Kucni prijatelj
Moj je dragi tvrd orah, neda se mijesiti. Jedna od rijetkih stvari koju sam ga uspjela nauciti je, kad dolazi kuci sa iznenadnim gostom, najavi to telefonom. Prvi razlog je sto moj dragi zna povuci za sobom nekoga koga ja smatram sljamom, pa ako to ne mogu sprijeciti, ja se izgubim. Drugi razlog je neki moj neodgodiv posao, pa mu lijepo preporucim da se isprica i ostane u kavani.
E kad su u pitanju ovi kao Cisko onda su razlozi druge prirode. Moram imati vremena za provjeriti svoj izgled u ogledalu, zatim stanje u bocama i hladnjaku i na kraju provjera kupaonice. Ona mora biti savrsena. Dok sam to obavljala misli su mi se vracale unatrag. Svi nasi posljeratni susreti su se dogadjali u Zagrebu, ali ja prelistavam banjolucko vrijeme.
Moram priznati da sve svoje prijatelje ljubomorno cuvam samo za sebe, ali moram priznati i to da sam preotimala Mirine, ako su vrijedili. Cisko je jedan od dvojice. Covjek iz glazbenog okruzenja, poceo nam je dolaziti pocetkom sedamdesetih, i to traje do danas, i trajat ce. Na vecere kod nas uvijek je dolazio sa buketom cvijeca, bocom vina, gitarom i dobrim raspolozenjem. Jednom mi je sa Hvara donjeo ciklame, a drugi put iz Dubrovnika teglu maslina koje i danas pamtim kao naj bolje ikad pojedene. Cisko je znao prepoznati moje nastojanje da mu stvorim ugodan ambijent, spremim finu hranu, da je pica uvijek na izbor, a posebno da stvorim dobro ozracje. Neskromno cu reci, u tome sam majstor. Druzili smo se na raznim mjestima, kod njega u Boriku, kod Majke u Nurije Pozderca, na Vrbasu, u Domu kulture, kod Goge i Pere...
Svugdje sam se osjecala kao povlasteni gost, a tako su se vjerovatno osjecali i drugi, jer i Cisko je majstor druzenja.
Jednog susreta se posebno sjecam. Bilo je to na Krapnju, osamdeset i neke. Ponudila sam se da pomognem oko rukcka sto je on odlucno odbio znajuci kako se volim izlezavati na plazi. "Danas ja tebe sluzim ", rekao je. I stvarno, stalno je bio na putu od kuce do plaze donoseci mi rashladjeno vino i fine male zalogajcice. Kad mi se krv vec dobrano obogatila vinom hrabro sam se popela na brodicu usidrenu uz obliznji mol i skocila u more " na glavu ", s visine s koje se ni prije ni poslije nisam usudila skociti. Kazu, fantasticno.
E kad su u pitanju ovi kao Cisko onda su razlozi druge prirode. Moram imati vremena za provjeriti svoj izgled u ogledalu, zatim stanje u bocama i hladnjaku i na kraju provjera kupaonice. Ona mora biti savrsena. Dok sam to obavljala misli su mi se vracale unatrag. Svi nasi posljeratni susreti su se dogadjali u Zagrebu, ali ja prelistavam banjolucko vrijeme.
Moram priznati da sve svoje prijatelje ljubomorno cuvam samo za sebe, ali moram priznati i to da sam preotimala Mirine, ako su vrijedili. Cisko je jedan od dvojice. Covjek iz glazbenog okruzenja, poceo nam je dolaziti pocetkom sedamdesetih, i to traje do danas, i trajat ce. Na vecere kod nas uvijek je dolazio sa buketom cvijeca, bocom vina, gitarom i dobrim raspolozenjem. Jednom mi je sa Hvara donjeo ciklame, a drugi put iz Dubrovnika teglu maslina koje i danas pamtim kao naj bolje ikad pojedene. Cisko je znao prepoznati moje nastojanje da mu stvorim ugodan ambijent, spremim finu hranu, da je pica uvijek na izbor, a posebno da stvorim dobro ozracje. Neskromno cu reci, u tome sam majstor. Druzili smo se na raznim mjestima, kod njega u Boriku, kod Majke u Nurije Pozderca, na Vrbasu, u Domu kulture, kod Goge i Pere...
Svugdje sam se osjecala kao povlasteni gost, a tako su se vjerovatno osjecali i drugi, jer i Cisko je majstor druzenja.
