Penzioni zakon manjeg entiteta - nastavak
Od zadnjeg priloga o neravnopravnom polozaju protjeranih (banjalucana i onih iz drugih gradova) po pitanju prava na penziju proslo je gotovo mjesec dana, malo da se nesto vise uradi, ali dovoljno da se obavi nekoliko razgovora, prikupi dodatni materijal, uspostave kontakti sa osobama koje bi mogle biti zainteresirane da se proces pokrene s mrtve tacke itd. Nesto sam, dakle, radio, ali jos je mnogo toga sto treba uraditi da bi se stvar pokrenula s mrtve tocke.
Obavljene aktivnosti su ohrabrujuce a jedino sto me malo donekle razocaralo je reakcija onih koji bi trebali biti zivotno zainteresirani da se nepravda ispravi, da se oteto vrati ostecenima a to su oni koji su pocetkom devedesetih protjerani sa svojih ognjista. Poznavajuci, medjutim, nas banjalucki mentalitet, (ne)reakcije u stvari ne bih mogao nazvati razocarenjem. Bilo je to za ocekivati (to me naucilo iskustvo u ovih zadnjih par godina otkada se bavim piskaranjem na ovom blogu) pa mlakim reakcijama nisam bio iznenadjen jer znam da nasa raja ocekuje da sve bude uradjeno od strane nekog drugog, bez gotovo ikakvog licnog angaziranja. Reakcije mi lice na onu iz jednog vica kada dvojica upadose u septicku jamu, u govna, do usta. Kada jedan od nesretnika poce mlatarati rukama pokusavajuci da se izvuce drugi ga ljutito upozori da ne talasa zbog prepoznatljivog razloga. Eto, tako se mi veoma cesto ponasamo: iako smo u govnima ne pokusavamo nista uciniti da se iz njih izvucemo a bunimo se ako to netko drugi pokusava jer nam kvari ‘idilu’. A ako nas neko iz nevolje izvuce, to smatramo normalnim, ne osjecajuci potrebu da se i sami potrudimo kako bi izbavljenje bilo lakse.
Nakon ovog uvoda (neki ce reci u mom prepoznatljivom stilu), da se vratim na temu. Dakle, zadnjih par sedmica sam obavio par razgovora koji su me jos vise uvjerili da se mora zapoceti sa konkretnim akcijama. Prvo sam prije desetak dana slucajno upoznao osobu, americku drzavljanku, koja je sve do nedavno radila kao pravni savjetnik u americkoj ambasadi u Sarajevu i koju sam namjeravao kontaktirati kako bih iskoristio njene veze i poznavanje situacije u nasim krajevima. Nakon kratkog razgovora na svecanoj veceri koju je organiziranao moj fakultet, pao je dogovor da se ponovo vidimo i prodiskutiramo stvar detaljnije. Takodjer sam razgovarao sa jednim od nasih profesora (mislim, sa mog fakulteta) koji zadnjih par godina radi u Njemackoj (a kojeg sam htio iskorisiti da mi uspostavi kontakt s prvom osobom) i nakon sto sam mu objasnio o cemu se radi, on je predlozio da pokusamo formirati grupu pravnih osoba koja bi radila na projektu a koja bi bila sastavljena od ljudi sa mog fakulteta i fakulteta u Njemackoj na kojem on trenutno radi. U projekat bi bili ukljuceni i studenti, clanovi takozvanih Law Clinics, koji na ovaj nacin sticu iskustvo radeci na konkretnim sudskim slucajevima, a cija je uloga vecinom prikupljanje materijala i njegova priprema. Obe institucije bi trebale biti zaiteresirane da se angaziraju jer bi na ovaj nacin stekle ime kao institucije koje rade na slucaju krsenja ljudskih prava za koji postoji mogucnost da zavrsi na medjunarodnom sudu za ljudska prava u Strasburu. Isti profesor mi je takodjer ponudio pomoc pri uspostavljanju kontakta sa osobom prave struke koja je trenutno angazirana u americkoj ambasadi u Sarajevu (a koju licno poznaje), koja bi mogla pomoci da se akciji da odgovarajuca podrska. Danas smo ponovo razgovarali i ja sam se obavezao da do sutra ‘bacim’ projekat na papir kako bismo ga zajedno prezentirali nasem dekanu.
