Polutan

Nekadašnji SDK, sada kuća predsjednika
manjeg blentiteta

Jesen 2014. Sjedim u bašti slastičarne Pingvin, one u blizini nekadašnjih zgrada SDK (sada je to objekat s crvenim tepihom ispred ulaza, u kojoj stoluje predsjednik blentiteta) i Pedagoške akademije (danas zgrada Akademije nauke i umjetnosti manjeg blentiteta u kojoj se smjestila sva njegova „pamet“), polako pijem kapučino i čekam poznanicu s kojom se viđam svakodnevno u vezi posla zbog kojeg sam se obreo u rodnom gradu. Početak je novembra a vrijeme je više nego prijatno za ovo doba godine. Dosađujem se pa dosadu ubijam posmatrajući raju koja prolazi trotoarom. Malo je tu poznatih lica jer je većina morala napustiti grad a prošlo je i dosta godina od dana kada sam morao otići iz grada pa mi neko poznat možda promakne jer smo se svi promijenili, ostarili i ponekad se ne prepoznajemo.

U oči mi pade muškarac u ranim pedesetim (pogađam), u odijelu stila koji je popularan kod današnjih političara (malo potijesno, kračih rukava i nogavica, uz obaveznu bijelu košulju i kravatu). Zastaje pred slastičarnom, baca pogled na ono par gostiju, pogleda na sat. Očigledno je da traži nekog. Odlazi, ali se vraća nakon par minuta i ponavlja proceduru: zagleda po bašti pa onda provjerava koliko je sati.

Malo kasnije za stol uz sam trotoar sjeda postariji, pokrupan čovjek. Prepoznah ga sa facebook-a. Jednom mi je nudio „prijateljstvo“ a ja ga nisam prihvatio. Čovjeka je bio poznat u gradu (njegovi izvještaji su se mogli čuti na nekadašnjem banjalučkom radiju), ali nismo se nikada družili a još manje prijateljovali. Zadnjih godina je stekao naklonost prognanih kao voditelj (a možda je bio i urednik) emisije na lokalnoj televiziji u kojoj se pričalo o nekadašnjoj Banjaluci i njenim stanovnicima. Emisija me nije posebno impresionirala iako mi je bilo drago da se u gradu, iz kojeg je protjerano sedamdesetak hiljada njegovih stanovnika (čiji su se tragovi života i rada zatirali na sve moguće načine), neko prisjetio nekadašnjeg zajedničkog života i druženja i to prenio na „televizijsko platno“.

Moj nesuđeni facebook prijatelj naruči kavu a par minuta kasnije se ponovo pojavi gospodin u odijelu, ugleda ga, priđe njegovom stolu, srdačno se pozdraviše i sjede u stolicu licem okrenut ka meni. Po reakcijama, pogađam da se dobro poznaju. Naruči se još jedna kava i onda poteče razgovor. Moj stol je bio udaljen dva reda od njihovog i mogao sam razumjeti o čemu razgovaraju iako me njihov razgovor nije posebno zanimao.

„On je polutan“, začuh u jednom trenutku kako govori moj nesuđeni facebook prijatelj „i dobro nam dođe za suradnju s njima“. „A i supruga je njihova“, nastavi moj prijatelj, kao da se pravda i mora objasniti o čemu se radi.

Riječ polutan me pogodi pa načuljih uši da čujem o čemu govore. Radilo se sponzorstvu nekog umjetničkog projekta za koje je mom prijatelju trebala pomoć osobe u odijelu, očigledno važne u hijerarhiji ovdašnje vlasti, iako mi je bila nepoznata. Moj prijatelj je trebao novčanu pomoć za projekat u kojem je važnu ulogu očigledno igrao i polutan, kako ga moj prijatelj opisa.

Ubrzo stiže moja poznanica pa propustih nastavak razgovora. Da li je uspio ubijediti osobu u odijelu da mu pomogne u projektu, ne čuh. A nije me posebno ni zanimalo. Ali mi se riječ polutan usjekla u mozak i nikako mi nije dala mira. U kontekstu u kojem je spomenuta, zvučala je kao nešto loše, nešto što je zahtijevalo ispriku, posebno objašnjenje. Jer, kako drugačije protumačiti njeno spominjanje vezano za projekat za koji je trebalo iskamčiti novac od nove vlasti. Polutan je, očigledno, bio važan dio projekta, nije se moglo bez njega a trebalo je opravdati državni novac uložen u takav projekat. On je, bilo je to očigledno, nešto od čega treba zazirati, bojati se, u sredini koja je od početka 92. gotovo potpuno homogena i gdje bilo kakvo narušavanje te homogenosti nije poželjno.

Kroz glavu mi prođoše slike mojih poznanika, polutana, kako ih nazva moj prijatelj, koji, prema onom što sam načuo, sada spadaju u jednu posebnu ljudsku skupinu koja u novim vremenima nije prihvatljiva za sredinu u kojoj su se rodili i odrasli. Pomislih na svoju djecu, i djecu mojih mnogih prijatelja koji također spadaju u tu nepoželjnu skupinu. A šta tek reči za njihovu djecu, od kojih su mnogi polutani na kvadrat, na treću? Gdje su oni prispjeli? Kako će oni biti prihvaćeni u gradu u kojem im je rođen jedan ili oba roditelja?

Ostao mi je taj dan u ružnom sjećanju a prisjetih ga se danas kada se i ovdje u mojoj novoj domovini bude aveti nacionalizma koji su nanijeli ogromne patnje i žrtve u državi u kojoj sam rođen i iz koje sam morao otići. Sve što se danas ovdje događa me podsjeća na situaciju u bivšoj Jugoslaviji prije zadnjeg rata kada su na površinu isplivali nacionalisti i donijeli zlo koje je u crno zavilo na stotine hiljada ljudi. Šta nam se sprema krajem osamdesetih i početkom devedesetih nisam bio svjestan jer me dotadašnje životno iskustvo nije za to pripremilo. Sada, dvadeset i kusur godina kasnije, poslije rata u starom kraju, na stvari gledam drugačije i svjestan sam da se situacija može oteti iz ruku ako se nešto hitno ne uradi. Ako je suditi po onome što se desilo kod nas, narod je glup i lakoga je zavesti. A posljedice mogu biti nesagledive.

Polutana, istina, u novom kraju ima daleko više nego u starom ali snage prošlosti, bez obzira na to, jačaju i sve su glasnije.  I krajem osamdesetih sam mislio da će razum prevladati, da su normalni u većini, ali sam se prevario. Šta će se ovdje dešavati vrijeme će pokazati. A kod nas, u starom kraju, dvadeset i kusur godina nakon rata, biti polutan nije nešto posebno poželjno. Kako sam čuo, odnos je isti i u drugim sredinama. Jer, polutani, su prijetnja onima koji običan svijet drže u stalnom strahu od „njihovih“. Tu njihove „teorije zavjere“ padaju u vodu. Jer, kako objasniti da dvije osobe, jedna „naša“ i jedna „njihova“ mogu živjeti zajedno u ljubavi i slozi“