Pop

Popa poznajem povrsno, jos iz studentskih dana, kao sto je na fakultetu svako znao svakog. U neka druga vremena se studiralo i studiralo, stizale su nove generacije, i kako su nove dolazile, uklapale su se u staru raju nekako spontano, a krug poznanika se sirio jer vise je novih dolazilo nego sto je starih zavrsavalo fakultet. Tako je i Pop postao dio velike studentske familije u kojoj nas je bilo iz svih krajeva bivse Juge, svih nacija i vjera (ako je vjeru u to doba iko spominjao).

Cini mi se da je Pop bio jedan od onih koji se i u studentskim danima bavio politikom, (drustveno korisnom) aktivnoscu koja je za vecinu gradske raje bila neinteresantna i koju smo prepustali drugima, uglavnom onima koji su dolazili iz manjih mjesta i za koje je to bila prilika da ostvare svoje (skrivene) ambicije. Za nas je ubijanje vremena po kafanama, bastama restorana i drugim mjestima gdje se nisu razglabale ‘vazne’ teme, bila glavna zanimacija, posebno onih vremena kada smo kao apsolventi imali slobodnog vremena na pretek: nije se moralo ici na predavanja, a nije bilo ni ogranicenja koliko se puta moglo izlaziti na ispite. Jednom rjecju, pravi mali raj za nas ‘neodgovorne’: ekonomske krize su za nas bile nepoznat pojam, a roditelji su bili uvijek tu da obezbijede osnovne zivotne potrebe.

Kada dodje vrijeme ‘demokratije’ i kada nacionalisti dodjose na vlast, vecina onih ambicioznih poletjese svome jatu. Drugovi se zaboravise, vecina bivsih partijasa se partije odrekose kao necega najgoreg sto im se u zivotu desilo (zaboravise na privilegije koje im je ta ista partija priustila), postade (uglavnom) cobani u svojim stadima (ovaca je i onako bilo jako puno). A nekako u isto vrijeme i bog odjednom izbi u prvi plan.

Onih koji su okrenuli ledja svojoj dojucerasnjoj raji je veliki broj a samo su rijetki ostali vjerni zivotnim principima kojih su se drzali u onim prijeratnim, ‘jednoumnim’ danima.

Cini mi se da je Pop jedan od rijetkih kojeg nacionalizam nije obrlatio, jer kako citam u medijima koji su mi na raspolaganju, on jos uvijek zastupa iste poglede na zivot kakve je zastupao kada je kao mladi perspektivni aktivista provodio vrijeme na sastancima od kojih je vecina nas bjezala.

Citao sam neke njegove intervjue jos od prije nekoliko godina i bio zadivljen njegovom hrabroscu. Objasnjavao je Pop situaciju u Bosni i u manjem blentitetu prostim rijecima, pokusavao da otvori oci onima koje je nacionalizam zaslijepio pa vide i cuju samo sto im voljene vodje serviraju, ali, cini mi se, sa malo uspjeha. Stvari, posebno u manjem blentitetu su otisle suvise daleko, mozgovi su temeljito isprani (narocito mladima, sto je porazavajuca cinjenica) i svi Popovi pokusaji da maglu razgrne ostaju bez rezultata. Predpostavljam da je slicno i u vecem blentitetu ali mene nekako vise zanima situacija u gradu gdje se rodih i provedoh najveci dio svog zivota i gdje situaciju poznajem iz prve ruke.

Evo i nedavno se Slobodan javljao na popularni banjalucki portal pokusavajuci da staru banjalucku raju animira da se povrate iz mrtvila, da izadju na izbore, ali ni tu nije imao veceg uspjeha. Tema se ugasi nakon par komentara jer nasu raju ne zanima nista osim zajebancije. Valjda nam je toliko dobro tamo gdje se sada nalazimo da nas sudbina starog kraja ni malo ne zanima.

U nastavku priloga prepisujem Popova ramisljanja o situaciji u starom kraju (prepisivanje je postalo popularno u zadnje vrijeme pa se evo i ja pridruzujem) da sva moja prica ne bi bila onako na nevidjeno. Slobodanu zaista moram skinuti kapu jer malo je onih kojima je postenje jos uvijek najvaznija stvar u zivotu. Da nije tako situacija u Bosni bi izgledala sasvim drugacije.

SPASA NAM NEMA, AL PROPAST NEĆEMO ?

Kako se primiče dan „D“ a to je dan izbora u BiH, njenim Entitetima i Kantonima njenim inidivilualitetima i kolektivitetima tako se pritisak u „Bosanaskom loncu“ diže iz dana u dan da ne kažem iz minuta u minut. Očito je da će ovi izbori za mnoge biti ili ne biti bez obzira da li su trenutno pozicija ili opozicija. Polako se iz arsenala vade sve teža „oružja“ kojima se do poslednje kapi krvi želi braniti ono što je do sada osvojeno mukotrpnim radom širokih narodnih masa koje na veliku žalost predvodnika na sve tri strane pokazuju ozbiljne znake zamora materijala. Plemenske i vjerske vođe uz pomoć odanih medija pipkaju teren da nebi slučajno napravili pogrešan korak na „njihovu“ teritoriju pa koriste provjerenu metodu „zapišanog“ prostora kako to čine seoske džukele. Znam da ovim što sam napisao ulazim u zonu da nekog „povrijedim“ ili mu nanesem „duševnu bol“ ali to je naprosto tako.

