Prvi put nazad preko Save
Most preko Save u Bosanskoj Gradisci. Suncano je popodne, juna mjeseca 2001. Kolona se otegla, s obe strane. Vise sa one druge.
Prelazim u Bosnu prvi put nakon ‘dobrovoljnog’ odlaska 93. Tu sam negdje istog mjeseca te godine sa zebnjom cekao da predjem na drugu stranu, odlazeci iz grada u kojem sam rodjen i u kojem sam prozivio sav svoj zivotni vijek, kao i hiljade drugih u koloni autobusa koja je pod organizacijom srpskog Crvenog Krsta ‘izvozila’ muslimane i Hrvate iz njihovog grada s nadom da se u njega vise nikada ne vrate. Bio je to u to doba veoma unosan posao pa se tadasnja vlast potrudila da ga obavi temeljito i na vrijeme. Proslo je od odlaska ravno osam godina, dovoljno dugo da se zapocne novi zivot, ali istovremeno malo da se zaboravi cetrdeset i kusur godina prozivljenih u miru i bez vecih stresova pod vlascu onih koje sada svi okrivljuju za krvoprolice koje se na onim prostorima dogodilo.
O rodnom gradu nisam znao mnogo iako su mi, tu i tamo, stizale neke informacije od familije i ponekog prijatelja (onih koji nisu morali na ‘put’). U glavi sam imao nekakvu predstavu sta me ceka ali su mi misli bile nekako zbrkane, nepovezane , nakon svih ovih godina zivota na trulom zapadu, kako smo ga nekada posprdno nazivali.
Carinske formalnosti prodjose bez problema, bez pitanja odakle dolazim i kuda idem i eto nas caskom u gradu na drugoj obali Save koji je bio zadnji komadic rodnog tla za mnoge koji su devedesetih odlazili u neizvjesnost. Zaustavismo se u gradu odmah nakon prelaska mosta da u jednoj od mnogobrojnih improviziranih trgovina kupimo kave, kocke, koju flasu vina, da domacinima ne dodjemo praznih ruku. Samo sto smo stali pridje nam sredovjecan covjek, prilicno uljudnog izgleda, moli nas za koji dinar (ili marku, da budem precizniji), i poce da se zali kako nema od cega da zivi, kako i pored toga sto se borio za ovu drzavu nema cime prehrani familiju i sve u tom stilu. Njegov prilazak autu s hrvatskim registarskim tablicama me je iznenadio i nisam znao da li je njegova prica istinita ili je to nekakva provokacija jer mi nije izgledalo logicno da on sada trazi pomoc od onih koje je nedavno gledao preko nisana. Ne odgovorih mu nista (iako sam htio), vec se brzo potrpasmo u auto i krenusmo u pravcu Banjaluke.
Tek sto se izvukosmo iz centra Gradiske, susret sa stvarnoscu. Iako sam osoba koju nista ne moze iznenaditi i koja se prilicno lako prilagodjava na nove sredine, susret sa starim krajem me izbaci iz (mentalne) ravnoteze: s obe strane puta nebrojene benzinske pumpe novih bogatasa, sve jedna ‘upecatljivija’ od druge. Bljeste natpisi (uglavnom imena gazda), presijavaju se na podnevom suncu, a moje oci upijaju gradjevinsku mastu novokomponiranih arhitekata i pokusavaju shvatiti o cemu se ovdje zapravo radi. Broj pumpi me iznenadi i ako postoji Guinness-ov rekord za ovu kategoriju, vjerujem da bi ova dionica puta o Gradiske do Banjaluke bila medju prvima. A novoizgradjene kuce i kojekavki moteli su prica za sebe. Toliko kica na tako malom prostoru nisam vidio u svom zivotu a obisao sam dosta toga i vidio svasta. Balkoni sa ogradama kao iz doba rimskog carstva, lukovi i gdje trebaju i gdje ne trebaju, stepenice na sve strane, mramor, kamen, zeljezo… Ograde oko kuca u istom stilu. Pitam se sta se desilo sa onim lijepim domacinskim kucama i urednim okucnicama koje sam nekada primjecivao iz auta, vozeci se ovim putem cesto? Znao sam da se nakralo puno ali ovoliko! Iskreno sam bio iznenadjen ovolikim neukusom skoncentrisanim na relativno malom prostoru, kojeg nisam bio svjestan ziveci sve one godine u gradu koji je prije rata vazio za mjesto koje je bilo pod uticajem zapadne kuture vise nego i jedan drugi grad u Bosni. Valjda sam zivio u nekom izolovanom okruzenju koje oko sebe nije primjecivalu svu ovu duhovnu bijedu koja je sada izbila na vidjelo.
