Rafting
Godišnji odmor ove godine u Bosni.
Radost. Vrućina. Familija. Vrućina. Prijatelji. Vrućina. Vrbas...
Biti uz Vrbas je uvjek lijepo, a kad su vrućine, kakve su
bile ovog ljeta, onda je uživanje. Obale
Vrbasa su uredjene za šetnju sve od Zelenog mosta pa do Rebrovačkog. Abacija i još neka mjesta su uredjena i za kupanje. Nažalost, na mnogim mjestima se
otpadne vode ulijevaju u rijeku i čini se ne baš prikladno za kupanje.
Naša druženja s prijateljima i familijom su ove godine su
najčešće bila uz Vrbas i to uglavnom uzvodno od grada. Lijepo se družili, a
usput i rashladjivali. Tako se vrelina ljetnog banjalučkog dana od preko 40C
jedva osjećala. Spajali smo lijepo s korisnim, druženje, teferić i kupanje.
Ponekad bi kraj nas prošli veliki gumeni čamci sa rafting ekipama što su veslali svoj put do cilja negdje u Šeheru. Bilo ih je lijepo vidjeti.
Izgledalo mi je kao da su iskočili sa nekog reklamnog prospekata.
Čamac s rafterima na brzacima Vrbasa, restoran u Karanovcu odakle kreće rafting, Saša i Šuki u restoranu |
U jednom momentu sam poželila da sam na njihovom
mjestu. Poslije surfanja internetom,
shvatila sam da to nije neostvarivo. Malo sam popričala i sa
prijateljima. Naš školski drug Šuki nas je, već sljedecćg dana, odveo do Karanovca gdje je lociran Rufting
Klub Kanjon, a gdje se nalazi i jako lijep restoran na samoj obali Vrbasa.
Na recepciji smo dobili sve potrebne informacije i pokušali
zakazati voznju. Medjutim, problem je bio sto sam samo ja htjela da idem, a
rafting klubovi obično imaju grupe od četiri do osam osoba koje žele da budu zajedno u jednom čamcu. Djevojka
sa recepcije pokušala je pomoći tako da me ubaci u grupu od četiri, odmah taj
dan, ali bez uspjeha. Nisu htjeli nepoznatu osobu da im kvari ćejf. Razumljivo.
Sljedećih nekoliko dana sam zvala preostala dva rafting
kluba, zatim pokušavala pridobit još nekog od prijatelja da mi se pridruži pa
da napravimo odgovarajuću grupu. Ništa, a vrijeme prolazilo. Ostao još samo
jedan dan do našeg polaska dalje. Već sam se pomirila da će rafting morati čekati idući dolazak. A onda nam Sašin
nećak javlja da je dogovorio spuštanje za taj zadnji dan banjalučkog odmora. Našla
se grupa kojoj nije smetalo da primi nekog nepoznatog.
Dan je bio bas pravi, odmorski. Odlazak do restorana zajedno
sa nećakovom familijom. Uživanje je bilo sjediti u hladovini, časkati i piti kafu, gledati mirnu zelenu vodu i čekati
da nas pozovu. Saša se u medjuvremenu predomislio i priključio za vožnju. A
prije samog polaska stigao je i Šuki na svom biciklu da svojim fotoaparatom
ovjekovječi našu veliku avanturu. Nije vjerovao da cemo ići.
Desetak minuta prije zakazanog vremena su nas pozvali da se
presvučemo. Naime, obavezno je da svaki
rafter ima sigurnosni prsluk, kacigu i specijalne gumene cipele. Poslije oblačenja
opreme, trebali smo biti odvezeni na
početnu lokaciju vozilima rafting kluba. U busu je bilo ‘sto’ stepeni, a mi
onako opremljeni, smo bili mokri kao da smo već izišli iz vode. Nakon kratke
vožnje smo stigli do stajališta. Naša ruta je takozvana kratka, duga 9 km, a
početna tačka zavisi od dužine rute. Ime
mjesta s kojeg smo trebali krenuti sam naravno zaboravila (služi me memorija u
zadnje vrijeme.. he…he.. ).
Unaprijed su se znali timovi za svaki čamac. Svaki tim je
trebao spustiti svoj čamac do obale, naravno uz pomoć iskusnih skipera, momaka
koji vode ekipu u čamcu i odgovorni su za sve. Naš tim su pored Saše i mene, činile i cetiri mlade djevojke, drugarice s posla. Uz samu obalu smo dobili
kratki rafting kurs: kako držati veslo, kako veslati, kako i gdje plivati i kako
se popeti u čamac, kako pomoći onom ko se treba popeti … sve korisne i potrebne
informacije.
Snimci koje je Šuki napravio prije samog polaska i dolazak našeg čamca na cilj |
I onda je došao veliki trenutak. Čamci su se spustili u vodu i mi smo zauzeli svoja mjesta. Usput je bilo puno dobacivanja kako treba, kako
ne treba veslati, kako reći neku riječ na engleskom. Naime, jedan skiper nije
znao engleski, a imao porodicu iz Holandije u svom čamcu. Sve je bilo u šaljivom tonu i gosti iz Holandije su bili strpljivi i kao da su shvatali svaku
riječ, nasmijani. Rekli su nam da su samo zbog raftinga došli u Banjaluku. I
nase mlade djevojke su nas prihvatile pa smo se tokom cijele vožnje smijali.
Voziti se u čamcu
kroz Tijesno, uživati pogled na okolne stijene ovaj put iz posebnog ugla,
dotad nedoživljenog, spuštati se brzacima i osjetiti snagu i ljepotu Vrbasa je
neopisivo. To se mora doživjeti. Žao mi je da nisam mogla fotografisati. Nemam
vodootpornu kameru, a toliko lijepih i nezaboravnih prizora.
Posuđene fotografije sa stranica kluba da bih malo ilustrovala ljepotu kanjona i vožnje |
Karavan se zaustavlja nekoliko puta. Prvi put u jednoj širokoj
zelenoj ‘tihi’ gdje se moze iskočiti i plivati. Tu se može napraviti i koji snimak, naravno ko ima kameru. Holandjani
su je imali. Zatim se vožnja nastavlja brzacima kroz Tijesno pa kraj one velike
stijene, čini mi se u Rekavicama, pa opet dalje brzacima sve do visećeg mosta
negdje usput. Zaboravila sam već imena mjesta. Tu su hrabriji momci i djevojke
skakali s mosta, poneko se kupao, a mi
ostali se rashladjivali prskajući se. I onda opet dalje brzacima do nekog uskog
prolaza pa zaustavljanje odmah iza stijena sa kojih se opet skakalo.. i naravno slikalo. I onda polako prema cilju,
tamo kod restorana, odakle smo krenuli u avanturu. Tu su mnogi pa i mi,
iskočili iz čamca i kupali se. Na kraju, svaki tim nosi svoj čamac do terase
gdje se odlaže do sljedeće vožnje.
Emira
Labels: emira
0 Comments:
Post a Comment
<< Home