Ovo nam je naša borba dala
Zadnjih desetak dana desiše se dva dogadjaja (za mene pomalo neocekivana), koja unesoše neke nove elemente u vec rutinsku americku svakodnevicu. Prije par dan odlucismo da konacno ‘uzmemo’ dva bosanska TV kanala jer dida Dane vec odavno spominje kako bi volio pogledati program na nasem jeziku. Nisam bas bio neki veliki pristalica te ideje ali znajuci sta to znaci naci se u tudjoj zemlji u poznim godinama s oskudnim znanjem jezika, nisam se ni protivio: kako je ovdje obicaj da jedno domacinstvo ima vise televizora, svako ima mogucnost da gleda ono sto ga zanima.
Nekako istovremeno Nera odluci da odemo na kraci odmor a kao destinaciju izabra Arubu, otok u Karibima, o kojem smo nekada samo mogli sanjati gledajuci ga na prospektima razlicitih turistickih agencija, a sada se eto iznenada ukaza prilika da se okupamo u tom poznatom turistickom odredistu Amerikanaca.
Oba ova dogadjaja, iako na prvi pogled nepovezana, ostavise duboke tragove na nas svakodnevni zivot i gledanja na svijet oko sebe.
A evo o cemu se radi.
Iako smo bosanske kanale (BN i Hayat) aktivirali prije polaska na odmor, nismo stigli da ih pogledamo zbog jednostavnog razloga: trebalo se pripremiti za put jer je odluka donesena na brzinu (meni je nedostajala prigodna garderoba, par sarenih kratkih hlaca i americkih kupacih gaca, onih s nogavicama do ispod koljena), a istovremeno je trebalo kucu snabdjeti hranom za sedam dana kako didu ne bi ostavili gladnog: ovdje se do prve prodavnice ne moze stici pjesice a dido i voznja auta su dva pojma koja ne idu skupa. Ostavismo tako didu da ‘uziva’ u novim kanalima a nas zeljezna ptica jedne subote rano ujutro ponese par hiljada dalje na jug, u krajeve u kojima je zima nepoznat pojam i u kojem, kazu, kisa nikada ne pada.
Sedam dana boravka na Karibima prodje brzo, mnogo brze nego sto smo ocekivali, uz sve ono sto uz jedno ovakvo ljetovanje ide. Smjestaj je bio odlican (ukusno namjestena soba s izlaskom na dvoriste s bazenom, udaljena samo 20-tak metara od plaze), bijeli pijesak nepregledne plaze i topla voda Karibskog mora koji su nas mamili svojom ljepotom, obilna hrana, ukusna i raznovrsna, uz neograniceno pice (znate kako to izgleda u tkz all inclusive paketu), te zabava svako vece uz razlicite zabavljace na terasama uz sam okean, ostavljali su malo vremena za razmisljanja o svakodnevnim stvarima, a jos manje o situaciji u starom kraju.
Stigosmo kuci slijedece subote (negdje oko ponoci) nakon 7 dana bezbriznog odmora (na kojem ni jedan put nisam pomislio na posao) i polako se pocesmo prilagodjavati na svakodnevicu. Trebalo je pocistiti kucu, trava je porasla i morala se pokositi, a moralo se nesto i jesti: nije bilo drugoga da se brine o svemu, da trckara oko tebe i da cekas da ti se sve servira.