Putujuci tako putem kojim sam nekada uglavnom odlazio u Zagreb i kojeg sam dobro poznavao, polako sam shvatao realnost koja me okruzuje. Stvari su se za ovih osam godina od kada sam Banjaluku zamijenio Pittsburgh-om promijenile mnogo vise nego sto sam to ikada mogao posmisliti, iako sam bio svjestan da zivot nije stao, da svijet ide naprijed, da su promjene neminovne. Medjutim, ono sto sam vidio za mene je bilo sokirajuce. Od one nekada pitome ceste uz koju su bile naredane skromne kuce ljudi posvecenih uglavnom zemljoradnji, (uz pokoju bogatiju, koja bi uvijek privlacila poglede), ne osta nista. Sada je to ruzna kopija nekih predjela uz puteve kada se iz Slovenije predje granicni prelaz Sentilj, ali uz toliku dozu primitivizna da se normalna osoba prosto osjeca nelagodno.
I tako dok mi se u glavi mijesaju slike iz proslosti i sadasnjosti, iz razmisljanja me trze vijest na radiju da ce se sutra postaviti kamen temeljac za obnovu Ferhadije, jedinog (uz Kastel) simbola grada, koji je s lica zemlje nestao maja 93. zahvaljujuci i onima koji sada vladaju ovim krajevima (istina, neka imena su drugacija ali ideja vodilja je ista). Iznenadi me ta vijest jer o njoj nisam znao nista (u to vrijeme informacije iz starog kraja na Internetu su bile oskudne) i naculjih usi da cujem o cemu se radi. Iz vijesti sam mogao razaznati da svecano polaganje kamena temeljca nece proci mirno, da bi moglo biti belaja. Sadasnji stanovnici Banjaluke su otvoreno prijetili da ce svecanost osujetiti svim razpolozivim sredstvima i da bi bilo bolje da se od nje odustane. Za mene ponovo sok. Iako sam znao da je grad gotovo potpuno promijenio svoj imidz silnim naseljavanjem pridoslica, mislio sam da su ljudi dosli pameti i da se tenzije na ovim prostorima polako smiruju. Kad ono, ratni poklici ponovo, slicno onima prije pocetka ovog zadnjeg rata, kada su emisari Milosevicevske vlasti (danas vecinom u Hagu), raspirivali nacionalnu mrznju dobro pripremljenom retorikom koju su neki odmah objerucke prihvatili.
Odlucih, idem na svecanost. Ferhadija je za mene oduvijek bila nezaobilazni dio historije grada koji je njenim rusenjem izgubio ogroman dio svoje posebnosti i ne bih samom sebi mogao oprostiti ako bih na dan njenog ponovnog dizanja iz pepela ostao kod kuce. Smatrao sam to obavezom svakog postenog covjeka koji nije ucestvovao u prljavom ratu koji su nacionalisti isplanirali i sproveli zavadjajuci dojucerasnje prijatelje, poznanike, radne kolege, clanove familija. Brat me ubjedjivao da ne idem, da ne trazim vraga ako ne moram, ali ja ga nisam htio niti mogao poslusati. A mislio sam da mi je to sansa da vidim i ponekog od stare raje jer je bilo za ocekivati da ce se i oni okupiti na mjestu dogadjanja. Mislio sam, rat je prosao pa je doslo vrijeme da se oni koji u svu tu prljavstinu nisu bili ukljuceni ponovo pocnu okupljati kao simbol nekog novog pocetka.
nastavlja se...