Svakodnevno se u političkim partijama ažuriraju spiskovi onih na koje se sigurno može računati za odsudni boj „za narod svoj“, markiraju se mrski neprijatelji i oni koji se još dvoume na koju će stranu. Posebno su opasni ovi koji raspiruju nekakvu priču o građanskom društvu, sekularnoj državi, individualnim ljudskim pravima i slobodama kao garantima izgradnje normalnog demokratskog društva, u kojem su ljudi prije svega ravnopravni kao ljudi. Takvima stalno broje krvna zrnca i utvrđuju njihovu boju da bi se nakon toga moglo krenuti u otvoreni obračun sa istima. Postoji nekoliko varijanti koje se praktikuju zavisno koje su boje krvna zrnca.

Ako se radi o našima onda postaju strani plaćenici, domaći izdajnici, prodali su „vjeru za večeru“ itd. Ako se kojim slučajem njihovi drznu da bilo šta kažu ili napišu o nama ili našima a to dovodi u pitanje oficijelnu nacionalno-vjersko-teritorijalno utvrđenu politiku onda nastupa druga vrsta napada, otkud da neko ko ne pripada našem krugu ima uopšte pravo da bilo šta kritično kaže jer to je zaboga zabranjeno i uglavnom se radi o zlim namjerama protiv našeg naroda, vjere, vođe.

Dakle imamo problem kao društvo što su nam nacionalno, vjerske i političke oligarhije uspjele nametnuti sterotipe koji u startu blokiraju bilo kakvu mogućnost racionalnog zdravo razumskog razmišljanja i ponašanja. O čemu se ustvari radi. Na našu veliku nesreću, nakon „demokratskih promjena“ kad su u Holideju slavili zajedno pobjedu nad „nenarodnim režimom“ i slavodobitno formirali vlast, od tad traje agonija ovog društva njegovih naroda i građana a vlast isključivo vodi računa kako da njoj stalno bude dobro a nama kako god bude.U društvene odnose uveli su jednu
anticivilazacijsku normu koja ljudske individualne vrijednosti svodi na jedinstvo nacije, vjere, teritorije i vođe.

U tako promovisanim ljudskim vrijednostima nema mjesta za osobine kao što su, obrazovan-neobrazovan, sposoban-nesposoban, pošten-lopov, kulturan-nekulturan, vrijedan-lijen, moralan-nemoralan. Normalna društva paletu ljudskih vrijednosti ne mogu zamisliti bez ovih elemenata,uključujući i one koji govore o nacionalnoj, vjerskoj i političkoj pripadnosti ali to se uglavnom smatra nečim što spada u privatnost svakog člana društva. Kad sve ove ljudske vrijednosti poredate onda podvučete crtu i utvrdite da li se radi o dobrom ili lošem čovjeku pa onda idete na početak i utvrdite o kome se radi. Kod nas se dešava upravo suprotno, mi prvo utvrdimo da li se radi o našem ili njihovom pa na osnovu toga donosimo vrijednosni sud o konkretnom čovjeku.

Vulgarizovano to nažalost izgleda ovako: “Naš najgori bolji je od njihovog najboljeg samo zato što je naš“. Od kad smo uveli ove standarde u društvene odnose postali smo zarobljenici Srba, Hrvata, Bošnjaka, pravoslavaca, katolika, muslimana a izgubili smo ljude, izgubili smo čovjeka. Ako utvrdimo činjenicu da su našu nacinalnu pripadnost izabrali za nas naši roditelji onda se meni postavlja logičko pitanje može li biti većeg apsurda da je danas najvažnija stvar u našim životima postalo ono na šta apsolutno nismo mogli uticati. Znam da ovim rizikujem da me proglase osobom koji negira pravo ljudi na pripadnost naciji što mi ne pada na pamet ali jednostavno mislim da ne možemo do sudnjeg dana biti mimo svijeta i Evrope u kojem je čovjek sa svim što sobom nosi i dobrim i lošim osnova društva, države, zajednice, zovite to kako hoćete.

Ako zaista želimo da ovo naše društvo, država, zajednica konačno krene ozbiljnim korakom prema Evropi, onda moramo prije svega kao individualiteti a onda i kao kolektiviteti na tu paletu ljudskih vrijednosti uvesti znanje, obrazovanje, poštenje, moral, sposobnost, kulturu, sve one osobine koje čovjeka čine ili ne čine čovjekom. Samo tako imamo šansu da konačno izaberemo ljude koji hoće, mogu i znaju da izgrade zajednicu kakva treba ogromnoj većini građana ove zemlje. Još jedna propuštena šansa je vjerovatno bez prava na popravni, možda taj evropski voz ode bez vagona koji se zove Bosna i Hercegovina jer pruga možda bude ukinuta.

Na kraju ću se poslužiti jednom izrekom davno počivšeg srbijanskog političara: “Spasa nam nema, al propast nećemo“. Ili možda hoćemo.

Popović Slobodan