Penzioni zakon manjeg entiteta - nastavak
Od zadnjeg priloga o neravnopravnom polozaju protjeranih (banjalucana i onih iz drugih gradova) po pitanju prava na penziju proslo je gotovo mjesec dana, malo da se nesto vise uradi, ali dovoljno da se obavi nekoliko razgovora, prikupi dodatni materijal, uspostave kontakti sa osobama koje bi mogle biti zainteresirane da se proces pokrene s mrtve tacke itd. Nesto sam, dakle, radio, ali jos je mnogo toga sto treba uraditi da bi se stvar pokrenula s mrtve tocke.
Obavljene aktivnosti su ohrabrujuce a jedino sto me malo donekle razocaralo je reakcija onih koji bi trebali biti zivotno zainteresirani da se nepravda ispravi, da se oteto vrati ostecenima a to su oni koji su pocetkom devedesetih protjerani sa svojih ognjista. Poznavajuci, medjutim, nas banjalucki mentalitet, (ne)reakcije u stvari ne bih mogao nazvati razocarenjem. Bilo je to za ocekivati (to me naucilo iskustvo u ovih zadnjih par godina otkada se bavim piskaranjem na ovom blogu) pa mlakim reakcijama nisam bio iznenadjen jer znam da nasa raja ocekuje da sve bude uradjeno od strane nekog drugog, bez gotovo ikakvog licnog angaziranja. Reakcije mi lice na onu iz jednog vica kada dvojica upadose u septicku jamu, u govna, do usta. Kada jedan od nesretnika poce mlatarati rukama pokusavajuci da se izvuce drugi ga ljutito upozori da ne talasa zbog prepoznatljivog razloga. Eto, tako se mi veoma cesto ponasamo: iako smo u govnima ne pokusavamo nista uciniti da se iz njih izvucemo a bunimo se ako to netko drugi pokusava jer nam kvari ‘idilu’. A ako nas neko iz nevolje izvuce, to smatramo normalnim, ne osjecajuci potrebu da se i sami potrudimo kako bi izbavljenje bilo lakse.
Nakon ovog uvoda (neki ce reci u mom prepoznatljivom stilu), da se vratim na temu. Dakle, zadnjih par sedmica sam obavio par razgovora koji su me jos vise uvjerili da se mora zapoceti sa konkretnim akcijama. Prvo sam prije desetak dana slucajno upoznao osobu, americku drzavljanku, koja je sve do nedavno radila kao pravni savjetnik u americkoj ambasadi u Sarajevu i koju sam namjeravao kontaktirati kako bih iskoristio njene veze i poznavanje situacije u nasim krajevima. Nakon kratkog razgovora na svecanoj veceri koju je organiziranao moj fakultet, pao je dogovor da se ponovo vidimo i prodiskutiramo stvar detaljnije. Takodjer sam razgovarao sa jednim od nasih profesora (mislim, sa mog fakulteta) koji zadnjih par godina radi u Njemackoj (a kojeg sam htio iskorisiti da mi uspostavi kontakt s prvom osobom) i nakon sto sam mu objasnio o cemu se radi, on je predlozio da pokusamo formirati grupu pravnih osoba koja bi radila na projektu a koja bi bila sastavljena od ljudi sa mog fakulteta i fakulteta u Njemackoj na kojem on trenutno radi. U projekat bi bili ukljuceni i studenti, clanovi takozvanih Law Clinics, koji na ovaj nacin sticu iskustvo radeci na konkretnim sudskim slucajevima, a cija je uloga vecinom prikupljanje materijala i njegova priprema. Obe institucije bi trebale biti zaiteresirane da se angaziraju jer bi na ovaj nacin stekle ime kao institucije koje rade na slucaju krsenja ljudskih prava za koji postoji mogucnost da zavrsi na medjunarodnom sudu za ljudska prava u Strasburu. Isti profesor mi je takodjer ponudio pomoc pri uspostavljanju kontakta sa osobom prave struke koja je trenutno angazirana u americkoj ambasadi u Sarajevu (a koju licno poznaje), koja bi mogla pomoci da se akciji da odgovarajuca podrska. Danas smo ponovo razgovarali i ja sam se obavezao da do sutra ‘bacim’ projekat na papir kako bismo ga zajedno prezentirali nasem dekanu.