Prelazim u Bosnu prvi put nakon ‘dobrovoljnog’ odlaska 93. Tu sam negdje istog mjeseca te godine sa zebnjom cekao da predjem na drugu stranu, odlazeci iz grada u kojem sam rodjen i u kojem sam prozivio sav svoj zivotni vijek, kao i hiljade drugih u koloni autobusa koja je pod organizacijom srpskog Crvenog Krsta ‘izvozila’ muslimane i Hrvate iz njihovog grada s nadom da se u njega vise nikada ne vrate. Bio je to u to doba veoma unosan posao pa se tadasnja vlast potrudila da ga obavi temeljito i na vrijeme. Proslo je od odlaska ravno osam godina, dovoljno dugo da se zapocne novi zivot, ali istovremeno malo da se zaboravi cetrdeset i kusur godina prozivljenih u miru i bez vecih stresova pod vlascu onih koje sada svi okrivljuju za krvoprolice koje se na onim prostorima dogodilo.
O rodnom gradu nisam znao mnogo iako su mi, tu i tamo, stizale neke informacije od familije i ponekog prijatelja (onih koji nisu morali na ‘put’). U glavi sam imao nekakvu predstavu sta me ceka ali su mi misli bile nekako zbrkane, nepovezane , nakon svih ovih godina zivota na trulom zapadu, kako smo ga nekada posprdno nazivali.
Carinske formalnosti prodjose bez problema, bez pitanja odakle dolazim i kuda idem i eto nas caskom u gradu na drugoj obali Save koji je bio zadnji komadic rodnog tla za mnoge koji su devedesetih odlazili u neizvjesnost. Zaustavismo se u gradu odmah nakon prelaska mosta da u jednoj od mnogobrojnih improviziranih trgovina kupimo kave, kocke, koju flasu vina, da domacinima ne dodjemo praznih ruku. Samo sto smo stali pridje nam sredovjecan covjek, prilicno uljudnog izgleda, moli nas za koji dinar (ili marku, da budem precizniji), i poce da se zali kako nema od cega da zivi, kako i pored toga sto se borio za ovu drzavu nema cime prehrani familiju i sve u tom stilu. Njegov prilazak autu s hrvatskim registarskim tablicama me je iznenadio i nisam znao da li je njegova prica istinita ili je to nekakva provokacija jer mi nije izgledalo logicno da on sada trazi pomoc od onih koje je nedavno gledao preko nisana. Ne odgovorih mu nista (iako sam htio), vec se brzo potrpasmo u auto i krenusmo u pravcu Banjaluke.
Tek sto se izvukosmo iz centra Gradiske, susret sa stvarnoscu. Iako sam osoba koju nista ne moze iznenaditi i koja se prilicno lako prilagodjava na nove sredine, susret sa starim krajem me izbaci iz (mentalne) ravnoteze: s obe strane puta nebrojene benzinske pumpe novih bogatasa, sve jedna ‘upecatljivija’ od druge. Bljeste natpisi (uglavnom imena gazda), presijavaju se na podnevom suncu, a moje oci upijaju gradjevinsku mastu novokomponiranih arhitekata i pokusavaju shvatiti o cemu se ovdje zapravo radi. Broj pumpi me iznenadi i ako postoji Guinness-ov rekord za ovu kategoriju, vjerujem da bi ova dionica puta o Gradiske do Banjaluke bila medju prvima. A novoizgradjene kuce i kojekavki moteli su prica za sebe. Toliko kica na tako malom prostoru nisam vidio u svom zivotu a obisao sam dosta toga i vidio svasta. Balkoni sa ogradama kao iz doba rimskog carstva, lukovi i gdje trebaju i gdje ne trebaju, stepenice na sve strane, mramor, kamen, zeljezo… Ograde oko kuca u istom stilu. Pitam se sta se desilo sa onim lijepim domacinskim kucama i urednim okucnicama koje sam nekada primjecivao iz auta, vozeci se ovim putem cesto? Znao sam da se nakralo puno ali ovoliko! Iskreno sam bio iznenadjen ovolikim neukusom skoncentrisanim na relativno malom prostoru, kojeg nisam bio svjestan ziveci sve one godine u gradu koji je prije rata vazio za mjesto koje je bilo pod uticajem zapadne kuture vise nego i jedan drugi grad u Bosni. Valjda sam zivio u nekom izolovanom okruzenju koje oko sebe nije primjecivalu svu ovu duhovnu bijedu koja je sada izbila na vidjelo.
