalim. Divim mu se jer ima hrabrosti da stvari nazove pravim imenima a zalim sto je zatvoren u okruzenju u kojem se tesko dise od silnog smrada koji se siri na sve strane. Pokusavam se staviti u njegov polozaj ali mi to ne ide bas lako. Razmisljam kako mu je zivjeti u okruzenju u kojem ga gotovo svi mrze, i u kojem mu je tesko naci istomisljenika? Kako je to setati se ulicom rodnog grada i gledati one koji su bili dio zla o kojem prica? Nada li se da ce mu se jednog dana neko pridruziti, da ne bude usamljen i da s nekim moze izmjeniti poneku rijec?
Sudeci po onome kuda manji blentitet ide, nade su gotovo nikakve. Tu i tamo se pojavi neka iskrica razuma, ali se obicno brzo ugasi. Evo, citam, danas u Banjaluci Bojan Bajic i Damir Miljevic pokusali postaviti kamen temeljac s natpisom SMRT MAFIJI ispred zgrade vlade ali je ista brzo uklonjena. Zanimljivo bi bilo saznati koliko je banjalucana prisustvovalo tom cinu. Pogadjam, vrlo malo.
Meni ostaje da se nadam da ce Lazara jednog dana biti vise. Samo nas tada nece biti medju zivima.
posted by co | 9:06 PM
4 Comments:
Dragi Co,nisi nas mogao ljepše poćastiti za voj rođendan.Ovj prilogmi je popravio raspoloženje.Presretna sam da ima još tako divnih ljudi, kao što je Lazar.Čitala sam i plakala.Ne znam šta me je više dirnulo,divna muzika ili što je Lazar napisao iz srca.Odmah sam na Googlu pročitala o njemu-čovjeku pravedniku,o kome su svugdje pisali osim u našem starom kraju.Hvala Lazaru na njegovom čojstvu.Pozdrav svima Niskana
S gospodinom Manojlovicem sam se " susrela " prije nekoliko mjeseci, cini mi se kod Sakiba. Bilo je jos takvih ljudi u BIH, ali nama nista ne moze odagnati gorcinu sto ih ne pronalazimo medju gradjanima Banje Luke. Bilo je i tamo ljudi koji su zdusno pomagali svojim komsijama, ali su dusom i srcem bili uz naum gradskih vlasti, trazeci u svom jadnom mozgu opravdanja za protjerivanje. Ni ja ne govorim pauslno.
Vjerujem da gospodinu Manojlovicu nisu vazna javna priznanja, koliko je vazan onaj osjecaj da si pred sobom cist. Nikakvim novcima, nikakvim polozajima se taj osjecaj ne moze kupiti.
Ovaj komentar poklanjam sebi, jer veceras oko 9h sati moje izbacivanje iz stana postaje punoljetno. Ne znam slave li danas i onaj jado i mafija koja koja mu je pomogla ? Sumnjam, zabavili su se o sebi.
Svi mi prognani imamo datum koji je znacio prekretnicu u nasim zivotima, i ma koliko se trudili to baciti u zaborav, pred nadolazak tih obljetnica u nama se pojavljuje nemir. A zasto ? Samo zato sto nam nasi bivsi sugradjani svojim ponasanjem pokazuju da im je savjest mirna. Mozda i je, samo neka ne zaborave da se mi, njihove komsije nismo borili ni protiv njih, niti za nekoga.
Luce Mala
Kapu dole za Lazarevo pisanje i postupke. Radmila, Lazara i onog (ili onih) momaka iz Trebinja je premalo da bi se otjerala gorcina bivsih Banjalucana. Sustina je upravo u onom sto Luce Mala pise, 90% bivsih sugradjana ne vidi razloga zasto bi se stidjeli. Ljudi, koje smatram intelektualcima, zgrazavaju se pojavom neofasizma u zapadnoj Evropi a zivi u fasistickoj tvorevini i ne zele da vide da su i oni dio tog neofasizma.
Prostiru mi napise o rusenju partizanskih spomenika, a "neznaju" ni ko je ni zasto (srusio Ferhadiju, Arnaudiju, itd), protjerao 100.000 komsija, radnih kolega pa i rodjaka. Prodaju mi ponovo prichu o ptichicama koje poje po Bluci. I glavno objasnjenje je,uh uh nemoj mi o politici.
Ja sam 100% ubijedjen da treba oprostiti (jer bez oprosta se ne moze naprijed) ali da bi se oprostilo treba druga strana nesto i priznati. Bez toga se nastavlja agonija tih ljudi, agonija, da su "nebeski narod", da su nastali odmah poslije ameba.
Postavljanje kamena sa natpisom "dole lopovi" ne pokazuje da ti ljudi misle da su pogrijesili prema 100.000 komsija, kolega, rodbine nego samo da nisu dobili ono sto im je obecano, da bi izdali 100.000 svojih komsija, kolega, rodbine
Nije problem Made samo u onima koje ti spominjes. Ima tu dosta i do nas. Predpostavljam da si i ti bio u situacijama kada se drustvo okupi tamo kod tebe u Svedskoj pa se povede prica o Banjaluci i o onome sta nam se dogodilo. Tada se obicno svi natjecu ko ce biti ogorceniji i ko ce vise napasti bivse komsije, radne kolege, ‘prijatelje’. A kada se sa istima sretnu, onda se prica druga prica (strucni termin za takvo ponasanje vjerojatno znas, ne trebam ga ponavljati). A danas, kada ti i dalje postavljas pitanja i ocekujes odgovore, ti si taj kojeg ce prvog napasti, koji remeti idilu, koji si kriv sto se stalno vracas na isto. Jer, zaboga, kako mozes potezati pitanje necije odgovornosti kada ti se nista strasno nije desilo. Tebi nije bilo tesko poceti zivot od nule, u sredini u koju se nije bilo lako uklopiti, a oni bi, jadnici, da su stali na tvoju stranu, izgubili sve. Tesko je Made da ce tebe (i mene) razumjeti, jer ljudi igraju igre u kojima znaju da ce na kraju nesto usicariti.
Lazara je malo, premalo, a na njega se gleda kao na izroda svoga naroda. Medjutim, dobro je da ih ima, inace bi covjek potpuno izgubio vjeru u ljude. Od onolikog svijeta kojeg sam poznavao, na prste jedne ruke se mogu izbrojati oni koji su vrijedni da ih se spomene. Vecina ostalih, u pravu si, misli da je njihov odnos prema onima koji su otjerani bio korektan. Prisjeti se, da li ti je iko prisao i upitao kako ti je, kako prezivljavas, imas li sta pojesti, treba li ti pomoc, imas li drva da ugrijes stan kada su temperature padale daleko ispod nule, treba li ti nesto nabaviti jer se nisi mogao slobodno kretati... Malo je bilo takvih a onog momenta kada si otisao, vecina te je zaboravila. Zbog toga, Made, nam je tako, kako je. Godine su prosle, zive se razliciti zivoti, slusaju se razlicite vijesti, muzika, divi se razlicitim idolima. Ali treba se prisjetiti svega, mladjima za pouku.
A Lazara, i njemu slicne, treba cijeniti, jer takvi pojedinci odrzavaju vjeru u bolju buducnost. Oni drugi su bili i ostat ce dio stada kojeg ‘pastiri’vodaju kuda i kako zele.
Post a Comment
<< Home