U medjuvremenu sam kontaktirao jednu nasu osobu pravne struke koja mi je odmah rekla da postoje svi elementi za pokretanje sudskog postupka i da su sve cinjenice na strani ostecenih i da nema sumnje da ce slucaj biti pozitivno rijesen, vjerojatno cak na vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine. Ona mi je cak sugerirala da nema potrebe za bilo kakvim angaziranjem pravnika sa mog fakulteta ali da o tome kao o jednoj od opcija mozemo jos razmisliti. Kako se radi osobi kojoj je pravo svakodnevni posao i koja ima iskustvo u oblasti krsenja ljudskih prava, nije me iznenadila cinjenica da osoba poznaje pravne puteve koje treba izabrati da se tuzba pokrene. Kroz razmjenjene emailove smo postigli nacelan dogovor da pocnemo sa konkretnim radnjama ne cekajuci na ostale subjekte koji bi eventualno mogli biti ukljucen u citav projekat.
Glavni element tuzbe bi bilo pokretanje postupka za izmjenu postojeceg zakona za penziono i invalidsko osiguranje manjeg entiteta kojom bi se pravo na starosnu penziju priznalo svim osobama koje su politikom etnickog ciscenja bile otpustene s posla i/ili prisiljene da napuste svoja mjesta zivljenja, bez obzira na godina radnog staza u starom kraju. Dakle, prema prijedlogu izmjene, sve protjerane (i/ili otpustene) osobe koje nisu bile ukljucene u ratna zbivanja na prostorima bivse domovine bi stekla pravo na penzije bez obzira na broj godina provedenih na radu, onog trenutka kada steknu uvjete za starosnu penziju koja je trenutno definirana kao 65 godina starosti. Za ove osobe se uvjet od punih 20 godina radnog staza ne bi primjenjivao jer su te osobe, kako sam vec nekoliko puta ponovio, bile sprijecene da taj uvjet zadovolje zbog politike etnickog ciscenja koje je provodila tadasnja vlast. Dakle, na starosnu penziju bi imale i osobe koje su radile, recimo, jednu, deset, ili petnaest godina, s time da bi se iznos penzije proracunavao na osnovu formule definirane postojecim zakonom.
Ova izmjena zakona se ne bi se odnosila samo na one osobe koje su protjerane vec i na one koji su ostale u manjem entitetu ali koje su bile kaznjene gubljenjem radnog mjesta zbog svog nepristajanja da budu dio politike etnickog ciscenj. U oba slucaja se radi o grubom krsenju ljudskih prava o cemu postoje mnogobrojni dokazi.
Granica od minimum 20 godina radnog staza bi vazila za ostale, kako je to sadasnjim zakonom definirano.
Ako bi se uzeo u obzir broj protjeranih i onih koji su ostali u starom kraja ali su bili otpusteni s posla i ako bi se izracunao ukupan broj godina radnog staza istih, doslo bi se do cifre od par stotina hiljada godina pokradenog radnog staza i novcanih iznosa o kojima u ovom trenutku ne mogu govoriti jer nemam dovoljno relevantnih podataka. Oni na vlasti u manjem entitetu sigurno znaju o kojim se ciframa radi jer su oni zakon krojili imajuci u vidu upravo ove cifre kada su definirali pojedine clanove zakona.
Uz navedenu izmjenu zakona su vezani dodatni detalji (npr, kako tretirati one koji su dokupili staz kako bi mogli ostvariti pravo na penziju, kako se tretiraju godine izgubljenog staza za one koji su ostali u starom kraju ali zbog iste politike nisu nikada dobili svoj posao natrag, a mogli su, itd) o kojima cu detaljnije pisati drugom prilikom.
Toliko za ovaj put. U narednih nekoliko dana cu pripremiti informacije za facebook nadajuci se da cu uz pomoc ove popularne ‘social networking’ web stranice uspjeti da informacija o ovom ‘projektu’ dospije do veceg broja onih koji bi bili trebali biti zainteresirani da se njihov neravnopravan status rijesi i da novac koji su zaradili radeci u starom kraju stigne u prave ruke. Nasim pasivnim odnosom prema trudu ulozenom u sve one godine koje smo prije rata proveli vrijedno radeci samo idemo na ruku onima koji su se od novca koji je izdvajan u penzioni fond obogatili. Bilo bi dobro kada bi svako od nas bar za trenutak malo razmislio o ovome o cemu pisem. Vjerujem da bi tada bilo vise onih koji bi se aktivno ukljucili u projekat, jer svacija pomoc je dobro dosla.
