SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, October 19, 2010

'Medjunarodni odnosi'

Evo jos jednog ‘prehrambenog’ priloga, ovaj put kao odgovor na Nadin od prije par dana. Mozda ga ne bi ni bilo da se takodjer ne sjetih prekrasnih snimaka Emke Smailagic – Horozovic na facebook-u, cije sam gurmanske majstorije sa uzivanjem pratio. Dohvatih se kamere sinoc da ‘uhvatim’ filovane paprika, trenutak nakon sto su ‘izasle’ iz rerne (pecnice, za one koji ne razumiju o cemu govorim). Nadam se da se Senka nece naljutiti sto ovaj svoj rad poredim s njenim.

Paprike ko paprike, vjerojatno ne bi stigle na blog da nisam bio gladniji nego obicno. A bile us ukusne, moram priznati. A kako i ne bi, kada su u nedelju ubrane u povrtnjaku na brdascu iza kuce, koji zivi svoje posljednje dane ove jeseni. Dan je bio prekrasan, onakav kako to samo mogu biti oktobarski dani, koji su ovdje u Pittsburgh-u gotovo isti kao oni kojih se sjecam iz Banjaluke. Prognoza vremena je najavljivala zahvadjenje, kisu, uz moguci jutarnji mraz, a kako je u povrtnjaku (basci) jos dosta paprika, pala je odluka da se one vece poberu kako ne bi propale. Tako one zavrsise u rerni da ne bi sutra zavrsile u kompostu.

Slika uhvati jos dva domaca proizvoda: didinu pogacu (da li jos neko od 'amerikanaca' zna o cemu se radi) i rakiju, sljivu, koja je ljetos stigla iz Bosne. Jabuke u pozadini su upravo stigle sa naseg americkog placa (ovo za Nadu), ili sto bi neki rekli, pijace (trznice – uh sto baratam ovim jezicima!). Evo jos jedne potvrde da je zajednicki zivot moguc, makar se radilo o ‘medjunarodnim’ odnosima, ovaj put bosansko-americkim!

3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Kaze moj dragi da su ovakvi prilozi najbolji, misli na ove iz pecnice.
Za kuhinju nikad nije bilo granica,
kad je guzica, da prostite, u pitanju, ne pitas jeli jelo hrvatsko ili srpsko, ili...Mi u Bosni smo to dobro znali. U malo kojoj kuci se nije pravila i baklava i zaherica, i sufnudle i pite, i becki odrezak i siljcici, a bogme i pura ( tuka, curka )s mlincima, Ako to nisi imao kod sebe, onda si sigurno jeo kod prijatelja. Ucili smo od svojih mama, svekrva, prijateljica, Karapandzi, Olivera ( golih ) Ugarkovicke... I jos uvijek ucimo, kad je hrana u pitanju nikad ne posustajemo. Sad vec jedemo i stapicima one fine male zalogajcice, a bolonjeze spageti i pica su odavno postali domaca jela.
Dobar tek.
Luce Mala

Wednesday, 20 October, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Dragi moji

Kako smo se mi nasli na ovom blogu.Sve same "poguzije".Ima "Hin" koji su odskocili intelektualno pa nas smatraju primitivnim sto samo mislimo o klopi(moje drago iskustvo iz Dalmacije- seoski dio), ustvari siromasto ih nije moglo na vrijeme nauciti delicijama koje nisu za nas bile nepoznanica.Nisu to bile skupe stvari nego samo zdrava hrana koja je u rukama nasih majki postajala umjetnost.Prosli Turci, prosli Austro-ugari pa poslije po dekretu dolazili Slovenci, Hrvati ,Srbi , Makedonci ( od Crne gore ne upamti puno) pa ostavise svako svoj trag.Zato Bosna ima i danas (bez obzira na sve), svoje raznolike mirise i boje.Vama pesimistima porucujem imace opet jos bolje.
Ne gledajte nam medije, ne citajte gluposti na internetu jer ipak je 92 medju obicnim svijetom prosla.Na vlasti je jos mnogo onih koji su ovo zapoceli, pa se ne daju ali "svamu dodje kraj, znaj, znaj ,znaj,
Kako bi smo Nado hodale po pijaci koja je u ove jesenje dane krcata
domacim povrcem, vocem i mlijecnim delicijama( koje se vec odavno i u BL i u Sarajevu ), prodaju u staklenim vitrinama.
Pozdrav Saima

Wednesday, 20 October, 2010  
Anonymous Anonymous said...

Draga Saima
Evo 23 su sata a ja prebacujem neke price s bloga u PDF datoteku da mi ostane nesto za uspomenu ako Cou opet dodje zuta.
Sto se Tvog komentara tice ja sam na strani kumica. Dio je to zagrebackog folklora od koga jos nikog, koliko je poznato, nije zabolio trbuh. I ovdje je odavno sve u vitrinama, samo je kumicama dozvoljeno prodavati na otvorenim tezgama. Ja, istina, ne kupujem od njih, kao sto nisam ni u BL, jer sam skepticna prema njihovim higijenskim navikama. Samo je Milovan imao kod mene prolaz. Sta mi vrijedi vitrina ako prodavac kopa po nosu, a onda dira sir.
Bila sam devedesete na jednom placu u Istambulu gdje se svjeze meso prodavalo na otvorenoj tezgi pod vedrim nebom u ljetnom danu i nije smrdilo. Ovdje kod mene u nekim mesnicama smrdi unatoc rashladnim vitrinama. Sta jedemo, bolje je da ne znamo. Sjeti se samo sta smo pojeli satoa od svjezih jaja, a sad ne pojedes ni jaje na oko bez primisli na salmonelu. A sve je kao kontrolirano, od proizvodnje, skladistenja do prodaje.
Sad nastavljam sa odabirom prica.
Pozdrav svima i drago mi je sto vas jos uvijek mogu citati, mada se vecina ili usutila ili razbjezala.
Luce Mala

Wednesday, 20 October, 2010  

Post a Comment

<< Home