Nakon ovog kratkog odmora svakodnevne obaveze i nisu pale tako tesko (promjene su uvijek dobro dosle) ali se zato uvece suocih sa jednom drugom stvarnoscu: iz crne kutije u cosku sobe stizale su vijesti iz Bosne, iz oba (bl)entiteta, koja me
suocise sa jednom drugom stvarnoscu, na drugoj strani svijeta, koja me vratise dvadesetak godina unazad i rasprsise svaku iluziju da nada za bolje sutra u starom kraju jos postoji. Par sati uz televizor otvori mi oci i razjasni mnoge nejasnoce, mnogo bolje nego sva pripovijedanja poznatih i nepoznatih o starom kraju ovih zadnjih godina. Koliko god sam mislio da mi informacije iz starog kraja na Internetu daju sliku mentalnog okruzenja u kojem zive oni koji su tamo ostali, bio sam iznenadjen onim sto sam vidio u ovih dan-dva na ova dva TV programa, vise nego sto sam to i u najgorim razmisljanjim mogao zamisliti. Sada mi jos vise postaje jasno zasto me toliki napadaju kada iznosim svoja vidjenja o starom kraju: uticaj navedenih medija je toliko poguban i uopce mi nije jasno kako je moguce provoditi veceri uz ovakav program i ostati normalan. Vijesti o svakodnevnim dogadjanjima, prepucavanja politicara, neke nove ‘istine’ iz proslog rata, ‘muzicki’ programi u kojima dominira primitivizam, izvjestaji o mahinacijama novih ‘biznismena’ (istina je, sada kradu svoje a oni se, zacudo, bune) i jos mnogo toga slicnog je toliko da za osobu koja sebe smatra razumnom tu ne moze biti mjesta. Gledajuci program dan-dva poceo sam da sazaljevam cak i one koji su sve ucinili da nas otjeraju ali se isto tako sjetih i one stare, iz nasih vremena: “OVO NAM JE NASA BORBA DALA”. Samo je ona u ona nasa vremena imala potpuno drugo znacanje.
Za vrijeme odmora sam procitao nekoliko knjiga, a izmedju ostalih i Radmilinu o melezima, ponovo, onako na tenane, kako se to moze raditi kada se nikuda ne zuris i imas vremena na pretek. Da li je to zbog ljepote i mira koji su me okruzivali, ili zbog cinjenice da su Radmilina razmisljanja toliko slicna mojima, uhvatio sam se u razmisljanju kako su njena mastanja ostvariva, kako postoje oni koji Bosnu vole onako iskreno, bez zadnjih namjera, koji ce jednog dana potisnuti sile mraka i povesti tu nesretnu zemlju u sretniju buducnost. Cak sam se poceo zanositi mislju da nadjem nacina da na neki nacin pomognem da se Radmilina zelja pocne ostvarivati, sada kada se polako priblizavam vremenima kada se covjek moze posvetiti i nekim drugim stvarima osim svakodnevne borbe za prezivljavanje. Ali bojim se da sam se prevario, da su Radmiline nade neostvarive, a moja zelja da pomognem samo uzaludno trosenje vremena, jer u onom tamnom vilajetu nema snaga koje ce ga izvuci iz duhovne 
(i svake druge) bijede koju joj politicari na vlasti (uz par casnih izuzetaka) uz pomoc medija namecu vec godinama, znajuci da je to najbolji nacin da sacuvaju svoje pozicije i privilegije koje uzivaju. U tome im pomazu i mnogi sirom svijeta koji su takodjer pali pod njihov uticaj svrstavajuci se u ista stada, zaboravljajuci da se nekada nismo prebrojavali kojem se bogu molimo ili nam do boga nije stalo.
Sjecajuci se jos uvijek dana provedenih na toplim obalama Kariba sretan sam da sam daleko od mjesta na kojem jos uvijek vlada mrak i na kojem se jos nije pojavio onaj koji bi mogao prebaciti prekidac na ON. A moj daljinski upravljac je na dohvat ruke i potrebno je samo malo napora da se kanal promijeni. Na srecu.
Nekako istovremeno Nera odluci da odemo na kraci odmor a kao destinaciju izabra Arubu, otok u Karibima, o kojem smo nekada samo mogli sanjati gledajuci ga na prospektima razlicitih turistickih agencija, a sada se eto iznenada ukaza prilika da se okupamo u tom poznatom turistickom odredistu Amerikanaca.Oba ova dogadjaja, iako na prvi pogled nepovezana, ostavise duboke tragove na nas svakodnevni zivot i gledanja na svijet oko sebe.
A evo o cemu se radi.
