Price o ciganki Mizi - Belenzuka

Sumrak se vec naveliko prosuo nad Veselim Brijegom. U to toplo djurdjevdansko predvecerje zurili smo baka, Miho Davidovkin i ja niz strmu padinu zeleci se sto prije docepati ulice D. Mitrova. U to davno davno doba nije se smatralo pametnim tu zanociti. Zadihanim glasom, pomalo ljutitim, baka me kori:

"Ubice te Mihajlo kad mu kazem da si pobjegla, a kazacu mu da znas. Mogla si ograjsati, jadna mi majka." Znala sam da sam ovaj put zbilja pretjerala, jer je baka inace uvijek zataskavala moje marifetluke.

Ne sjecam se da sam je ikad prije vidjela tako zabrinutu. Nakon toga se culo samo nase ubrzano dihanje i zvuk bakinih krupnih i nasih sitnih, trcecih djecijih koraka. Napokon smo u D. Mitrova i premda u tom dijelu ulice nije bilo rasvjete osjeti se olaksanje. Treba jos dosta do stana na krizanju D. Mitrova i M. Sabitovica.
Ucini mi se da baka vise nije ljuta pa rekoh:

"Miza ima narukvicu".
"Belenzuka", rece baka.
"Ukrala" doda Miho k'o iz topa.
"Moja Miza ne krade", jos brze nadoda baka.

U toj brzoj izmjeni opazanja, objasnjenja, tvrdnji i negacija, a mozda i zbog silnih dojmova o tom danu ne uocih rijec koju nikad prije nisam cula, ali ostala je negdje u meni a da to nisam ni znala, sve donedavno.

Prije dva mjeseca neki sajam na Jelacic placu. Obilazim standove u potrazi za tahan halvom i rahat lokumom iz Slavonskog Broda i djemom od gorke narandje sa Korcule. Zasto se uputih i do standa sa nakitom ne znam. Znam samo da sam takve uvijek obilazila. Odmah mi ruka krene ka nekako poznatoj narukvici. Covjek rece "belenzuka" i meni se film poce odmotavati. Cula sam ja njega, spominje srednju Bosnu, sedamnaesto i osamnaesto stoljece. Kupila sam ja tu repliku, uzela vizit kartu, cak rekla covjeku i kako se zovem, i on meni, ali sve to kao da je radio netko drugi. Ja sam ponovo imala deset godina i ponovo bila u onom danu na cijem smo se kraju zurili niz Veseli Brijeg.

A prica je pocela ovako: