Prvi put nazad preko Save - 2

Slijedeci dan nakon dorucka, obukoh moju ‘putnu garderobu’, vindjakna Tommy Hilfinger, levisice, patike K-Swiss (vec u Zagrebu sam primijetio da me mladja raja cudno gleda a tek kasnije mi je postalo jasno zasto), kisobran, te foto aparat preko ramena . Supruga i ja, uz bratovu pranju, krenusmo iz Rosulja prema centru grada, onako lagano, bez zurbe. Vec negdje od pozorista se osjeca neka napetost. Raje je sve vise i vise, ali nikog poznatog. Priblizavamo se hotelu Palas. Tu vec guzva. Tesko se prolazi. Face nepoznate, vidi se da su stigle iz ruralnih podrucja (ili se mozda radi o novim ‘gradjanima’, nisam to mogao znati). Nedje prije Sukrijine slasticarne kordon policije. Dalje se ne moze. Ne daju. Obezbjedjuju mjesto svecanosti. Probijam se kroz masu, prilazim jednom policajcu. Kazem mu da sam stigao izdaleka i da bih zelio prisustvovati svecanosti. Kutlurno mi objasnjava da me on ne moze pustiti, da moram ici na drugu stranu (ne sjecam se tacno gdje) pa ce me mozda pustiti ‘unutra’. Shvativsi da nemamo sanse da pridjemo Ferhadiji , odlucismo da pronadjemo mjesto sa kojeg bi mogli imati malo bolji pogled na dogadjanja oko dzamije. Krajem oka primjetih da me rulja koja pritisce policiju probada ocima ali ne cini nista, vjerojatno iznenadjena mojim potezom. Cujem jednog iza ledja kako komentarise “balija je najbolji dva metra pod zemljom”. Okrenuh se da vidim odakle kometar dolazi i pogled mi se srete sa pogledom rutana koji se u rulji sepurio, svjestan da je snaga na njegovoj strani. Ja ne rekoh nista jer u tom momentu je to bila najmudrija odluka.

Provukosmo se kroz masu unazad pa se ulicom izmedju hotela Palas i nekadasnje NAME uputismo prema mjestu na kojem se nekada ponosno isticala bivsa Realka, nadajuci se da cemo sa krova trznice imati bolji pogled. Poce sipiti nekakva dosadna kisica, kao da ce jesen, pa morasmo otvoriti kisobrane, sto nam oteza kretanje. Na krovu Trznice tezge natkrivene najlonom, raja se muva na sve strane. Pokusavamo se provuci izmedju dvije tezge ali tesko ide, uz podrugljive komentare ‘trgovkinja’ koje prepoznase da se radi o ‘dosljacima’ koji su stigli na svecano polaganje kamena temeljca. Sa krova nismo mogli vidjeti nista pa pade odluka da probamo prici mjestu svecanosti s drugi strane, od Tehnickog fakulteta, mjesta na kojem stekoh znanje koje mi omoguci relativno lako uklapanje u novu sredinu nakon ‘izlaska’ iz grada. Iduci ulicom koja vodi iza SUP-a srecemo slicne face kao one kod Sukrije, koje kao i mi pokusavaju prici blize mjestu dogadjanja ali s drugim namjerama. Od poznatih, nikoga. Konacno obidjosmo zgradu fakulteta pa pored Safikadinog groba zauzesmo mjesto na zelenoj povrsini s pogledom na Kastel i zgradu muzeja u raspadanju. Oko nas opet nepoznata lica, dobacuju, protestuju. U jednom trenutku se odnekuda pojavi policijsko pojacanje, zatvarajuci bilo kakav prilaz svecanosti polaganja kamena temeljca sa strane Kastela.

Odjednom, ispred nas ugledah Alu, lijepo obucenog, s obaveznom kravatom, onako kako smo ga znali sretati u danima kada smo krali bogu dane ‘studirajuci’ u kafani koja se gotovo naslanjala na Ferhadiju sa njene zadnje strane. Bila je to prva osoba koju smo prepoznali u rodnom gradu medju masom bezlicnih. Bi mi drago i odmah mi sinu ideja da napravimo koji snimak, za uspomenu. Ale nas prepozna, izmjenismo par rijeci, a nakon slikanja, prema svom dobrom obicaju darova nas vrecicama bombona: kiki i odzacar grla.