Jednog susreta se posebno sjecam. Bilo je to na Krapnju, osamdeset i neke. Ponudila sam se da pomognem oko rukcka sto je on odlucno odbio znajuci kako se volim izlezavati na plazi. "Danas ja tebe sluzim ", rekao je. I stvarno, stalno je bio na putu od kuce do plaze donoseci mi rashladjeno vino i fine male zalogajcice. Kad mi se krv vec dobrano obogatila vinom hrabro sam se popela na brodicu usidrenu uz obliznji mol i skocila u more " na glavu ", s visine s koje se ni prije ni poslije nisam usudila skociti. Kazu, fantasticno.
Sve je to zbog dobrog vina. Zavrsilo je tako sto me moj dragi, nakon rucka, na rukama odnjeo u sobu na katu.
Poslije sam ga zezala da se i to moralo dogoditi da on mene prenese preko praga.
Poslije sam ga zezala da se i to moralo dogoditi da on mene prenese preko praga.
Jos jedan susret mi je bio, poseban, a mislim da je bio poslednji banjolucki. Miro je bio negdje na gazi, djeca kod bake. Zove Cisko i kaze " Haj' sa mnom u ribu ". " Sta cu ja raditi ", pitam. " Gledaj ".
Mene nije tesko pokrenuti, narocito ako cu biti kraj vode. Odvezli smo se uzvodno, iznad Novoselije. On je pecao, a ja sam zurila u Vrbas. Ne znam, mozda je on nesto i doviknuo koji put, ali ga nisam cula. Kad me prodrmao za ramena trgla sam se kao iz sna, a sjene iznad Vrbasa su se vec daleko bile ispruzile.
Mene nije tesko pokrenuti, narocito ako cu biti kraj vode. Odvezli smo se uzvodno, iznad Novoselije. On je pecao, a ja sam zurila u Vrbas. Ne znam, mozda je on nesto i doviknuo koji put, ali ga nisam cula. Kad me prodrmao za ramena trgla sam se kao iz sna, a sjene iznad Vrbasa su se vec daleko bile ispruzile.
Ne sjecam se je li tada nesto upecao, vjerovatno nije, dok ja nisam vecerala ribu. Danas mi prica kako je neki dan pecao tamo negdje prema Susnjarima. Lipljen, kila i po. Mmmmm...
Nada Stefanac
Nada Stefanac
posted by co | 7:33 PM
1 Comments:
Iako je blog uveliko promijenio koncepciju pa od prvobine funkcije uspostavljanja pokidanih veza i uspostavljanja novih krenuo u drugom pravcu (facebook and i neki drugi blogovi su preuzeli tu ulogu), bilo mi je izuzetno drago kada mi od Nade stize ovaj prilog o Cisku, jednom od mojih drugara iz onih lijepih muzickih godina, o kojem nisam imao ama bas nikakvih informacija vise od 20 godina. Imao sam cast da sa Ciskom ‘radim’ (ako se pjevanje moze nazvati radom) nekoliko godina, pocevsi sa igrankama u Domu kulture (Pro at Contra and Eight Band), a i svoju ‘pjevacku karijeru’ sam zavrsio u sastavu u koje su bili pokojni Haske, Braco Skoljak, Malac i Cisko. Svirali smo u baru hotela Palas, svako vece osim ponedeljka, pa sam tek u to vrijeme upoznao zivot profesionalnih muzicara: svirka do ranih jutarnjih sati, spavanje do podneva, a nakon toga ‘slobodne aktivnosti’.
U muzickim krugovima je poznato da se igraju razne igre, da se bori za ‘gaze’, da ima zavisti, da se ponekad igra i prljavo ali cini mi se da Cisko, iako mu je muzika profesija, nije bio od tih igraca. Ostao mi je u veoma lijepom sjecanju kao osoba sa kojom nikada nije bilo problema i s kojom je sve islo lako. Tih nekoliko godina zajednickog nastupanja i druzenja cu se uvijek rado sjecati jer tek sada nakon svega onoga sto se kod nas dogadjalo covjek pocinje da vise cijeni ljude. A Cisko je jedan od onih kojem takav epitet pristaje, za razliku od nekih drugih koji su svoj obraz prodali za licnu korist, nesto malo novca, poziciju u preduzecu ili u vlasti, itd.
Ne vjerujem da Cisko cita ovaj blog ali bez obzira na to zelim mu poruciti da mi je bila cast druziti se s njim (i jos nekolicinom) u ona lijepa bezbrizna vremena i da bi mi bilo drago da se sretnemo kada se slijedeci put nadjem u rodnom kraju. Nadam se da ce mi Nada u tome pomoci.
Post a Comment
<< Home