U medjuvremenu sam kontaktirao jednu nasu osobu pravne struke koja mi je odmah rekla da postoje svi elementi za pokretanje sudskog postupka i da su sve cinjenice na strani ostecenih i da nema sumnje da ce slucaj biti pozitivno rijesen, vjerojatno cak na vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine. Ona mi je cak sugerirala da nema potrebe za bilo kakvim angaziranjem pravnika sa mog fakulteta ali da o tome kao o jednoj od opcija mozemo jos razmisliti. Kako se radi osobi kojoj je pravo svakodnevni posao i koja ima iskustvo u oblasti krsenja ljudskih prava, nije me iznenadila cinjenica da osoba poznaje pravne puteve koje treba izabrati da se tuzba pokrene. Kroz razmjenjene emailove smo postigli nacelan dogovor da pocnemo sa konkretnim radnjama ne cekajuci na ostale subjekte koji bi eventualno mogli biti ukljucen u citav projekat.
Glavni element tuzbe bi bilo pokretanje postupka za izmjenu postojeceg zakona za penziono i invalidsko osiguranje manjeg entiteta kojom bi se pravo na starosnu penziju priznalo svim osobama koje su politikom etnickog ciscenja bile otpustene s posla i/ili prisiljene da napuste svoja mjesta zivljenja, bez obzira na godina radnog staza u starom kraju. Dakle, prema prijedlogu izmjene, sve protjerane (i/ili otpustene) osobe koje nisu bile ukljucene u ratna zbivanja na prostorima bivse domovine bi stekla pravo na penzije bez obzira na broj godina provedenih na radu, onog trenutka kada steknu uvjete za starosnu penziju koja je trenutno definirana kao 65 godina starosti. Za ove osobe se uvjet od punih 20 godina radnog staza ne bi primjenjivao jer su te osobe, kako sam vec nekoliko puta ponovio, bile sprijecene da taj uvjet zadovolje zbog politike etnickog ciscenja koje je provodila tadasnja vlast. Dakle, na starosnu penziju bi imale i osobe koje su radile, recimo, jednu, deset, ili petnaest godina, s time da bi se iznos penzije proracunavao na osnovu formule definirane postojecim zakonom.
Ova izmjena zakona se ne bi se odnosila samo na one osobe koje su protjerane vec i na one koji su ostale u manjem entitetu ali koje su bile kaznjene gubljenjem radnog mjesta zbog svog nepristajanja da budu dio politike etnickog ciscenj. U oba slucaja se radi o grubom krsenju ljudskih prava o cemu postoje mnogobrojni dokazi.
Granica od minimum 20 godina radnog staza bi vazila za ostale, kako je to sadasnjim zakonom definirano.
Ako bi se uzeo u obzir broj protjeranih i onih koji su ostali u starom kraja ali su bili otpusteni s posla i ako bi se izracunao ukupan broj godina radnog staza istih, doslo bi se do cifre od par stotina hiljada godina pokradenog radnog staza i novcanih iznosa o kojima u ovom trenutku ne mogu govoriti jer nemam dovoljno relevantnih podataka. Oni na vlasti u manjem entitetu sigurno znaju o kojim se ciframa radi jer su oni zakon krojili imajuci u vidu upravo ove cifre kada su definirali pojedine clanove zakona.
Uz navedenu izmjenu zakona su vezani dodatni detalji (npr, kako tretirati one koji su dokupili staz kako bi mogli ostvariti pravo na penziju, kako se tretiraju godine izgubljenog staza za one koji su ostali u starom kraju ali zbog iste politike nisu nikada dobili svoj posao natrag, a mogli su, itd) o kojima cu detaljnije pisati drugom prilikom.
Toliko za ovaj put. U narednih nekoliko dana cu pripremiti informacije za facebook nadajuci se da cu uz pomoc ove popularne ‘social networking’ web stranice uspjeti da informacija o ovom ‘projektu’ dospije do veceg broja onih koji bi bili trebali biti zainteresirani da se njihov neravnopravan status rijesi i da novac koji su zaradili radeci u starom kraju stigne u prave ruke. Nasim pasivnim odnosom prema trudu ulozenom u sve one godine koje smo prije rata proveli vrijedno radeci samo idemo na ruku onima koji su se od novca koji je izdvajan u penzioni fond obogatili. Bilo bi dobro kada bi svako od nas bar za trenutak malo razmislio o ovome o cemu pisem. Vjerujem da bi tada bilo vise onih koji bi se aktivno ukljucili u projekat, jer svacija pomoc je dobro dosla.
