Moja ulica - Slavka Rodica
Ne znam s kakvim osjecajima vi dragi blogeri dolazite u Banja Luku nakon svega sto vam se dogodilo i zbog cega ste "rasuti biseri" po cijelom svijetu.
Ja sam sada nakon duzeg razmisljanja sretna sto je moja sudbina bila takva kakva je bila. Prezivjeti rat u Sarajevu bilo je zaista nevjerovatno iskustvo, kome se malo gdje u svijetu desilo. Otkriti vlastitu sposobnost za prezivljavanja od "nistu" i u '"nicemu" daje mi osjecaj samozadovoljstva. Pritom upoznavati "u zivo" dobrotu i zlocu ljudi oko sebe koristilo je za danasnje posmatranje svega oko sebe.
Ta moja sudbina je doprinjela i da nikad ne zamrzim Banja Luku. Kad ulazim u moju ulicu i ugledam moju kucu u kojoj sam se 06.03.1947 god. i rodila osjecaj koji tada dozivim ne moze se opisati. Kao da sam ponovo dijete, vracaju se misli i uspomene.
Moja ulica se nije puno promijenila ni po sastavu ni po objektima. Samo dvije kuce su nove a u tri su novi stanovnici. Afgani su prodali svoju i na tom mjesto su dva velika objekta (u jednom je top-sop) zbog koga je ulica postala prometna.
Umjesto male kuce Smaila i Mere Osmancevic nikla je vila nekog naseg gastarbajtera koji je 30 god radio u Njemackoj. Granici objekat sa nasom bastom (u koju je malo i usao). Naucen u zapadnom svijetu da se komsije ne druze i ne posjecuju ne znam ko su ni odakle su niti me interesuje. Imam dovoljno starih dobrih komsija koje obilazim.
Posebna je nevjerovatnost da se iz ove ulice javljaju tri blogera. Ponekad na Coov a ponekad na Cankov blog. To su Natasa, Made i moja malenkost. Ima mnogo nas iz djetinjstva koji su nove domove nasli i u Evropi i u Americi a u djelovima bivse Jugoslavije. Zbog toga sam odlucila napisati ovaj prilog uz nekoliko fotografija. Zelim svima reci da su mi svi u zivom sjecanju i svi su ostali dobri ljudi sto me posebno raduje. Zato im saljem ove slike kad ih uhvati nostalgija da je malo ublazim. Gledajte i zamisljajte. Bez obzira sta se dogodilo Vrbas jos uvijek zubori, borovi i dalje sume a cvijece i loza mirisavka jos uvijek mirisu.
Puno vas pozdravlja Saima puna banjaluckih emocija.
Za kraj malo i politicke situacije u ovoj nasoj Bosni:
Nazvao Mujo Parlament i pita sekretaricu kako moze da se upise za clana parlamenta. Ona odgovara: "Jeste li vi ludi?" Mujo kaze: "Jesam, a sta jos treba? ."
Ja sam sada nakon duzeg razmisljanja sretna sto je moja sudbina bila takva kakva je bila. Prezivjeti rat u Sarajevu bilo je zaista nevjerovatno iskustvo, kome se malo gdje u svijetu desilo. Otkriti vlastitu sposobnost za prezivljavanja od "nistu" i u '"nicemu" daje mi osjecaj samozadovoljstva. Pritom upoznavati "u zivo" dobrotu i zlocu ljudi oko sebe koristilo je za danasnje posmatranje svega oko sebe.
Ta moja sudbina je doprinjela i da nikad ne zamrzim Banja Luku. Kad ulazim u moju ulicu i ugledam moju kucu u kojoj sam se 06.03.1947 god. i rodila osjecaj koji tada dozivim ne moze se opisati. Kao da sam ponovo dijete, vracaju se misli i uspomene.
Moja ulica se nije puno promijenila ni po sastavu ni po objektima. Samo dvije kuce su nove a u tri su novi stanovnici. Afgani su prodali svoju i na tom mjesto su dva velika objekta (u jednom je top-sop) zbog koga je ulica postala prometna.
Umjesto male kuce Smaila i Mere Osmancevic nikla je vila nekog naseg gastarbajtera koji je 30 god radio u Njemackoj. Granici objekat sa nasom bastom (u koju je malo i usao). Naucen u zapadnom svijetu da se komsije ne druze i ne posjecuju ne znam ko su ni odakle su niti me interesuje. Imam dovoljno starih dobrih komsija koje obilazim.
Posebna je nevjerovatnost da se iz ove ulice javljaju tri blogera. Ponekad na Coov a ponekad na Cankov blog. To su Natasa, Made i moja malenkost. Ima mnogo nas iz djetinjstva koji su nove domove nasli i u Evropi i u Americi a u djelovima bivse Jugoslavije. Zbog toga sam odlucila napisati ovaj prilog uz nekoliko fotografija. Zelim svima reci da su mi svi u zivom sjecanju i svi su ostali dobri ljudi sto me posebno raduje. Zato im saljem ove slike kad ih uhvati nostalgija da je malo ublazim. Gledajte i zamisljajte. Bez obzira sta se dogodilo Vrbas jos uvijek zubori, borovi i dalje sume a cvijece i loza mirisavka jos uvijek mirisu.
Puno vas pozdravlja Saima puna banjaluckih emocija.
