Ferhadija & ja

Kad smo se '57. doselili u zgradu o kojoj sam vec pisala jos nisu postojali expres restoran i stambene zgrade. S naseg kuhinjskog balkona pogled se spustao na stare ducane na Hanistu i dizao prema minaretu Ferhadije. Vec prvi dan cujem neko pjeva i brzo na balkon. Gore na minaretu hoda covjek po serefi i "pjeva". Mome cudjenu nije bilo kraja. Naravno da mi je poslije mama objasnila da je to hodza i da u odredjeno doba dana poziva vjernike na molitvu. Nije se to bas meni poslozilo u glavi. Od svih tih pojmova bio mi je poznat jedino pojam molitve koja se u mom slucaju svodila na ono : U ime Oca i Sina i Duha svetoga amen, izgovoreno u sebi prije spavanja. Osta tako i do danas, no hodjina "pjesma" za te dvije godine koliko smo tu zivjeli ostala cudo. Kad god sam bila u kuci na zvuk hodzina glasa ja sam izlazila na balkon.

Ne znam jesam li ikad poslije prosla kraj Ferhadije a da nisam osjetila neke vibre, ono kao imamo mi neku tajnu, prijteljice smo. Ulazila sam u dvoriste, hodala izmedju nisana, virila u turbe, ali u dzamiju nikad nisam usla i nisam bas puno znala o njoj.

Negdje u ranim osamdesetima pocelo se intenzivno ici na tecajeve engleskog i tu kod ticerke Ranke upoznah vedru dragu i obrazovanu curu Snjezanu. Ne znam kako nam u pricu dodje Ferhadija i ona rece kako puno zna o njoj. Ja se odmah uhvatih na udicu i pade dogovor, vodice me u Ferhadiju. Kako smo obe stanovale na Starcevici sretale smo se tu i tamo, a svaki rastanak je bio uz ono dogovoricemo se. Na tome i osta.

U medjuvremenu sam obisla mnoge evropske bogomolje, pariske, praske, varsavske, kelnske, londonske, minhenske, u Istanbulu Aja Sofiju, Plavu i Sulejman dzamiju. Sto se tice B.L. bila sam u Arnaudiji, na zvonik crkve na Petricevcu sam se popela kad je to bilo vec prilicno opasno. Pravoslavne crkve sam obilazila jer su mi bili zanimljivi vjerski objekti, a ona nova na Rebrovcu mi je bila interesantna i zato sto ju je projektirala moja prijateljica Emina Kolonic d.i.a. (kao i vasu Tvornicu profesionalne elektronike dragi moji cajevcani).

Godina je 1992, najgora godina u mom zivotu, august mjesec, najgori mjesec te godine, nagori dani tog mjeseca su prosli. Saznala sam da su mi djeca ziva, bolovi u krizima popustaju, ne povracam vise uz drvece banjaluckih ulica. (Oni koji znaju sta mi se sve izdogadjalo sigurno se cude jer ono poslije bilo je puno spektakularnije). Vrucina paklena. Jos radim u malom poduzecu koje se bas ne uklapa u Brdjinu naredbu o obaveznom postotku pravovernih djelatnika. Projekt pravoslavne crkve nam je vec oduzet. Rodbina se kurvinski izvukla iz grada (ni a ni bu), a onaj drugi sveistomisljenicki rod bjezi od mene k'o od kuge. Struje u centru grada nema. Eso i ja moramo popiti kavu (u expresu zabranili fildjane).

Idemo u kafic Ex, tamo ima kave. Sjedimo vani preko puta Ferhadije....podsjeca li vas to na Enisine kupacice ? Gledam u dzamiju i kazem Esi da ja moram uci i udjoh. Bio je to moj zadnji susret sa Ferhadijom, bio je to moj oprostaj s prijateljicom a da to nisam ni znala. I mada sam poslije puno toga procitala osta mi zao sto ne cuh Snjezaninu pricu o Ferhadiji.

Na fotografiji je grafika Ferhad Pasine dzamije pokojnog banjaluckog slikara Tomislava Dugonjica.

Pozdrav svima ma gdje bili i SRETNO

Nada Š. D.