Iako smo bosanske kanale (BN i Hayat) aktivirali prije polaska na odmor, nismo stigli da ih pogledamo zbog jednostavnog razloga: trebalo se pripremiti za put jer je odluka donesena na brzinu (meni je nedostajala prigodna garderoba, par sarenih kratkih hlaca i americkih kupacih gaca, onih s nogavicama do ispod koljena), a istovremeno je trebalo kucu snabdjeti hranom za sedam dana kako didu ne bi ostavili gladnog: ovdje se do prve prodavnice ne moze stici pjesice a dido i voznja auta su dva pojma koja ne idu skupa. Ostavismo tako didu da ‘uziva’ u novim kanalima a nas zeljezna ptica jedne subote rano ujutro ponese par hiljada dalje na jug, u krajeve u kojima je zima nepoznat pojam i u kojem, kazu, kisa nikada ne pada.
Sedam dana boravka na Karibima prodje brzo, mnogo brze nego sto smo ocekivali, uz sve ono sto uz jedno ovakvo ljetovanje ide. Smjestaj je bio odlican (ukusno namjestena soba s izlaskom na dvoriste s bazenom, udaljena samo 20-tak metara od plaze), bijeli pijesak nepregledne plaze i topla voda Karibskog mora koji su nas mamili svojom ljepotom, obilna hrana, ukusna i raznovrsna, uz neograniceno pice (znate kako to izgleda u tkz all inclusive paketu), te zabava svako vece uz razlicite zabavljace na terasama uz sam okean, ostavljali su malo vremena za razmisljanja o svakodnevnim stvarima, a jos manje o situaciji u starom kraju.Stigosmo kuci slijedece subote (negdje oko ponoci) nakon 7 dana bezbriznog odmora (na kojem ni jedan put nisam pomislio na posao) i polako se pocesmo prilagodjavati na svakodnevicu. Trebalo je pocistiti kucu, trava je porasla i morala se pokositi, a moralo se nesto i jesti: nije bilo drugoga da se brine o svemu, da trckara oko tebe i da cekas da ti se sve servira.
Nakon ovog kratkog odmora svakodnevne obaveze i nisu pale tako tesko (promjene su uvijek dobro dosle) ali se zato uvece suocih sa jednom drugom stvarnoscu: iz crne kutije u cosku sobe stizale su vijesti iz Bosne, iz oba (bl)entiteta, koja me
suocise sa jednom drugom stvarnoscu, na drugoj strani svijeta, koja me vratise dvadesetak godina unazad i rasprsise svaku iluziju da nada za bolje sutra u starom kraju jos postoji. Par sati uz televizor otvori mi oci i razjasni mnoge nejasnoce, mnogo bolje nego sva pripovijedanja poznatih i nepoznatih o starom kraju ovih zadnjih godina. Koliko god sam mislio da mi informacije iz starog kraja na Internetu daju sliku mentalnog okruzenja u kojem zive oni koji su tamo ostali, bio sam iznenadjen onim sto sam vidio u ovih dan-dva na ova dva TV programa, vise nego sto sam to i u najgorim razmisljanjim mogao zamisliti. Sada mi jos vise postaje jasno zasto me toliki napadaju kada iznosim svoja vidjenja o starom kraju: uticaj navedenih medija je toliko poguban i uopce mi nije jasno kako je moguce provoditi veceri uz ovakav program i ostati normalan. Vijesti o svakodnevnim dogadjanjima, prepucavanja politicara, neke nove ‘istine’ iz proslog rata, ‘muzicki’ programi u kojima dominira primitivizam, izvjestaji o mahinacijama novih ‘biznismena’ (istina je, sada kradu svoje a oni se, zacudo, bune) i jos mnogo toga slicnog je toliko da za osobu koja sebe smatra razumnom tu ne moze biti mjesta. Gledajuci program dan-dva poceo sam da sazaljevam cak i one koji su sve ucinili da nas otjeraju ali se isto tako sjetih i one stare, iz nasih vremena: “OVO NAM JE NASA BORBA DALA”. Samo je ona u ona nasa vremena imala potpuno drugo znacanje.
