In memoriam - Mirsad Čardžić

Mirsad i VIS Usamljeni

Listajući  facebook naletih na vijest da je u Brnu, Češka Republika, umro Mirsad Čardžić, od komplikacija vezanih za aritmiju  s kojom je duže vremena imao problema. Vijest me je posebno pogodila iz razloga što ovaj prilog pišem iz bolnice u koju sam zaglavio zbog istog problema. Naime, već nekoliko puta sam završavao u hitnoj pomoći zbog bolesti koju ovdje popularno zovu A-fib. Problemi su počeli prije nešto više od pet godina i s godinama se pogoršavaju i postaju sve češći. Znam da ovaj tekst posvećen Mirsadu nisam trebao koristiti da pišem o sebi ali me koncidencija da sam vijest o Mirsadovoj smrti saznam upravo kada se i sam borim protiv istog neprijatelja nagnala da o tome kažem par riječi.

A Mirsada nisam vidio dugo, još od prije ovog zadnjeg rata. Čak nisam znao ništa o njegovim prognaničkim putevima i vjerojatno nikada ništa ne bih ni saznao da se ova tužna vijest ne pojavi na facebook-u.   

Za Misrada me vežu lijepi događaji iz jednog lijepog životnog perioda, kada smo bili mladi i zdravi, i kada niko od nas nije pomišljao na bolesti.

Ne sjećam se kako se to dogodilo ali jednog dana sredinom šezdesetih Mirsad je postao menadžer VIS-a Usamljeni, grupe za koju me vežu zaista lijepa sjećanja. Nako što su neki članovu VIS-ova Sjenke i Karavan odlučili da se udruže, stvoren je VIS Usamljeni, čijem imenu sam bio kum. I pošto su neki VIS-ovi u to doba imali menadžere, ljude koji bi pronalazili mjesta na kojima bi se organizirale svirke, i mi smo imali svoga. Bio je to Mirsad Čardžić, sposoban momak koji se trudio da nam pronađe sale u kojima bi svirali i na taj način zarađivali novac koji smo uglavnom koristili  za nabavku opreme.

Bio je Mirsad i naš menadžer kada smo u Domu kulture 1967. godine osvojili prvo mjesto na prvoj Gitarijadi koju  je organizirao KAB, Klub akademičara Banjaluke. Mirsadova ideja je bila da na Gitarijadi budemo obučeni jednoliko, u tamne hlače i bijele košulje, s plavim kravatama, na kojima su kolegice iz moga 4-tog R razreda Tehničke škole, izvlezle ime grupe. Očigledno je da je naš nastup ostavio dobar utisak na članove stručnog žirija koji nas je proglasio pobjednicima ispred Meteora, tada najpoznatije i najpopularnije grupe Banjaluke. Bilo je to veliko iznenađenje i još se sjećam kako su nas naši simpatizeri, kasno uveče, nakon objave rezultata, iznijeli na rukama u park ispred Doma kulture.

Nakon toga smo završili u hotelu Bosna gdje je Mirsad plaćao piće za sve. On je u to vrijeme bio jedini od nas koji je radio (kao zubotehničar, u Incelu), ali sam siguran da mu plaća nije bila toliko velika da bi mogao počastiti sve one koji su s nama svratili u hotel Bosnu da proslavimo pobjedu. Ali Mirsad nije žalio para. Njegovi momci su pobijedili i trebalo je to proslaviti.

Iz tog doba mi je ostao u sjećanju još jedan događaj u kojem je Mirsad odigrao posebnu ulogu.

Na krilima pobjede na Gitarijadi, Mirsad nam je lakše pronalazio nove gaže. Tako jedno veče završišmo u Prijedoru, na koncertu u tamošnjem Amaterskom pozorištu. Uz dobro plakatiranje i vijest da dolaze pobjednici banjalučke Gitarijade, napunismo salu do vrha. Atmosfera i prije početka koncerta je bila zapaljiva, iako su se simpatizeri lokalnog VIS-a Kote smpremale da nam koncert pokvare. A kada su odjeknuli prvi taktovi pjesama u to vrijeme popularnih Beatles-a, Rollingstones-a i drugih grupa svjetske muzičke scene, publika je pošizila. S pozornice sam gledao kako mlada raja divlje pleše u ritmu naše muzike, a iz pozadine se čulo urlikanje, kao na koncertima velikih grupa. Ponekad bi do nas dopiralo i neko čudno lupanje, i to negdje iz najmračnijih dijelova sale.

