Igre bez granica

Iako je ljeto iza nas i dani su sve kraci (u starom kraju cujem vec zasnijezilo), izgleda da su u Banjaluci tek pocele “Igre bez granica”. Oni malo stariji ce se sjetiti nekada popularne TV emisije u kojoj su se ekipe iz razlicitih zemalja Evrope takmicile u raznim igrama osmisljenim upravo za tu priliku. Ako me pamcenje jos sluzi, cini mi se da je i u bivsoj Jugi bilo organizirano nesto slicno. Cini mi se da su se te igre cesto odrazavale na vodi i da se igralo ljeti, za lijepa vremena. Bilo je tu svega i svacega a vrhunac odusevljena publike bi nastupao kada bi se porazeni nasao u vodi. Publiku je to zabavljalo a porazeni nije morao strahovati da ce mu se nesto strasno desiti: u najgorem slucaju bi se okupao.

Za razliku od tih igara, ove banjalucke se igraju na suhom, na malo vecoj visini, tako da gubitniku nece biti ni malo prijatno ako se iznenada nadje na tvrdom. Moguci su padovi svih vrsta, pa i na glavu, a u tom slucaju posljedice bi mogle biti vrlo ozbiljne. O kojim i kakvim ekipama se radi nije bas jasno jer su glavni igraci sve do nedavno igrali u istom timu. Ne sjecam se da je bilo govora o nekom prelaznom roku pa kada je doslo do prelaska igraca iz jedne ekipe u drugu siroj javnosti nije poznato.

Iako se “Igre” odrzavaju u Banjaluci, niti jedan od glavnih igraca nije iz nje, iako se tako prodaju. U stvari, dokopali su se oni 'prestonice' jos poodavno, dobro se usancili, pa od njih domaci igraci nisu mogli naci mjesta. Ovo je vec poznata varijanta, tipicna za vecinu bosanskih gradova, samo je to u slucaju Banjaluke mnogo vise izrazeno u odnosu na ostala mjesta. Nije da u nase doba nije bilo slicno ali cini mi se da situacija nije bila tako drasticna kao zadnjih godina.
Nakon ovog kratkog uvoda evo da konacno nesto kazem o samom 'takmicenju' i da navedem glavne igrace, kao sto je to u svakom izvjestaju sa sportskih dogadjaja obicaj.

Prvu ekipu predvodi Zeljko Kopanja, vecini poznat kao vlasnik tkz “Nezavisnih Novina”, koje vec duze vremena sve vise pate od 'nezavisnosti' tako da je covjeku prosto drago cuti da i toga u manjem blentitetu ima. Uspio je Zeljko uz pomoc glavnog igraca drugog tima (kao sto rekoh, ne znam kada su njih dvojica promijenili ekipe) prigrabiti jos javnih glasila, od kojih su neka (sjecamo se onoga iz ratnih godina) ugled stekli svojim ‘istinitim’ izvjestavanjima sa i oko ratista, kao malo koje u to doba.

Drugog glavnog igraca ne treba posebno predstavljati. Kod samog pominjanja njegovo imena ogromnoj vecini iz manjeg blentiteta poteku suze radosnice, a narocito kod onih mladjih kojima je on vrlo cesto vise od oca pa se s njim slikaju i za licnu kartu i za facebook. Mile je nacionalni heroj, borac za prava onih koje su htjeli unistiti, koje su nespremne napali tamo pocetkom devedesetih, koji su se cijelo vrijeme samo branili, koji na kraju ‘pobijedise’ u toj neravnopravnoj ‘pravednoj’ borbi zahvaljujuci ‘svojoj hrabrosti’ (o tome su vec ispisane mnogobrojne naucne studije a mlada pokoljenja se odgajaju na 'svijetlim tradicijama rata'.).

Treceg glavnog igraca takodjer ne treba posebno predstavljati jer je i on poznat u starom kraju (a meni licno) kao jedan od onih ambicioznih spodoba koje su se u onom nasem bivsem sistemu izborile za svoje pozicije veoma rano. Glavna vrijednosti mu je bilo seljacko porijeklo koje je u to doba (a kako vidim i danas) otvaralo mnoga vrata, te nevidjena upornost urodjena takvim tipovima . Sjecam se Rajka Vasica (da, o njemu se radi) sa one nekadasnje televizije i sjecam se kako sam se tada pitao kada bih ga vidio na malom ekranu, kako je moguce da takvi dodju u poziciju da drugima sole pamet kad pameti sami nisu imali. Bilo je toga, dakle, i onda, ali u ‘znatno manjim kolicinama’. U ovih dvadesetak godina od kako ne boravim na onim prostorima, vidim da je Rajko jos vise napredovao i da je sada veoma vazan faktor, pardon, igrac u timu. Iz njegove kratke biografije publicirane na njegovom blogu saznao sam mnogo, gotovo sve sto je vrijedno spomena, osim mjesta rodjenja. Ne znam zasto ga krije k'o zmija noge. Valjda ga nesto stid (iako bi za njega to bilo veoma neobicno) jer nisam bas siguran da je to tamo minus. Cini mi se da tamo jos vise vrijedi pravilo da sto si iz vece zabiti, sanse su ti vece jer ih je vecina na vrhu upravo takva.