Za vrijeme odmora sam procitao nekoliko knjiga, a izmedju ostalih i Radmilinu o melezima, ponovo, onako na tenane, kako se to moze raditi kada se nikuda ne zuris i imas vremena na pretek. Da li je to zbog ljepote i mira koji su me okruzivali, ili zbog cinjenice da su Radmilina razmisljanja toliko slicna mojima, uhvatio sam se u razmisljanju kako su njena mastanja ostvariva, kako postoje oni koji Bosnu vole onako iskreno, bez zadnjih namjera, koji ce jednog dana potisnuti sile mraka i povesti tu nesretnu zemlju u sretniju buducnost. Cak sam se poceo zanositi mislju da nadjem nacina da na neki nacin pomognem da se Radmilina zelja pocne ostvarivati, sada kada se polako priblizavam vremenima kada se covjek moze posvetiti i nekim drugim stvarima osim svakodnevne borbe za prezivljavanje. Ali bojim se da sam se prevario, da su Radmiline nade neostvarive, a moja zelja da pomognem samo uzaludno trosenje vremena, jer u onom tamnom vilajetu nema snaga koje ce ga izvuci iz duhovne 
(i svake druge) bijede koju joj politicari na vlasti (uz par casnih izuzetaka) uz pomoc medija namecu vec godinama, znajuci da je to najbolji nacin da sacuvaju svoje pozicije i privilegije koje uzivaju. U tome im pomazu i mnogi sirom svijeta koji su takodjer pali pod njihov uticaj svrstavajuci se u ista stada, zaboravljajuci da se nekada nismo prebrojavali kojem se bogu molimo ili nam do boga nije stalo.
Sjecajuci se jos uvijek dana provedenih na toplim obalama Kariba sretan sam da sam daleko od mjesta na kojem jos uvijek vlada mrak i na kojem se jos nije pojavio onaj koji bi mogao prebaciti prekidac na ON. A moj daljinski upravljac je na dohvat ruke i potrebno je samo malo napora da se kanal promijeni. Na srecu.
posted by co | 10:29 PM
6 Comments:
Super Co.!!!
Nismo se dzabe izborili za sadasnjost,
pa kom opanci kom obojci,
ja volim ovo sto nam na silu dadosse (da se borimo i izborimo) oni iz nasse voljene B.Luke i ne samo odatle vec i malo ssire, bivse Juge...
(sta svasta ima izmedju redova),
Kristina
Nasmijah se na ono " znate kako to izgleda u tkz. all inclusive paketu ". Ne znam, vjeruj mi. Znam samo da Ti zavidim na onoj prvoj fotki na kojoj Ti se vide nozni prsti. Made Ti sigurno zavidi na nekim drugim fotkama. Kako sam ja radoznala, malo sam prosvrljala po internetu, pa nesto saznala o povjesti, klimi, stanovnistvu, privredi, jeziku. Vidjela sam i prekrasne kaktuse u nekim albumima. Srecom, prije putovanja nisi gledao BIH tv kanale, jer s takvim bremenom se tesko opustiti.
Svi koji vole putovati imaju neku destinaciju kao neostvarenu zelju i nadu da ce se ta zelja kad tad ostvariti. Moja je Irska, samo nada vise ne postoji. Sve je bilo isplanirano: otputovati najkasnije do 1995e, bez privjesaka. Iskljuciti turisticke prospekte, ukljuciti provincijske pabove, pomalo divlje i cangrizave face, autohtonu glazbu i strme morske litice.E za taj dozivljaj je bilo potrebno imati odredjene godine, a ta ora je prosla. Zato je moja zelja neostvariva. Srecom postoje i drugi snovi koji ne ukljucuju vremenski faktor.
Luce Mala
O drugom dijelu priloga u drugom komentaru.
Nakon pisanja prvog komentara dobijem obavijest "error 503", a onda " vas komentar je...". E pa vidjecu jel prosao ili nije. Ako nije pisacu ponovo.
Fildzani opet putuju svijetom, ovoga puta u dobrom drustvu s Radmilinom knjigom. Po onome kako se dolje ljudi opredjeljuju na glasackim listicima vecini je dobro, sto znaci da nije tako lose kako to mediji prezentiraju. Ja sam godinama bila zadovoljna sto mi je Tito na vrhu, sto ne znaci da su i drugi. Mnogi su jos za zivota mu jedva cekali da ode " onaj sto su mu stakori pojeli nogu ".... vidjeti samoizdate. E ti nezadovoljni su nosioci promjena. Traje to, a mi dajemo podrsku onima za koje mislimo da ce donijeti boljitak. U ovom slucaju ja sam na Radmilinoj strani.