Obavljene aktivnosti su ohrabrujuce a jedino sto me malo donekle razocaralo je reakcija onih koji bi trebali biti zivotno zainteresirani da se nepravda ispravi, da se oteto vrati ostecenima a to su oni koji su pocetkom devedesetih protjerani sa svojih ognjista. Poznavajuci, medjutim, nas banjalucki mentalitet, (ne)reakcije u stvari ne bih mogao nazvati razocarenjem. Bilo je to za ocekivati (to me naucilo iskustvo u ovih zadnjih par godina otkada se bavim piskaranjem na ovom blogu) pa mlakim reakcijama nisam bio iznenadjen jer znam da nasa raja ocekuje da sve bude uradjeno od strane nekog drugog, bez gotovo ikakvog licnog angaziranja. Reakcije mi lice na onu iz jednog vica kada dvojica upadose u septicku jamu, u govna, do usta. Kada jedan od nesretnika poce mlatarati rukama pokusavajuci da se izvuce drugi ga ljutito upozori da ne talasa zbog prepoznatljivog razloga. Eto, tako se mi veoma cesto ponasamo: iako smo u govnima ne pokusavamo nista uciniti da se iz njih izvucemo a bunimo se ako to netko drugi pokusava jer nam kvari ‘idilu’. A ako nas neko iz nevolje izvuce, to smatramo normalnim, ne osjecajuci potrebu da se i sami potrudimo kako bi izbavljenje bilo lakse.
Nakon ovog uvoda (neki ce reci u mom prepoznatljivom stilu), da se vratim na temu. Dakle, zadnjih par sedmica sam obavio par razgovora koji su me jos vise uvjerili da se mora zapoceti sa konkretnim akcijama. Prvo sam prije desetak dana slucajno upoznao osobu, americku drzavljanku, koja je sve do nedavno radila kao pravni savjetnik u americkoj ambasadi u Sarajevu i koju sam namjeravao kontaktirati kako bih iskoristio njene veze i poznavanje situacije u nasim krajevima. Nakon kratkog razgovora na svecanoj veceri koju je organiziranao moj fakultet, pao je dogovor da se ponovo vidimo i prodiskutiramo stvar detaljnije. Takodjer sam razgovarao sa jednim od nasih profesora (mislim, sa mog fakulteta) koji zadnjih par godina radi u Njemackoj (a kojeg sam htio iskorisiti da mi uspostavi kontakt s prvom osobom) i nakon sto sam mu objasnio o cemu se radi, on je predlozio da pokusamo formirati grupu pravnih osoba koja bi radila na projektu a koja bi bila sastavljena od ljudi sa mog fakulteta i fakulteta u Njemackoj na kojem on trenutno radi. U projekat bi bili ukljuceni i studenti, clanovi takozvanih Law Clinics, koji na ovaj nacin sticu iskustvo radeci na konkretnim sudskim slucajevima, a cija je uloga vecinom prikupljanje materijala i njegova priprema. Obe institucije bi trebale biti zaiteresirane da se angaziraju jer bi na ovaj nacin stekle ime kao institucije koje rade na slucaju krsenja ljudskih prava za koji postoji mogucnost da zavrsi na medjunarodnom sudu za ljudska prava u Strasburu. Isti profesor mi je takodjer ponudio pomoc pri uspostavljanju kontakta sa osobom prave struke koja je trenutno angazirana u americkoj ambasadi u Sarajevu (a koju licno poznaje), koja bi mogla pomoci da se akciji da odgovarajuca podrska. Danas smo ponovo razgovarali i ja sam se obavezao da do sutra ‘bacim’ projekat na papir kako bismo ga zajedno prezentirali nasem dekanu.