Obavljene aktivnosti su ohrabrujuce a jedino sto me malo donekle razocaralo je reakcija onih koji bi trebali biti zivotno zainteresirani da se nepravda ispravi, da se oteto vrati ostecenima a to su oni koji su pocetkom devedesetih protjerani sa svojih ognjista. Poznavajuci, medjutim, nas banjalucki mentalitet, (ne)reakcije u stvari ne bih mogao nazvati razocarenjem. Bilo je to za ocekivati (to me naucilo iskustvo u ovih zadnjih par godina otkada se bavim piskaranjem na ovom blogu) pa mlakim reakcijama nisam bio iznenadjen jer znam da nasa raja ocekuje da sve bude uradjeno od strane nekog drugog, bez gotovo ikakvog licnog angaziranja. Reakcije mi lice na onu iz jednog vica kada dvojica upadose u septicku jamu, u govna, do usta. Kada jedan od nesretnika poce mlatarati rukama pokusavajuci da se izvuce drugi ga ljutito upozori da ne talasa zbog prepoznatljivog razloga. Eto, tako se mi veoma cesto ponasamo: iako smo u govnima ne pokusavamo nista uciniti da se iz njih izvucemo a bunimo se ako to netko drugi pokusava jer nam kvari ‘idilu’. A ako nas neko iz nevolje izvuce, to smatramo normalnim, ne osjecajuci potrebu da se i sami potrudimo kako bi izbavljenje bilo lakse.
Nakon ovog uvoda (neki ce reci u mom prepoznatljivom stilu), da se vratim na temu. Dakle, zadnjih par sedmica sam obavio par razgovora koji su me jos vise uvjerili da se mora zapoceti sa konkretnim akcijama. Prvo sam prije desetak dana slucajno upoznao osobu, americku drzavljanku, koja je sve do nedavno radila kao pravni savjetnik u americkoj ambasadi u Sarajevu i koju sam namjeravao kontaktirati kako bih iskoristio njene veze i poznavanje situacije u nasim krajevima. Nakon kratkog razgovora na svecanoj veceri koju je organiziranao moj fakultet, pao je dogovor da se ponovo vidimo i prodiskutiramo stvar detaljnije. Takodjer sam razgovarao sa jednim od nasih profesora (mislim, sa mog fakulteta) koji zadnjih par godina radi u Njemackoj (a kojeg sam htio iskorisiti da mi uspostavi kontakt s prvom osobom) i nakon sto sam mu objasnio o cemu se radi, on je predlozio da pokusamo formirati grupu pravnih osoba koja bi radila na projektu a koja bi bila sastavljena od ljudi sa mog fakulteta i fakulteta u Njemackoj na kojem on trenutno radi. U projekat bi bili ukljuceni i studenti, clanovi takozvanih Law Clinics, koji na ovaj nacin sticu iskustvo radeci na konkretnim sudskim slucajevima, a cija je uloga vecinom prikupljanje materijala i njegova priprema. Obe institucije bi trebale biti zaiteresirane da se angaziraju jer bi na ovaj nacin stekle ime kao institucije koje rade na slucaju krsenja ljudskih prava za koji postoji mogucnost da zavrsi na medjunarodnom sudu za ljudska prava u Strasburu. Isti profesor mi je takodjer ponudio pomoc pri uspostavljanju kontakta sa osobom prave struke koja je trenutno angazirana u americkoj ambasadi u Sarajevu (a koju licno poznaje), koja bi mogla pomoci da se akciji da odgovarajuca podrska. Danas smo ponovo razgovarali i ja sam se obavezao da do sutra ‘bacim’ projekat na papir kako bismo ga zajedno prezentirali nasem dekanu.