Nakon sto sam u par rijeci predstavio glavne igrace, evo izvjestaja sa samog terena.

Igru je prvi zapoceo Kopanja, a na drugoj strani se nadje Mile. Kopanja je primijenio novu taktiku, neuobicajenu za njega, koja je, tako se bar cini, uhvatila Mileta nespremnog. Mnogi gledaoci su u pocetku bili iznenadjeni, neki cak sokirani, ne shvacajuci u prvom trenutku o cemu se radi. Da li je taktika prava, da li je uhvatila premijera/predsjednika (koja je slijedece funkcija ne znam, jer tata-Milosevic nije zivio dovoljno dugo da je izmisli pa ce Mile morati malo sam promozgati da je izmisli kada za to 'po ustavu' dodje vrijeme) u raskoraku, ili su to samo igre bez granica u pravom smislu rijeci. Mile nije odmah reagirao (malo neuobicajeno za njega, poznavajuci kako se odnosi prema onima koji mu se pokusaju obratiti sa nezgodnim pitanjima), ali igra jos nije zavrsena pa jos ima vremena za to. Neki gledaoci sa strane misle da se radi o klasicnom laziranju, da je rezultat unaprijed dogovoren ali dokaza za to jos nema. Na kraju ovaj prvi dvoboj zavrsi s malom Zeljkovom prednoscu ali nije nemoguce da kraj meca bude drugaciji jer postoji mogucnost da ce konacan skor biti odlucen kasnije, van terena. Na nama je da cekamo, samo treba biti malo strpljiv.

Kada sam vec pomislio da su Zeljko i Mile, dva drugara (kako to Zeljko lijepo rece u svom pismu), sve dogovorili, u igru uleti Rajko. Prljav igrac, kakav je po prirodi, poce udarati na sve strane, ne birajuci sredstva. Njegova taktika me iznenadi jer nisam ocekivao da ce tako ostro reagirati. Ipak se radi o svome rodjenom, s kojim je sve do nedavno igrao u istoj ekipi. Medjutim, kod ovakvih kakvi sada tamo igraju to je nacin na koji se igra: dok si u istoj ekipi i dok ti to odgovara, sve je ok, a kada se nadjes na suprotnoj strani, onda se ne biraju sredstva i kosti prste na sve strane.

Igre bez granica u Banjaluci jos uvijek traju. Iako se rezultat jos ne zna, jos se ne igraju produzeci (ovdje kod nas u Americi je to obavezno). Mozda je ekipama potrebno malo vise vremena za pripremu a mozda se sve ipak odluci za zelenim stolom. Tamo se i pravila igre mogu iznenada promijeniti pa covjeku zaista ne preostaje nista drugo nego da ceka.

U medjuvremenu dok cekamo na nastavak, 'toplo preporucujem' citaocima ovog bloga da uloze malo napora i procitaju Rajkova umovanja na njegovom blogu . Toliko gluposti je gotovo nemoguce naci na jednom mjestu a na danasnjem Internetu se zaista moze naci svasta. Koliko god me neka desavanja iz starog kraja negativno iznenade, toliko je jos vece iznenadjenje kada naidjem na nesto sto je jos gore od onog za sto sam ranije mislio da je vrhunac gluposti. Zalosno je sto su ljudi, kao sto je Rajko Vasic, nekada bili dio naseg okruzenja, onog vremena kojeg se mnogi sa sjetom sjecaju, i mi smo ih prihvatali onakve kakvi su, naivno misleci da se samo radi o pojedincima kojima pamet nije jaca strana, ne znajuci st ce nam buduca vremena donijeti. Bilo nam ih je nekako zao pa smo im njihove gluposti oprastali. Nakon citanja Rajkovog pisanja covjek se mora zapitati sta mu se moglo desiti pa da je rezultat takav kakav je: da li ga je mati mozda ispustila na glavu kada je bio mali, ili se u rodnom selu najeo nekakve gadne bunike (ili kako se te lude biljke vec zovu) od koje jos uvijek nema lijeka.

Jos strasnije od njegovog ‘pisanja’ je cinjenica da je navedena osoba glasnogovornik daleko najpopularnije stranke u manjem blentitetu, i licni savjetnik voljenog vodje /premijera /predsjednika (itd). Kada su takvi krema drustva, a sta je sa onima drugima koji to nisu?