Milan i Ivan, nastavak

Jedina fotograija iz Zagreba
Davorov razred

Posao oko namještanja je bio pri kraju, ostalo je još par sitnica pa da se nakon duže vremena konačno smirimo i započnemo novi život. U rano popodne, na dan kada je sve konačno trebalo biti na svom mjestu, zazvoni telefon. To nas iznenadi. Gotovo niko, osim moje sestre i gospodina Martona nije znao naš broj. Do sada nas niko nije zvao i zvono telefona je bilo nešto novo, nešto što nas podsjeti na dane normalnog života, onog od prije rata, jer i u Banjaluci zadnju godinu dana taj zvuk se rijetko čuo. Bi nam drago. Bio je to mali znak da i za nas dolaze ljepša, normalnija vremena. Podigoh slušalicu. Na drugoj strani žice začuh glas našeg poznanika, a Nerinog kolege iz razreda i s fakulteta, Milana. Nikada ranije nismo razgovarali telefonom ali sam njegov glas odmah prepoznao. Nakon kraćeg uvoda reče da se poslom nalazi tu u blizini, da je čuo da smo se ovdje smjestili i da bi s jednim kolegom svratio do nas da nas pozdravi. Bi nam drago da ga vidimo jer svaki susret s rajom iz rodnog grada je za nas bio novi doživljaj, prilika da se ispričamo, da saznamo sudbine onih koji su prošli sličan put kao mi. Takvih je u Zagrebu bio popriličan broj i gotovo svaki dan smo dobijeli informacije o našim bivšim sugrađanima, sada izbjeglicama u glavnom gradu Hrvatske. Na neke bi slučajno naletjeli na rijetkim odlascima u centar grada, jer je Trg bana Jelačića bio mjesto gdje su se skupljali, nadajući se da će sresti nekog poznatog iz grada kojeg su morali napustiti.

Dok smo čekali da se ulazno zvonce oglasi, pitali smo se kako nas je Milan pronašao. U Prečko smo se preselili tek prije par dana i samo nekoliko osoba je znalo da smo tu, a još manje ih je znalo broj našeg telefona. S Milanom se u Banjaluci nismo družili i nismo znali da se nalazi u Zagrebu.  Susreli bi se tu i tamo, u gradu, malo popričali, i na tome bi se naši susreti završavali. Sada, u novoj situaciji u kojoj smo se našli, svaki susret s nekim iz rodnog grada je dobijao na važnosti jer smo svi dijelili istu sudbinu. Bili smo protjerani iz našeg grada i valjda zbog toga osjećali smo se kao da pripadamo jednoj velikoj familiji, familiji ljudi koje je sudbina natjerala da iza sebe ostave sve i počnu iz početka u sredini na koju se tek trebalo priviknuti.  Da li smo se ranije družili, nije bilo važno. Za druženje je bilo dovoljno da smo iz istog grada i da dijelimo istu sudbinu. Iznenadnim odlaskom iz grada u kojem smo živjeli cijele naše živote, gdje smo se gotovo svi poznavali, iz okruženju u kojem je vladalo povjerenje u ljude, komšije, radne kolege, bili smo izbačeni iz tih dobro utabanih životnih kolotečina i iznenada smo se našli u novoj sredini koju nismo dobro poznavali a ni ta sredina nije poznavala nas. Bilo nam je mnogo lakše da se razumijemo s nekim koga smo makar površno poznavali, kome smo ponekad u slučajnom susretu samo kimnuli glavom u znak pozdrava, nego da stvaramo nova poznanstva u gradu koji se i sam već pomalo umorio od rata i silnih izbjeglica iz Bosne i okupiranih dijelova Hrvatske. Obično bi pri takvim susretima, pored prepričavanja naših sudbina, čuli informacije o drugima iz starog kraja za koje nismo znali ni gdje se nalaze, ni kako su se snašli u novom okruženju, a istovremeno se i krug poznanika izbjeglih iz grada proširivao.

Nije prošlo ni par minuta od trenutka kada sam spustio slušalicu kada se oglasi zvono na ulaznim vratima. Nera otvori vrata i uvede goste u dnevnu sobu. S Milanom uđe muškarac, moje visine, nešto stariji od mene, meni nepoznat. Upoznasmo se. Ivan ..., predstavi se. Meni se istog momenta upališe svjećice. Ime mi je bilo dobro poznato iako se nismo nikada upoznali. U gradu su prije par godina kružile priče o jednoj aferi u koju je bio uključen Ivan i jedna osoba koju smo poznavali. Ivan je sada tu, ispred mene, daleko od rodnog grada, a spojila nas je ista sudbina. Trgoh se iz razmišljanja, rekoh mu da sam čuo za njega, da je moja sestra radila s njim u istoj firmi, da mi je drago što sam ga upoznao.