U medjuvremenu sam kontaktirao jednu nasu osobu pravne struke koja mi je odmah rekla da postoje svi elementi za pokretanje sudskog postupka i da su sve cinjenice na strani ostecenih i da nema sumnje da ce slucaj biti pozitivno rijesen, vjerojatno cak na vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine. Ona mi je cak sugerirala da nema potrebe za bilo kakvim angaziranjem pravnika sa mog fakulteta ali da o tome kao o jednoj od opcija mozemo jos razmisliti. Kako se radi osobi kojoj je pravo svakodnevni posao i koja ima iskustvo u oblasti krsenja ljudskih prava, nije me iznenadila cinjenica da osoba poznaje pravne puteve koje treba izabrati da se tuzba pokrene. Kroz razmjenjene emailove smo postigli nacelan dogovor da pocnemo sa konkretnim radnjama ne cekajuci na ostale subjekte koji bi eventualno mogli biti ukljucen u citav projekat.
Glavni element tuzbe bi bilo pokretanje postupka za izmjenu postojeceg zakona za penziono i invalidsko osiguranje manjeg entiteta kojom bi se pravo na starosnu penziju priznalo svim osobama koje su politikom etnickog ciscenja bile otpustene s posla i/ili prisiljene da napuste svoja mjesta zivljenja, bez obzira na godina radnog staza u starom kraju. Dakle, prema prijedlogu izmjene, sve protjerane (i/ili otpustene) osobe koje nisu bile ukljucene u ratna zbivanja na prostorima bivse domovine bi stekla pravo na penzije bez obzira na broj godina provedenih na radu, onog trenutka kada steknu uvjete za starosnu penziju koja je trenutno definirana kao 65 godina starosti. Za ove osobe se uvjet od punih 20 godina radnog staza ne bi primjenjivao jer su te osobe, kako sam vec nekoliko puta ponovio, bile sprijecene da taj uvjet zadovolje zbog politike etnickog ciscenja koje je provodila tadasnja vlast. Dakle, na starosnu penziju bi imale i osobe koje su radile, recimo, jednu, deset, ili petnaest godina, s time da bi se iznos penzije proracunavao na osnovu formule definirane postojecim zakonom.
Ova izmjena zakona se ne bi se odnosila samo na one osobe koje su protjerane vec i na one koji su ostale u manjem entitetu ali koje su bile kaznjene gubljenjem radnog mjesta zbog svog nepristajanja da budu dio politike etnickog ciscenj. U oba slucaja se radi o grubom krsenju ljudskih prava o cemu postoje mnogobrojni dokazi.
Granica od minimum 20 godina radnog staza bi vazila za ostale, kako je to sadasnjim zakonom definirano.
Ako bi se uzeo u obzir broj protjeranih i onih koji su ostali u starom kraja ali su bili otpusteni s posla i ako bi se izracunao ukupan broj godina radnog staza istih, doslo bi se do cifre od par stotina hiljada godina pokradenog radnog staza i novcanih iznosa o kojima u ovom trenutku ne mogu govoriti jer nemam dovoljno relevantnih podataka. Oni na vlasti u manjem entitetu sigurno znaju o kojim se ciframa radi jer su oni zakon krojili imajuci u vidu upravo ove cifre kada su definirali pojedine clanove zakona.
Uz navedenu izmjenu zakona su vezani dodatni detalji (npr, kako tretirati one koji su dokupili staz kako bi mogli ostvariti pravo na penziju, kako se tretiraju godine izgubljenog staza za one koji su ostali u starom kraju ali zbog iste politike nisu nikada dobili svoj posao natrag, a mogli su, itd) o kojima cu detaljnije pisati drugom prilikom.
Toliko za ovaj put. U narednih nekoliko dana cu pripremiti informacije za facebook nadajuci se da cu uz pomoc ove popularne ‘social networking’ web stranice uspjeti da informacija o ovom ‘projektu’ dospije do veceg broja onih koji bi bili trebali biti zainteresirani da se njihov neravnopravan status rijesi i da novac koji su zaradili radeci u starom kraju stigne u prave ruke. Nasim pasivnim odnosom prema trudu ulozenom u sve one godine koje smo prije rata proveli vrijedno radeci samo idemo na ruku onima koji su se od novca koji je izdvajan u penzioni fond obogatili. Bilo bi dobro kada bi svako od nas bar za trenutak malo razmislio o ovome o cemu pisem. Vjerujem da bi tada bilo vise onih koji bi se aktivno ukljucili u projekat, jer svacija pomoc je dobro dosla.
Labels: zakon
posted by co | 10:25 PM
9 Comments:
Znas Co, uvod Ti je zbilja otrovan.