Pridjosmo bratu koji je ostao iza nas a on nam tihim glasom rece da su se pogledi okupljenih odjednom uperili prema nama, onog momenta kada smo prisli Ali. Njega su ocigledno poznavali pa je nas prilazak i slikanje s Alom bio jasan signal o kome se radi. Nije se moglo raditi o ‘njihovim’ jer oni Ali ne prilaze tek tako. Rece nam da bi bilo bolje da podjemo nazad i pade odluka da polagano krenemo prema kuci prijatelja koji su zivjela na kraju Zagrebacke jer ionako nismo uspjeli u namjerama da pridjemo mjestu na kojem se polagao kamen temeljac. U tom momentu primijetismo neko komesanje. Stigose nova policijaska pojacanja a preko gradskog mosta pojavi se kamion napunjen sljunkom koji se poprijeci na cesti koja od mosta vodi prema Ferhadiji. Policajci napravise dvostruki kordon prema masi a odnekuda od dzamije se pojavi jedan autobus u koji pocese pristizati neki ljudi. Ocigledno se radilo o onima koji su bili na mjestu svecanosti pa je policija sada obezbjedjivala njihov izlazak iz obruca koji su stvorili ‘domacini’. Bilo je vrijeme da se povucemo jer je atmosfera postajala sve napetija. Krajickom oka primjetih nekoliko pogleda punih mrznje koji nas ispratise na nasem putu nazad prema fakultetu. Komenatara, istina, nije bilo.

Nakon sto se rastasmo od prijatelja (ostali smo nesto vise od sata uz obaveznu kavu), zaputismo se nazad prema centru grada, ovaj put preko Bulevara. Vec u blizini nove gimnazije se dalo naslutiti da je u centru bilo ‘veselo’ jer su se mogle primjetiti grupe ljudi koje su se uz zucne diskusije kretale od centra. Kod ulaza u gradski park od strane banke primijetismo nekakav dim. Nismo znali o cemu se radi dok u parku ne ugledasmo policajce kako sprovude osobe u lisicama. Ista slika nas doceka kada predjosmo preko Titove ka Kastelovom cosku samo sto je ovdje bilo malo vise svijeta koji je dobacivao policajcima.

U jednom momentu, negdje ispred Triglava, primijetih policajca koji prilicno grubo vodi mladica u lisicama, gurajuci mu glavu prema asfaltu. Iza njih spazih grupu zena, vecinom s maramama na glavi, kako vicu na policajca da mladica pusti. Ja ‘nako od zeze upitah sta se desava a one u glas povikase kako policija hapsi nevine, nadajuci se valjda da cu i ja stati na njihovu stranu. Ja ih opet onako u zezi upitah koji su koji a one opet u glas odvratise da su ‘obojica nasi’, samo policajca placaju oni iz Sarajeva pa on sada hapsi svoga a brani 'balije'. Brat mi rece da ne budalesem jer bih mogao imati problema i ja ga poslusah. Pozurismo Gospodskom, nadajuci se da cemo pojesti cevape u cevapcinici kod kina Kozare ali nam se planovi izjalovise. Cevapcinica je bila zatvorena uz par polupanih prozora. I ovdje su ‘gradjani’ iskazali svoj bijes valjda sto je i cevapcinica bila ‘balijska’.

Ne preostade nam nista drugo nego da se zaputimo nazad u Rosulje, nadajuci se da cemo zateci nesto za pojesti, iako smo na polasku napomenuli da cemo svratiti na cevape i da nas ne cekaju na rucak. Vracajuci se Titovom osjecao sam se nekako prazno i razocarano. Nekon toliko godina stigoh u rodni grad nadajuci se da cu se podsjetiti na lijepe dane provedene u njemu i da cu sresti neka draga lica a zatekoh predratne slike, primitivizam i mrznju na svakom koraku. I nijednu poznatu osobu, osim Ale, koji je dostojanstveno podnosio sve ove nevolje kao da je stigao iz nekog drugom svijeta u kojem vladaju neki drugi zakoni.