Luce Mala
Dragi Co
lijepo pises, iskreno, neutralno, ljudski toplo. Uzitak i smirenje te je citati uvecer, dodje mi kao neka bajka pred spavanje koja me vrati u spokoj djetinjstva. Kada je za djecji mozak sve bilo jednostavno: dobro je bilo dobro, a lose je bilo nesto jasno definirano, sto se ne smije raditi. Sve je bilo tako jednostavno i sve se znalo, za razliku od danas kada se nema covjek prema cemu orjentirati, a losega je i previse.
Vidim ne gajis vise nadu za 'stari BL kraj'. Vidis, ja nisam stanovnik BL ali imam viziju i nadu da ce se vratiti onaj topli, pomalo nevini i srdacan zivot iz vasih predratnih BL dana. Nije to samo san, ja to zaista vjerujem a imam i dosta nekih svojih argumenata za to. Sve to ce poceti sa pojavom jednog novog predsjednika sa karizmom, bitno je da bude iz mijesanog braka i da ima cisto srce. Takvoga ce narod zavoljeti kada se otrezni od ovog teskog mamurluka (a to mora doci kad-tad).
Jedan od argumenata za to vjerovanje su i moje prve dvije recenice gore, znaci materijala kod vas BLucana ima. I da komentiram onu damu koja kaze da svatko sanja da posjeti neki idealni kraj u zivotu. E vidis draga damo ja sanjam da posjetim BL, mada ne zivim nesto previse daleko od nje. A to cu i ostvariti, nije neki fizicki poduhvat, ali za mene ce biti.
Srdacan pozdrav
Posmatrac
Odgovor Posmatracu
Zahvaljujem se na lijepim rijecima, jer lijepo je procitati da te netko razumije i da nije sve svedeno na to ko je nesto napisao. Vec jako dugo se medju nama postavlja pitanje, narocito sada kada svako moze pisati, a sta je taj koji pise? Je li nas, ili njihov? Vrijedi to i za mnoge koji se prodaju za ‘neutralne’, narocito ako dotices ‘njihove’. A covjeka, onog obicnog, neopterecenog nacijom i vjerom mozes svijecom traziti.
A lijepo si to napisao o onom nasem djetinjstvu jer ga se sjecam upravo tako. Ali ne sjecaju se toga djetinjstva svi kao sto ti to u recenici-dvije opisa. Ako je suditi po nasim sudbinama, mnogi su i u tim nevinim godinama vec bili odgajani za neko drugo vrijeme koje dodje brze nego su i oni samo ocekivali. A mi o tom drugom vremenu nismo mogli ni u snu sanjati jer nam mozak nije bio punjen mitovima, laznim junacima i pobjedama i ideologijom za koju tih godina nismo uopce znali da postoje.
Lijepo je i to sto si optimista iako se tu ne mogu s tobom sloziti. Puno je zla ucinjeno, mnogo je lopova na vlasti koji se koriste svim mogucim sredstvima da se tu zadrze sto je moguce duze, u zadnjih dvadeset godina je mladost toliko zatrovana nacionalistickom ideologijom da ce trebati mnogo vise vremena da se naprave bilo kakvi pozitivni pomaci, a trovanje se nastavlja i dalje jer oni na vlasti imaju medije u svojim rukama i koriste je za svoje licne ciljeve. Ti znas kako je Hitler uspio u svojim namjerama (na kraju je, istina, porazen, uz strahovite ljudske zrtve).
Ako bih poredio ono nase vrijeme i ovo sada, cini mi se da je situacija sada cistija jer sada trovaci govore javno ono sto su nekad govorili u potaji tako da sada ne bi trebalo biti onih naivnih kojima nije jasno ocemu se radi, kao sto smo mi nekada bili naivni jer to nismo znali. Nama je ipak bilo ljepse jer smo dugo zivjeli bezbrizan zivot a ove nove generacije su za to uskracene i zive u okruzenju u kojem ja nikada ne bih zelio: svrstani u nacionalne torove, gdje sve ono ‘njihovo’ ne valja.
