I ja u istom poslu

Neko vrijeme sređujem svoje lične i zajedničke dokumente. Prestalo je Miholjsko ljeto u Sarajevu. Danas je hladno i pada kiša. Idealno za ovu vrstu posla.

Trudim se da ubrzam neke segmente iz moje porodične prošlosti i mojih pisama koje sam primala u ratu na razne načine i u velikom broju. Sve sam sačuvala. Imala sam sreću da je moj otac sačuvao mnoge dokumente iz njegove porodice, odnosno, naše.

Inspiracija je došla zahvaljujući Coovom prilogu “Dani sjećanja” i “Njiva Laze Delića”.

Obradovalo me je javljanje novog blogera poslije toliko godina s jako lijepim prilogom. Prosto je nevjerovatno kako starim Banja Luka i sjećanja na sve moguće dogadjaje iz djetinjstva i mladosti su sve draža. Pedeset godina u Sarajevu ništa nisu izbrisale. Čitanje pisama i gledanje slike samo to više uveličavaju. Sašina, Emirina, Budina i Mimijeva pisma posebno. Muški članovi su pisali iz vojske. U prilogu gospodina Zlatka ova slika prikazuje za mene više od riječi. Obožavam crno bijele slike a pogotovo kad su na njima sretni ljudi za mene i gospoda iz nekog našeg davnog vremena.

U sefu mog oca, za kojeg priznajem nismo imali puno interesa,  pronašla sam dokumente koji me sada raduju, jer mi dozvoljavaju da razmišljam o mnogim stvarima s vremenske distance.

Saljem prvo kopiju vjenčanog lista mojih roditelja i uz sve ću poslati moje razmišljanje.

Ići ću redom.

Ovo je bilo početkom 1943, vidi se na fotografiji.

Na dokumentu se vidi da je plaćena taksa od 5000 kuna iz čega sam zaključila da je to već bila NDH.
U rubrici za matičara piše šerijatski studija. Kako se uvijek u BIH brzinom munje “voljela” vlast s vjerskim poglavarima. Danas je ta ljubav dostigla maksimum na sve strane. Nevjerovatno da se pored ovolike tehnologije kod velikog broja ljudi iz svih religija ta ideologija lijepi za mozgove ogromnom snagom. I umjesto divnih sedam božjih zapovijesti radja samo mržnja prema drugom i drugačijem.

U sefu mog oca bile su i ove dvije diplome. Dva puta sam dobila nagrade od najomiljenijeg časopisa “ZMAj” u čast obožavanom čika Jovi Jovanoviću “Zmaju”.

Bila je rubrika za mlade, za prozu i pjesme iz cijele Jugoslavije. Jedna od ovih diploma je bila za pjesmicu, a druga za prozu. Znam da sam je dobila za pjesmicu o zimi i na štednoj knjižici neki novac koji sam digla na pošti. Vodio me moj otac i mislim da je bio jako ponosan i zato su ove diplome našle mjesto u sefu. A zamislite isto prva nagrada za Ismeta Bekrića iz Banja Luke. On je poslije bio nešto u banjalučkim novinama “Glas”. Mislim da je možda u Sarajevu ili negdje vani. To mi je davno bila rekla moja sestra Meliha Husedžinović.

Sjećam se da je pjesmica imala pet strofa a ja sam upamtila dvije zadnje:

Pahuljice sipaju,
djeca na brijeg hitaju.
Prave skije, sanke
jure na proplanke.
A kad kući stignu
Dobra baka čeka
sa šaljicom mlijeka

Mi nismo imali brdovite ulice. Ovo je bila mašta i slike iz slikovnica sa puno djece na brijegu. Uvezali smo nekoliko sanki jedne za druge i kružili ulicama, mijenjajući mjesta za vožnju i sjedenje.

Saima