The Art of living, prilog umjesto komentara

Za Segu

Imala sam komentar i neke stihove za Segu. Htjela sam ga malo utješiti, jer vidim koliko mu je teško bez starog druga s kojim je dijelio mladost i sve što je išlo poslije. Nešto sam zabrljala, što mi se obično desi kad sjedim kasno za kompjuterom. Evo stihovi, koje je kćerka moje prijateljice odabrala da pročita na nedavnoj sahrani njenog oca. Sigurna sam da većina nas razumije engleski.

The Art

Elizabeth  Bishop 1911-1979

The art of losing isn’t hard to master;

so many things seem filled with the intent to be lost

that their loss is no disaster. 

Lose something every day.

Accept the fluster of lost door keys,

the hour badly spent.

The art of losing isn’t hard to master. 

Then practice losing farther, losing faster:

places, and names, and where it was you meant 

to travel. None of these will bring disaster. 

I lost my mother’s watch. And look!

my last, or next-to-last, of three loved houses went.

The art of losing isn’t hard to master. 

I lost two cities, lovely ones.

And, vaster, some realms I owned, two rivers, a continent.

I miss them, but it wasn’t a disaster. 

Even losing you (the joking voice, a gesture I love)

I shan’t have lied.  It’s evident

the art of losing’s not too hard to master

though it may look like disaster.

I ja sam bila na sletu u Bihaću. Spavali smo u učionicama gimnazije, na podu, kreveti napravljeni od sijena, vojničke deke, vojnički rulak, grah u limenim kutijama, poklopac za salatu. Na stadionu lokve od kiše koja nije prošla kroz drenažu. Vježbali smo, trudili se da budemo najbolji, naš koreograf je bi Rudi Sarafin. Znam da su se takmičila četiri grada: Banja Luka, Bihać, Velika Kladuša, i vjerovatno Sisak gdje si ti išao.  Slet se održavao svak godine u jednom od thih pobratimljenih gradova.

  

Ana i suncokreti

Za Saidu Bahtijarević-Bekić

Drago mi je saznati da neko iz familije koja je vjerovatno doživjela ekproprijaciju po dolasku Titove vlasti, govori otvoreno i poštuje ono što se ne može izbrisati.

Ja sam dijete ljudi koji su došli iz siromašnih porodica trbuhom za kruhom u grad.

Pridružili su se Titovom pokretu, kao mladi ljudi koji su vjerovali da pomažu u borbi za jednakost, poštovanje i dostojan život za svakoga. Realnost je daleko od snova, ali mladost mora da sanja, kako u ono vrijeme tako i sada. Mislim da zaslužuju poštovanje, skupa sa svim greškama koje su pravili. Bila sam svjedok skidanja slika u školi tamo neke 93. Djeci se nije moglo objasniti. Bez obzira na slike i imena ulica i trgova, zna se ko je poručivao ljudima da se vole i poštuju a ko upire prstom u one druge.

Za Saimu

Predavanje o pivu

Draga Saima, znam kako je slatko umoriti sa unucima. Djeca će se sjećati ljeta provedenih medju borovima i maslinama uz onaj lijepi miris obližnjeg Jadrana.

Mi smo jučer išli malo na farmu suncokreta kod jezera Magog, južno od Montreala. Divni krajevi, sigurna sam da ih ima svuda u svijetu. Farmu suncokreta drže mladi ljudi ja im ne bi dala više od 25. Pored suncokreta sade hmelj za pivo, prave med, nude ručak i degustaciju piva. Kad smo došli, vidimo ljudi sjede s jedne strane stola i s velikom pažnjom slušaju predavanje o pivu, kako se pravi, koje vrste se nude …. I kazem ja Ani: vidiš dok ovdje ljudi, u jednom malom selu, sa velikim zanimanjem slušaju jedno malo predavanje o pivu, tamo negdje na drugom kraju planete neki manijak lansira rakete, i jedino što ga zanima je koliko može dobaciti i koliko ljudi može ubiti. Takav je naš ljudski rod, mozak je ostao tajna. Šaljem sliku sa “predavanja”.

Puno toplih pozdrava svima od Dubravke