Bosna mozda i sada ima jednog koji bi mozda mogao biti zacetnik nekog normalnog drustva ali malo je onih koji su spremni da stanu iza njega. Mislim na Zeljka Komsica ciji mi se potezi svidjaju i koji govori onako kako je, i kako je bilo, ali pitam se koliko je onih u manjem blentitetu koji ga podrzavaju (u onom drugom ih nesto i ima). Sudeci po onome sto se moze naci na Internetu ili vidjeti na TV, Zeljko nema nikakvih sansi da svojim postenim odnosom prema Bosni ista napravi. A da li ce se jednog dana pojaviti neko drugi, neko kojeg ce svi prihvatiti, u to sumnjam. Ili da budem malo precizniji, ja to sigurno necu dozivjeti.
Odgovor Posmatracu
Zahvaljujem se na lijepim rijecima, jer lijepo je procitati da te netko razumije i da nije sve svedeno na to ko je nesto napisao. Vec jako dugo se medju nama postavlja pitanje, narocito sada kada svako moze pisati, a sta je taj koji pise? Je li nas, ili njihov? Vrijedi to i za mnoge koji se prodaju za ‘neutralne’, narocito ako dotices ‘njihove’. A covjeka, onog obicnog, neopterecenog nacijom i vjerom mozes svijecom traziti.
A lijepo si to napisao o onom nasem djetinjstvu jer ga se sjecam upravo tako. Ali ne sjecaju se toga djetinjstva svi kao sto ti to u recenici-dvije opisa. Ako je suditi po nasim sudbinama, mnogi su i u tim nevinim godinama vec bili odgajani za neko drugo vrijeme koje dodje brze nego su i oni samo ocekivali. A mi o tom drugom vremenu nismo mogli ni u snu sanjati jer nam mozak nije bio punjen mitovima, laznim junacima i pobjedama i ideologijom za koju tih godina nismo uopce znali da postoje.
Lijepo je i to sto si optimista iako se tu ne mogu s tobom sloziti. Puno je zla ucinjeno, mnogo je lopova na vlasti koji se koriste svim mogucim sredstvima da se tu zadrze sto je moguce duze, u zadnjih dvadeset godina je mladost toliko zatrovana nacionalistickom ideologijom da ce trebati mnogo vise vremena da se naprave bilo kakvi pozitivni pomaci, a trovanje se nastavlja i dalje jer oni na vlasti imaju medije u svojim rukama i koriste je za svoje licne ciljeve. Ti znas kako je Hitler uspio u svojim namjerama (na kraju je, istina, porazen, uz strahovite ljudske zrtve).
Ako bih poredio ono nase vrijeme i ovo sada, cini mi se da je situacija sada cistija jer sada trovaci govore javno ono sto su nekad govorili u potaji tako da sada ne bi trebalo biti onih naivnih kojima nije jasno ocemu se radi, kao sto smo mi nekada bili naivni jer to nismo znali. Nama je ipak bilo ljepse jer smo dugo zivjeli bezbrizan zivot a ove nove generacije su za to uskracene i zive u okruzenju u kojem ja nikada ne bih zelio: svrstani u nacionalne torove, gdje sve ono ‘njihovo’ ne valja.
Bosna mozda i sada ima jednog koji bi mozda mogao biti zacetnik nekog normalnog drustva ali malo je onih koji su spremni da stanu iza njega. Mislim na Zeljka Komsica ciji mi se potezi svidjaju i koji govori onako kako je, i kako je bilo, ali pitam se koliko je onih u manjem blentitetu koji ga podrzavaju (u onom drugom ih nesto i ima). Sudeci po onome sto se moze naci na Internetu ili vidjeti na TV, Zeljko nema nikakvih sansi da svojim postenim odnosom prema Bosni ista napravi. A da li ce se jednog dana pojaviti neko drugi, neko kojeg ce svi prihvatiti, u to sumnjam. Ili da budem malo precizniji, ja to sigurno necu dozivjeti.
Post a Comment
<< Home