Skoro sam odustala od citanja.
Ne znam kakva su Tvoja iskustva, ali ja, kad samo pomislim da trebam ganjati neki papir, odustajem. Koliko sam novca i zivaca potrosila, koliko veza potegla samo da dokazem da sam neprekidno radila od tad do tad. Cak sam morala i svjedoke traziti da sam radila u odredjeno vrijeme, u odredjenoj firmi, na odredjenom radnom mjestu. A radila sam u dobrim firmama, koje su uredno uplacivale mirovinske doprinose.
Dolje je taktika bila da te jednostavno preskoce, u cijelosti ili djelimicno, prilikom upisa podataka u kompjutor. Da i ne pricam da postoji dio radnog staza odradjen u BL koji se naprosto ne priznaje. To je onaj perid od od osamostaljena Hrvatske, pa do, ne sjecam se vise kojeg datuma. ( Kakve to veze ima sa radnim stazom, nije mi jasno ). Radi se o dvije, tri godine. I kad sve to prodjes, dobijes neku crkavicu. Srbima iz Hrvatske koji zive u Srbiji je puno lakse. Iza njih stoji drzava Srbija i razno, razne udruge, a mi smo kao i za vrijeme rata, tako i sad, prepusteni sami sebi.
U svakom slucaju zelim Ti da uspijes i ako na neki nacin mogu pomoci, rado cu to uciniti. Meni bi to bila neka mala moralna satisfakcija. Onu pravu nemam od koga ni ocekivati.
Nada Stefanac
Nado, moj uvod je takav kakav je: ja smatram da je potpuno realan a tebi dopustam tvoje misljenje. Ja za svako svoje tvrdjenje imam opipljiv dokaz tako da me pausalne ocjene puno ne tangiraju.
Sto se tice projekta (ako ga tako mogu nazvati), svjestan sam da stvar nece ici lako ni jednostavno jer ne bi bilo kako je sada da bratija na vlasti nije sve isplanirala jos davno pa koristi sve moguce nacine da takvo stanje zadrzi. Ovo sto ja zelim da uradim je malo drugacije od tuzbi pojedinaca koji se bore svako za sebe. Iako je vecina pojedincanih tuzbi valjana, i iako su mnoge rijesene u korist onih koji su tuzili, vecina ne mogu ostvariti svoja prava jer sadasnja vlast iznalazi sve moguce nacine da se presude ne izvrse. Narocito je interesantno objasnjenje da entitet nema novca a u isto vrijeme trosi ogromna sredstva za zgrade drzavnih institucija (vlade i televizije, na primjer). U slucaju o kojem ja govorim, radi se o izmjeni i dopuni zakona koji krsi osnovna ljudska prava i koji je napravljen da se legalizira pljacka. Kako ce, prije ili kasnije, i taj dio Balkana (ozbiljno) zakucati na vrata Evrope (ovo sada je samo priblizavanje), ona se nece moci otvoriti dok se ne zadovolje odredjeni kriteriji. Jedan od tih kriterija ce biti i provedba presuda suda u Strazburu a ja sam ubijedjen da ce njegova presuda u slucaju o kojem pisem biti pozitivna (ako slucaj ne bude rijesen na nizem nivou). Dakle, da zakljucim, ne treba biti pesimista, vec se treba angazirati da se stvari izvedu na cistac. Moja prednost u odnosu na neke je da mi ono malo penzije sto cu dobiti kada se zakon izmijeni nece biti dovoljna ni da pokrijem troskove TV pretplate pa mi to u zivotu ne znaci mnogo ali postoje neki principi od kojih ne zelim odustati. A i ukradeno se mora vratiti. Za mene nema velike razlike izmedju ovog zakona i obicne pljacke banke: jedina razlika je u opljackanoj cifri a ta je u slucaju zakona nemjerljivo veca.
Jesi otrovan, ali si u pravu. Nego hajde mi reci, sta ja kao individua mogu u ovom trenutku da uradim, pokrenem, zahtjevam, ili nesto potpisem kao podrsku svemu tome. Cifra (pemzija, haha) nije bitna, radi se o principu.
Made, evo samo da ti kratko odgovorim jer sam na poslu pa nema smisla da radno vrijeme trosim u privatne svrhe.
