Dnevnik Diane Budisavljević

Nedavno sam na facebooku „naletio“ na članak o Diani Budisavljević, hrabroj ženi koja je za vrijeme drugog svjetskog rata spasla preko deset hiljada srpske djece iz logora Nezavisne Države Hrvatske. U članku se govori o nezainteresiranosti vlasti manjeg blentiteta da ovoj hrabroj ženi oda počast za sve ono što je učinila tokom svog djelovanja, ako nikako drugačije, a ono bar davanjem imena nekoj od ulica u Banjaluci, jer je ona to svojim radom zaslužila. U istom članku se spominje kako su neke banjalučke ulice nazvane po četničkim vojvodama Urošu Drenoviću i Radi Radiću, te Ravnogorskom pokretu, ali se niko nije sjetio Diane.

Ne čudi me postupak vlasti manjeg blentiteta jer su svojim djelovanjem pokazali o kakvoj se vrsti ljudi radi. Prevrtaneri su to koji bi za vlast učinili sve pa im jedna rođena Austrijanka ne može biti važnija od četničkih vojvoda jer su događaji krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća pokazali gdje su srca većine bivših nam sugrađana. Koliko god mi željeli da je drugačije, činjenica je da su četnici prirasli srcu mnogima u našem gradu (i šire), i da je tako bilo i u danima kada su mahali partijskim knjižicama i zaklinjali se Titu. „I poslije Tita Tito“ je bila prazna fraza koju su najglasnije uzvikivali upravo ti prevrtaneri, čekajući pogodan trenutak da izvuku šubare i šajkače koje su čuvali po kućama i stanovima cijelog životea Znaju to svi koji su se dočepali vlasti (ili nastoje da je se dočepaju), pa duvaju u iste trube, jer bez toga se ne mogu nadati pobjedi na izborima. Pa zar nije neki dan diplomirani mesar iz Mrčajevaca, „Titin“ pionir, SKOJ-evac, partijaš, a kasnije i Reformista, pričao kako Tito nije htio da pomogne srpskom narodu u nekom selu uz Drinu, kada su ih napale ustaše, već je pustio da ustaše završe posao. Nisam primijetio puno reakcija na tu njegovu izjavu jer se on već odavno odrekao Tita i partije u koje se nekada zaklinjao, samo to do sada nije otvoreno pokazivao.

Razgovor s redateljkom nakon projekcije filma

O dnevniku Diane Budisavljević sam čitao ranije a sticajem okolnosti sam imao priliku da vidim istoimeni film koji je ove godine proglašen najboljim filmom filmskog festivala u Puli. U Rabu, gdje smo ljetovali ove godine, na nagovor vlasnice apartmana, smo jedno veče otišli u ljetno kino da pogledamo film koji je prikazivan na Rab Film Festival-u (RFF). Nismo znali o kojem se filmu radi pa nas je informacija na plakatu koju smo ugledali u uskoj ulici u kojoj se kino nalazi, iznenadila. Nismo očekivali da bi film takve tematike bio interesantan za širu hrvatsku javnost, imajući saznanje o nemilim događajima u pojedinim gradovima Hrvatske u kojima se avet fašizma već duže vremena budi. Otoci su, kao i Istra, istina, drugačiji (u Rabu se spomenici iz drugog svjetskog rata održavaju i nisu uništeni kao u nekim drugim mjestima) ali smo se ipak iznenadili kada smo vidjeli da je lijepo ljetno kino puno.

Sudionik događaja obrađenih u filmu s redateljkom
i direktorom festivala

Još više nas je iznenadio dugački aplauz po završeku projekcije. Bio je to znak da normalnog svijeta na oni našim prostorima još uvijek ima i da sve nije izgubljeno.

Na kraju projekcije su organizatori festivala razgovarali s redateljkom filma Danom Budisavljević i s jednim starijim gospodinom, svjedokom događaja prikazanih u filmu. Bili su to ugodni razgovori o neugodnim događajima iz naše prošlosti, pokušaj da se na onim našim prostorima sačuva zrno razuma, toliko potrebno u masi događanja koji cijeli taj prostor drži zarobljen u ružnim vremeni koja narodu nisu donijela ništa dobro.

A evo i mene

Pretražujući Internet u želji da nađem više informacija o Diani Budisavljević i njenom dnevniku, naletih na video klip s filmksog festivala u Rabu. I, gle čuda! U prvom kadru ugledah meni poznatu osobu.