Posjeta Zlate i Cadje

Od zadnje posjete Zlate i Cadje je proslo prilicno vremena, toliko da se vise ni ne sjecam da li je to bilo kod njih ili kod nas. Iako bi covjek ocekivao da ce u starosti imato vise vremena, stvarnost je drugacija: godine prolaze sve brze i brze, obaveza kao da je sve vise (ili nam za njih sada treba vise vremena pa nam se to tako cini) pa se i susreti sa dragim osobama prorijedise. A mozda je tomu kriva i ova Amerika gdje su daljine velike pa se covjek sve teze odlucuje na putovanja. Nekada nam se voznja do Bosanske Gradiske cinila dugom a ovdje nam toliko vremena treba da stignemo na posao.

Bilo kako bilo, Vujinici stigose u Pittsburgh pa s njima provedosmo tri lijepa dana. Vrijeme nas je sluzilo (bilo je suncano, ne prevruce), pa smo cijelo vrijeme proveli na vani: mezilo se, kafendisamo, pijuckalo i jelo u backyard-u, a u kucu se islo tek tamo daleko iza ponoci. Naslo se vremena i za setnju komsilukom a i za obilazak Pittsburgh-a. Kako nama starosjediocima nije obicaj da grad obilazimo, bila je to prilika da primijetimo promjene koje se u njemu desavaju a mi ih gotovo ni ne primjecujemo: pri kraju je rekonstrukcija Market Square-a, koji poprima oblik evropskih trgova, prostor na tkz North Shore –u izmedju dva nova stadiona je vec uveliko poprimio gradska obiljezja (istina, jos se gradi pa sve nije potpuno zavrseno), nova sportska arena je zavrsena, a South Side je sam za sebe jedan lijepi gradic, sa svim obiljezjima evropske arhitekture. Zamezili smo uz pivo u jednom njemackom restoranu uz samu obalu rijeke Monongahela-e, prisjecajuci se nasih putovanja Austrijom i Njemackom, beckih snicli i krigli piva, te mnogih drugih dogadjaja iz dalje i blize proslosti.

Druzilo se tako tri dana, sve dok gosti nisu morali nazad u svoj New Milford, mjesto u drzavi Connecticut, tamo negdje na istocnoj obali. Pao je dogovor da se ponovo vidimo, ovaj put na njihovom terenu. Sigurna sam da ce se to i dogoditi i da nam nece biti tesko da se zaputimo na put dug osam sati: a nekada nam je bilo tesko da prevalimo desetak stepenica u istom ulazu u zgradi. Cini mi se da nam je trebalo da nam se dogodi ovaj ruzni rat pa da shvatimo koliko jedno prijateljstvo i druzenje znace u nasim zivotima.

Tokom posjete Vujinica sam skljocao aparatom (istina ne toliko cesto kako ja to znam ciniti) pa evo ovdje izabrah par snimaka, onako kao uobicajenu podlogu. One ostale sam ‘bacio’ na facebook pa se tamo mogu pogledati, naravno ako to nekoga zanima.