Kada se ozbiljno pocne raditi na ovome o cemu pisem, bit ce potrebno prikupiti odredjene podatke, dokumenta, svjedocenja, itd. Evo, na primjer, ja sam jucer pronasao par veoma interesantnih dokumenata koji su vezani upravo za tematiku o kojoj govorim. Kada se radi na slucajevima kao sto je ovaj, jako puno vremena se potrosi na trazenju odredjenih konkretnih podataka i dokumenata. Tu su kontakti sa sto vecim brojem zainteresiranih veoma dragocjeni. Vise osoba ima vise informacija od kojih neke mogu biti vazne za cijeli postupak. Mozda ce biti potrebno ukljuciti mnoge koji su osteceni ovim zakonom a svako od nas poznaje odredjenu grupu ljudi koji su u istom polozaju. Oni izmedju nas koji su pravne struke bi bili od posebne koristi jer oni imaju znanja koja mi ostali ne posjedujemo. Takodjer poznajem par slucajeva u kojima su neke osobe tretirane drugacije od ostalih po pitanju radnog staza tokom devedesetih a o tome nisam imao pojma kada sam poceo raditi na ovom projetku. To sam saznao slucajno iz jednog razgovora a direktno je vezano za primjenu postojeceg zakona. Isto tako sam misljenja da bi se slucaju dala veca tezina kada bi se, na primjer, par hiljada ljudi pojavilo kao tuzioci (iako je za tuzbu dovoljna i jedna osoba).
A da bih ti dao ideju na sta mislim, evo samo jedan primjer. Jucer sam ponovo razgovarao sa profesorom sa mog fakulteta koji trenutno predaje u Njemackoj o narednim potezima. Dogovorili smo se da mu sto prije posaljem informaciju u pisanom obliku o projektu kako bismo zajedno otisli na razgovor kod mog dekana. Kada sam mu spomenuo da dekan mozda nece biti posebno zainteresiran da se nas fakultet angazirana zbog trenutnih internih previranja, on mi je odgovorio da mi on garantira da ce se njegov fakultet u Njemackoj angazirati jer on ima autoritet da to uradi i da on licno misli da je slucaj izuzetno interesantan i da se na njemu treba raditi. Da ga ja nisam kontaktirao, stvari bi isle drugim tokom. On mi je takodjer predlozio da kontaktiramo pravnicu koja je trenutno angazirana u americkoj ambasadi u Sarajevu koja bi nam mozda mogla biti od velike pomoci, a o kojoj ja nisam imao pojma.
Da zavrsim. Svaka osoba koja bi se angazirala po ovom pitanju je veoma znacajna a o konkretnim aktivnostima bi se dogovarali putem telefona ili email-a. Ako si spreman da se angaziras, javi mi, pa cemo se o detaljima dogovoriti. A do tada primi pozdrave iz jos uvijek suncanog Pittsburgh-a.
Dragi Co
Ideja je dobra, posebno ako ide kao “lawsuit”. Obicno traje dugo i kosta puno tuzenog ako izgubi. Pokrene se kad su principi u pitanju.
Ako neko izdvaja pare u poseban fond za penziju, taj neko ima odredjenu sumu para neovisno koliko je godina ulagao pare.Placa mu se ono sto je ulagao pod uslovom da ima godina starosti I pod odredjenim uslovima koje je potpisao na pocetku ulaganja. Moze se desiti da penzijski fond potpuno propadne zbog neodgovornosti onih koji se brinu o ukupnom fondu. U tom slucaju pare propadaju svima bez obzira koliko su radili I izdvajali. Kad navrsis 65 godina ceka te socijalna pomoc koju dobijes od drzave u kojoj zivis. To se desilo u Montrealu sa radnicima Nortel.
Postavljati godine radnog staza kao uslov za pravo na penziju nema logike, a i kosi sa sa medjunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Pravi se razlika I u nasem slucaju koristi period haosa kao opravdanje za to.
Ja zista ne znam jesam li ista potpisala kad sam pocela raditi. U to vrijeme me nije puno interesovala penzija. Ali se sjecam da su I tada bili uslovi odredjenog staza I godina.
Racunaj na moju pomoc.
P.S. Potpuno razumijem Nadu,I ruzna sjecanja na balkansku birokratiju.Vjerovatno smo svi mi imali toga u porodici .