Putujuci tako putem kojim sam nekada uglavnom odlazio u Zagreb i kojeg sam dobro poznavao, polako sam shvatao realnost koja me okruzuje. Stvari su se za ovih osam godina od kada sam Banjaluku zamijenio Pittsburgh-om promijenile mnogo vise nego sto sam to ikada mogao posmisliti, iako sam bio svjestan da zivot nije stao, da svijet ide naprijed, da su promjene neminovne. Medjutim, ono sto sam vidio za mene je bilo sokirajuce. Od one nekada pitome ceste uz koju su bile naredane skromne kuce ljudi posvecenih uglavnom zemljoradnji, (uz pokoju bogatiju, koja bi uvijek privlacila poglede), ne osta nista. Sada je to ruzna kopija nekih predjela uz puteve kada se iz Slovenije predje granicni prelaz Sentilj, ali uz toliku dozu primitivizna da se normalna osoba prosto osjeca nelagodno.
I tako dok mi se u glavi mijesaju slike iz proslosti i sadasnjosti, iz razmisljanja me trze vijest na radiju da ce se sutra postaviti kamen temeljac za obnovu Ferhadije, jedinog (uz Kastel) simbola grada, koji je s lica zemlje nestao maja 93. zahvaljujuci i onima koji sada vladaju ovim krajevima (istina, neka imena su drugacija ali ideja vodilja je ista). Iznenadi me ta vijest jer o njoj nisam znao nista (u to vrijeme informacije iz starog kraja na Internetu su bile oskudne) i naculjih usi da cujem o cemu se radi. Iz vijesti sam mogao razaznati da svecano polaganje kamena temeljca nece proci mirno, da bi moglo biti belaja. Sadasnji stanovnici Banjaluke su otvoreno prijetili da ce svecanost osujetiti svim razpolozivim sredstvima i da bi bilo bolje da se od nje odustane. Za mene ponovo sok. Iako sam znao da je grad gotovo potpuno promijenio svoj imidz silnim naseljavanjem pridoslica, mislio sam da su ljudi dosli pameti i da se tenzije na ovim prostorima polako smiruju. Kad ono, ratni poklici ponovo, slicno onima prije pocetka ovog zadnjeg rata, kada su emisari Milosevicevske vlasti (danas vecinom u Hagu), raspirivali nacionalnu mrznju dobro pripremljenom retorikom koju su neki odmah objerucke prihvatili.
Odlucih, idem na svecanost. Ferhadija je za mene oduvijek bila nezaobilazni dio historije grada koji je njenim rusenjem izgubio ogroman dio svoje posebnosti i ne bih samom sebi mogao oprostiti ako bih na dan njenog ponovnog dizanja iz pepela ostao kod kuce. Smatrao sam to obavezom svakog postenog covjeka koji nije ucestvovao u prljavom ratu koji su nacionalisti isplanirali i sproveli zavadjajuci dojucerasnje prijatelje, poznanike, radne kolege, clanove familija. Brat me ubjedjivao da ne idem, da ne trazim vraga ako ne moram, ali ja ga nisam htio niti mogao poslusati. A mislio sam da mi je to sansa da vidim i ponekog od stare raje jer je bilo za ocekivati da ce se i oni okupiti na mjestu dogadjanja. Mislio sam, rat je prosao pa je doslo vrijeme da se oni koji u svu tu prljavstinu nisu bili ukljuceni ponovo pocnu okupljati kao simbol nekog novog pocetka.
nastavlja se...
Labels: sjecanja
posted by co | 12:08 AM
0 Comments:
Post a Comment
<< Home