Atmosfera je bila nestvarna. Ponešeni publikom i mi smo počeli padati po pozornici, drmati glavama, dok je Miro Štefanac lupao po bubnjevim takvom žestinom da je pri kraju koncerta probušio bas bubanj. A bubnjevi nisu bili naši, već smo ih zatekli na pozornici. I Miro je sjeo za njih, imajući rijetku priliku da svoje majstorije pokaže na kompletnom setu bubnjeva, a ne na dobošu, tipmanu (nađenom negdje odbačenom uz ulicu), basu i jednoj činjeli, koje je tada imao.

Svakom novom pjesmom atmosfera je bila sve usijanija. Posljednje pjesme je kompletna sala dočekala na nogama. Krici su se čuli iz svih kutova dvorane.

Na kraju koncerta mnogi posjetioci su navalili prema bini, tražeći autograme i naše fotografije. Iako nas je ponašanje posjetilaca iznenadilo, dok smo se potpisivali na komade papira koje su gurali prema nama, pravili smo se da je to za nas normalno, da to radimo poslije svakog koncerta. A nikada ranije, i nikada kasnije nam niko nije zatražio autogram.

U toj zbrci, metežu i oduševljenju, nismo imali pojma da je nekoliko zadnjih redova u sali bilo demolirano. Neki momci su skidali naslone s stolica i njima lupali svuka oko sebe. Šteta je bila poprilična. Nakon našeg nastupa više niti jedna grupa nije nastupila u toj sali. Mi, i naša muzika, smo bili krivci za štetu, ali, na našu sreću, niko nije tražio da je nadoknadimo.

U toj gužvi sam krajičkom oka primijetio Mirsada koji je bio opkoljen ovećom grupom razdraganih posjetilaca. U njegovim rukama sam primjetio fotografije koje je potpisivao i dijelio raji. Bilo mi je to čudno. Iako smo par dana ranije napravili nekoliko snimaka na zidinama Kastela, niko od nas nije imao niti jednu izrađenu fotografiju. A on ih je, pomislio sam, dijelio raji. Imao ih je dosta.

Kasnije, kada se sve smirilo i kada smo otišli u restoran da večeramo i da proslavimo najuspješniji koncert u historiji Usamljenih, upitah Mirsada o fotografijama. A on, uz njegov poznati osmjer, reče da su to bile njegove lične fotografije koje je ponjeo sa sobom. Nisu to bile fotografije Usamljenih, već Mirsadove fotografije, koje je razdragana masa uzimala, ne obračajući pažnju šta se na njima nalazi. Slatko sam se tome nasmijao, zadirkivajući ga kako je iskoristio našu popularnost za svoju ličnu, posebno jer su autograme uglavnom tražile djevojke.

Kada su se Usamljeni raspali, urijedili su i kontakti s Mirsadom. Tu i tamo bi se sretali u gradu i malo popričali. Ne sjećam se da li je i dalje ostao u istim, muzičkim vodama, ili se posvetio svome poslu.

I nakon toliko godina, danas saznah da nas je napustio. I sjetih se tih lijepih dana čiji je Mirsad bio sastavni dio. Da li sam subjektivan, ili je to stvarno bilo tako, ali, čini mi se da takvih vremena više nikada neće biti.

Mirsadovoj famili i prijateljima upućujem najiskrenije saučešće, u moje lično ime, ali i u ime Usamljenih, onih koji još hodaju ovom zemljom.

P.S. Upravo mi dođe medicinska sestra s pitanjem kako se osjećam. Ja rekoh, tako, tako, a ona mi reče da mi se srce upravo vratilo u normalni ritam. Znači, sutra idem kući, nadajući se da se uskoro neću ponovo naći na istom mjestu. I da mi ovakve tužne vijesti, kao ova o Mirsadovom odlaku, neće dodatno pokvariti raspoloženje.