Za kraj malo i politicke situacije u ovoj nasoj Bosni:
Nazvao Mujo Parlament i pita sekretaricu kako moze da se upise za clana parlamenta. Ona odgovara: "Jeste li vi ludi?" Mujo kaze: "Jesam, a sta jos treba? ."
Labels: banjaluka
posted by co | 11:06 PM
4 Comments:
Draga Saima,
hvala na lijepim namjerama, ali moje vidjenje je donekle razlicito od tvoga. Ono ni ne moze biti isto, jer si ti rodjena Banjalucanka, sto ja nisam.
U «nasoj ulici» sam zivjela 11g, prosla sam njome za zadnjeg posjeta Banjaluci u proljece ove godine. Ulica, pogotovo moja zgrada izgledaju jadno i derutno. Jako puno stanara iz zgrade je preminulo. Zasto? Ne znam. Starost nije bila razlogom.
Nikakav se poseban osjecaj nije pojavio u meni, samo svjesnost da sam tu zivjela, da sam imala ispunjen zivot, koji je sada iza mene i da sam sretna sto sam tu gdje jesam.
U Banjaluci sam zivjela punih 20g i ona je ostavila dubok i pozitivan trag u formiranju moje licnosti. Imam dosta banjaluckih prijatelja i radnih kolega, razasutih sirom svijeta, nekoliko i u Banjaluci i s njima sam u kontaktu. I to je bogatstvo koje mi je dala.
Iskustvo, znanje i karakter koje sam zivjeci u njoj stekla i formirala omogucili su mi da u novoj sredini zapocnem novi zivot koji me ispunjava.
U meni je ostala neizbrisiva slika Vrbasa i Starcevice koju sam svakodnevno gledala sa svog kuhinjskog prozora i balkona, u svim godisnjim dobima i zbog cije ljepote nikad nisam stavila zavjesu na prozor.
Puno toga mi je dala Banjaluka, ali mi je i mnogo toga uzela.
Banjaluku dozivljavam kao makadamsku dionicu na svom zivotnom putu, koje cu se uvijek sjecati, a kako i ne bih, kad modrice i sada osjecam, ali sam joj i zahvalna jer sam na toj dionici mnogo toga naucila, spoznala i osvijestila.
Zao mi je sto se nismo uspjele vidjeti na moru, jednom svakako hocemo, bilo u Trogiru, Sibeniku, Sarajevu ili ovdje u Zagrebu.
Pozdrav tebi i blogerima,
Natasa
Eh, Saima, Saima, znas pogoditi u pravu zicu. To jeste dvoriste u kojem sam odrastao sa Asimom-Askom Afganom. Askine sestre Jasne se sjecam, tetke i majke Askine koje su zivjele u istoj kuci. Imena ostale djece se ne sjecam, samo onako na preskok. Bio je Merso u kuci ispred Afganove, u kojoj je stanovala moja draga Rabija i kcerka Bisera. Preko ulice do Beslagica kuce stanovala je Fatija sa cerkama i sinom Namkom. Jovke se sjecam kao danas a ti me podsjeti na cerku joj Kovu. Pored njihove kuce i zida Beslagica je bio mali putic do Studenca gdje su se lubenice hladile, i gdje smo na sedri viljuskom gledajuci kroz komad prozorskog stakla, pesheve lovili. Nisam znao da je Natasa stanovala u Cajevcevoj zgradi, ali se sjecam kad je pravljena, temelje kad su joj izljevali, prije nego je useljena, moja porodica je odselila od Afgana u Mejdan. Moja Banja Luka je bila tamo, na gradskom mostu, u kinu Vrbas, u podrumu ispod kina Vrbas gdje smo kupovali hladnu Koktu, koja se rosila u rukama.
Eh, Saima , Saima gdje me nadje, OPET ;)
E Made i Ti mene malo strecnu. Gradskim mostom sam cesto prolazila zato sto mi je baka dosta dugo zivjela preko Vrbasa, a poslije i svekar i svekrva ( tamo blizu Eke ). U kino Vrbas sam isla kao curica sa braticem Goranom, ali poslije vise ne. Govorili su da nije pametno ici tamo. Ne znam je li to samo moja percepcija, ali meni se cini da sam, kad god sam prolazila pored tog kina, cula Dijega Varagica i pjesmu " O cemu pjevas momce sa gitarom ".
Lijepa je ona ziva ograda od hibiskusa na Saiminoj slici.
Luce Mala
Draga Saima
Trebala sam sad biti na putu za BL,ali kako vidis moj strah je bio opravdan. Svasta je bilo kod mene ovih dana. Pukla tel. linija, ostala bez interneta. Ponovo me u kratkom vremenu uhvatila neka viroza ( prehladila se na Sljemenu ). Sve neki losi predznaci. Kad se sve sredilo i kad su mi djeca i muz dali odobrenje za odlazak ( ne vole da se smucam po BL, morala sam obecati da se necu mrdnuti od Tebe ), ono izgleda puklo kod Tebe. Nadam se da je samo internet.
Ova put nista od naseg susreta " zahvaljujuci blogu ", ali ja ne gubim nadu.
Tebi, Vici i Frani puno pozdrava iz hladnog Zagreba.
Nada
Post a Comment
<< Home