U medjuvremenu sam kontaktirao jednu nasu osobu pravne struke koja mi je odmah rekla da postoje svi elementi za pokretanje sudskog postupka i da su sve cinjenice na strani ostecenih i da nema sumnje da ce slucaj biti pozitivno rijesen, vjerojatno cak na vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine. Ona mi je cak sugerirala da nema potrebe za bilo kakvim angaziranjem pravnika sa mog fakulteta ali da o tome kao o jednoj od opcija mozemo jos razmisliti. Kako se radi osobi kojoj je pravo svakodnevni posao i koja ima iskustvo u oblasti krsenja ljudskih prava, nije me iznenadila cinjenica da osoba poznaje pravne puteve koje treba izabrati da se tuzba pokrene. Kroz razmjenjene emailove smo postigli nacelan dogovor da pocnemo sa konkretnim radnjama ne cekajuci na ostale subjekte koji bi eventualno mogli biti ukljucen u citav projekat.
Glavni element tuzbe bi bilo pokretanje postupka za izmjenu postojeceg zakona za penziono i invalidsko osiguranje manjeg entiteta kojom bi se pravo na starosnu penziju priznalo svim osobama koje su politikom etnickog ciscenja bile otpustene s posla i/ili prisiljene da napuste svoja mjesta zivljenja, bez obzira na godina radnog staza u starom kraju. Dakle, prema prijedlogu izmjene, sve protjerane (i/ili otpustene) osobe koje nisu bile ukljucene u ratna zbivanja na prostorima bivse domovine bi stekla pravo na penzije bez obzira na broj godina provedenih na radu, onog trenutka kada steknu uvjete za starosnu penziju koja je trenutno definirana kao 65 godina starosti. Za ove osobe se uvjet od punih 20 godina radnog staza ne bi primjenjivao jer su te osobe, kako sam vec nekoliko puta ponovio, bile sprijecene da taj uvjet zadovolje zbog politike etnickog ciscenja koje je provodila tadasnja vlast. Dakle, na starosnu penziju bi imale i osobe koje su radile, recimo, jednu, deset, ili petnaest godina, s time da bi se iznos penzije proracunavao na osnovu formule definirane postojecim zakonom.
Ova izmjena zakona se ne bi se odnosila samo na one osobe koje su protjerane vec i na one koji su ostale u manjem entitetu ali koje su bile kaznjene gubljenjem radnog mjesta zbog svog nepristajanja da budu dio politike etnickog ciscenj. U oba slucaja se radi o grubom krsenju ljudskih prava o cemu postoje mnogobrojni dokazi.
Granica od minimum 20 godina radnog staza bi vazila za ostale, kako je to sadasnjim zakonom definirano.
Ako bi se uzeo u obzir broj protjeranih i onih koji su ostali u starom kraja ali su bili otpusteni s posla i ako bi se izracunao ukupan broj godina radnog staza istih, doslo bi se do cifre od par stotina hiljada godina pokradenog radnog staza i novcanih iznosa o kojima u ovom trenutku ne mogu govoriti jer nemam dovoljno relevantnih podataka. Oni na vlasti u manjem entitetu sigurno znaju o kojim se ciframa radi jer su oni zakon krojili imajuci u vidu upravo ove cifre kada su definirali pojedine clanove zakona.
Uz navedenu izmjenu zakona su vezani dodatni detalji (npr, kako tretirati one koji su dokupili staz kako bi mogli ostvariti pravo na penziju, kako se tretiraju godine izgubljenog staza za one koji su ostali u starom kraju ali zbog iste politike nisu nikada dobili svoj posao natrag, a mogli su, itd) o kojima cu detaljnije pisati drugom prilikom.
Toliko za ovaj put. U narednih nekoliko dana cu pripremiti informacije za facebook nadajuci se da cu uz pomoc ove popularne ‘social networking’ web stranice uspjeti da informacija o ovom ‘projektu’ dospije do veceg broja onih koji bi bili trebali biti zainteresirani da se njihov neravnopravan status rijesi i da novac koji su zaradili radeci u starom kraju stigne u prave ruke. Nasim pasivnim odnosom prema trudu ulozenom u sve one godine koje smo prije rata proveli vrijedno radeci samo idemo na ruku onima koji su se od novca koji je izdvajan u penzioni fond obogatili. Bilo bi dobro kada bi svako od nas bar za trenutak malo razmislio o ovome o cemu pisem. Vjerujem da bi tada bilo vise onih koji bi se aktivno ukljucili u projekat, jer svacija pomoc je dobro dosla.
Labels: zakon
posted by co | 10:25 PM
|
9 comments