I da ima toga svuda u svijetu navescu primjer povoljno rijesenog “ lawsuit” ovdje u Kanadi. Pokrenula ga je velika grupa zena koje su radile u drzavnoj sluzbi I bile manje placene nego muskarci za potpuno isti posao. Tuzile su Kanadsku drzavu. Trajalo je oko 20 godina i rijesilo sa onih godina kad smo mi sitgli u Kanadu. Tada su na vlasti bili liberali, apsolutna jednakost je jedan od njihovih glavnih principa. Vjerovatno im je trebalo poena za izbore pa su pristali da isplate zenama prilicnu sumu novca i izglade nepravdu.
Pozdrav od Dubravke
dragi blogeri
Ovaj prilog bi trebao biti stalna rubrika kad bi bilo srece da pojedinac postane odgovorni pojedinac i onda se stvori kriticna masa koja bi mogla nesto i pokrenuti.Moram priznati da je moje razocarenje u Banjalucane mozda i vece od Milanovog.U stalnom kontaktu sa onima koji su u Sarajevu, neki poznati prije rata, neke ovde upoznala.Najveca im je osobina kukanje i kritikovanje svega i svacega.(Trazenje krivca u svakom osim u sebi samima), vecina nema posla ni u Sa kao sto nebi imali ni u BL.Rasprodali imovinu u Banja Luci, cak i onda kad su je povratili,(poslije rata) kupili nesto u Sa ni blizu adekvatno vrijednosti onoj u BL.Sad svi posteni predratni stanovnici B.Luke(svih nacija) zale za vama, ali bez vaseg povratka nema vise one B>Luke.Grad ne cine gradjevinski objekti vec ljudi koji u njemu zive i daju mu dusu.(Pariz, Njujork, i ....)
Moze neko da shvati kako god hoce ali, su sarajevski Srbi otisli na par dana iz SA,(nisu bili protjeravani). nego dobili naredbu da odu negdje na par dana dok isto ne "padne"Sad nam to postene komsije u SA pricaju otvoreno i bez straha.Kad im se desilo to sto se desilo,
ja im "kapu skidam" jer su zahvaljujuci komsijama i prijateljima u SA dobili sve potrebne papire i ostvarili sva prava iz PIO.Istina je i da im je Srbija to omogucila jer im je to i obecala kad ih je poticala da napuste SA.Hrvatima Bosnei Bosnjacima to je mnogo teze uspjevalo sto govore i komentari na ovaj tekst.
Dubravkin komentar je najbolja pouka kad se pamet udruzi nema drzave i politicara koji ce biti jaci.Nama se to zaista dugo nece desiti dok su u glavi samo sopstveni interesi i linija ne zamjeranja,
Pozdrav Saima
Sorry, malo je izvan teme, ali mislim da ste preostri prema nasim prognanim sugradjanima. Ljudi su razliciti, razlicito se nose sa teskocama pa i vanjske manifestacije onoga sto nose u sebi su razlicite. Zivot koji sada zive nije bio pitanje izbora nego prisile.
Nedavno sam i osobno upoznala jednu nasu cijenjenu sugradjanku. Stan u Sarajevu, velika kuca u Zagrebu, materijalno, dakle, izvrsno stoji. Ti stanovi i kuce su za nju nigdje, jer gdje god dodje zatvori se u cetiri zida i ne izlazi, osim u vrijeme kada radi. Pitam je o povratku u BL, kaze da to ne dolazi u obzir. Nije cudo sto je psihicki slomljena s obzirom kroz sta je sve prosla. A osobno sam joj cula kolegu kako bagatelizira to njeno iskustvo. Naravno, taj kolega nije morao ici. Zato ljudima treba pricati, objasnjavati i buditi nadu za uspjeh akcije. Mozda to bude nesto za sta ce se uhvatiti. Mirovine su samo simbol toga, sto jest, jest, simbolicne su.
Nada Stefanac
Pisao ti na komljeno@yahoo.com. Koristis li jos tu adresu?
Pozdrav
a para ima, i opet ima, i opet ima
http://www.e-novine.com/index.php?news=40836
a pod
P.S.
je penzija popa Kacavende (a po kojem je to zakonu a i doprinosu?),
pa narode, dokle cemo cutati!
Kr.
Post a Comment
<< Home