Krenu razgovor. Najprije o Banjaluci, staroj raji, njihovim sudbinama, događajima iz prošlosti. Ivan je u Banjaluci bio poznat kao veliki šarmer što je iz njegove priče i ponašanja bilo vidljivo. Pričao je o svojim doživljajima u Banjaluci, o raji koju smo poznavali, pokazivao nam slike. U Zagrebu se dobro snašao. Pokazuje mi slike supruge, starije gospođe, s kućnim ljubimcem, malim psom, u naručju. Milan je šutljiviji iako je bio poznat kao veseljak koji je svojom pričom zabavljao raju. Nera otvori bocu vina, onu koju smo namjeravali otvoriti uveća kada završimo posao u stanu, jer nečim je trebalo počastiti iznenadne goste a drugog pića nismo imali. Plan da vino popijemo uz večeru, sami, kojom smo planirali da proslavimo novi početak, pade u vodu. Kod nas u kući je bio običaj da se gost uvijek počasti i ovaj put nije bio izuzetak. Naš trenutni položaj nas nije promijenio. Nera natoči čaše. Nazdravismo.

Razgovor je tekao dalje sve dok jednog trenutka Ivan iz džepa ne izvadi osobnu iskaznicu i pruži je Neri.

„Znate li gospođo čija je ovo osobna iskaznica?“ upita Ivan.

Nera pogleda iskaznicu na kojoj se nalazila slika starijeg gospodina kojeg nije poznavala. Onda pročita ime na glas. „V... Marton!“

„O, pa to je Coov gazda!“, reče iznenađeno, jer je znala ime mog novog gazde.

„To Vam je gospođo svjetski kirminalac.“ iznenada će Ivan. „Šta god da vam je obećao je čista laž“.

Za trenutak zašutismo. Ivanove riječi nas šokiraše. Javi se tjeskoba, bojazan. Ivanove riječi kao da potopiše sve naše nade. Sreća zbog dobijenog posla, planovi za budućnost, odjednom se istopiše. Zar je to moguće? Od kuda to Ivan zna? Kako zna da mi je Marton ponudio posao? Od kuda mu Martonova osobna iskaznica?

Da bi pojačao utisak onoga što je upravo izrekao, Ivan pažljivo zavuče ruku u kožnu torbu koju je donio sa sobom i iz nje izvuče pištolj. Ali ne bilo kakav. Bio je to pištolj neobičnog oblika, kakav se mogao vidjeti u američkim akcionim filmovima. Bio je nalik pištoljima kojima su se u filmovima kriminalci obračunavali, ubijajući jednim metkom trojicu protivnika. Nisam znao da takvi pištolji zaista postoje. Mislio sam da su ih pravili samo za potrebe filmova kako bi impresionirali gledaoce. Ovaj koji je Ivan izvadio i stavio na stol je bio srebrn, uz to iz izgraviran, s interesantnim gravurama sličnim onim na starinskim tepisima.

Uzeh ga u ruku. Bio je težak i, činilo mi se, nepraktičan za upotrebu. Pravi pištolj nisam držao u rukama nikada u životu. Sjećam se da sam kao dijete jednom dobio pištolj na vodu i to je bilo sve moje iskustvo s pištoljima. Sada sam u ruci prevrtao pravi, istina malo drugačiji od onih koje sam tu i tamo imao priliku vidjeti.

„To ti je Uzi, pištolj koje prave Židovi. Gospodin Marton ga je naručio za Tuđmana i planira da mu ga pokloni za rođendan. Pištolj je srebreni, sa ugraviranom posvetom“, reče Ivan, pokazujući mi posvetu koju, onako zbunjen, u prvi trenutak nisam primijetio.

Ivan nastavi pričati o pištolju, Martonu i njegovoj ulozi u svemu tome. Gospodin Marton i Tuđman su bili prijatelji od davnina, još od doba kada je Marton bio direktor Sljemena, i upravo na Tuđmanov poziv Marton se vratio u Hrvatsku početkom devedesetih, objasni Ivan. Ivan je Martonov čovjek od povjerenja i zbog toga ga je Marton izabrao da vodi aktivnosti oko izrade pištolja. A Martonovu osobnu iskaznicu i pištolj drži kao zalog dok mu Marton ne isplati novac za posao koji je za njega uradio, objasni Ivan.

Dok sam slušao Ivanovu priču, iako sam bio šokiran, nisam to htio pokazati pred gostima. Rekoh da sam jako iznenađen onim što sam čuo i da ne mogu da vjerujem da je ono što mi reče za gospodina Martona istina. Na mene je on ostavio utisak pravog gospodina, poslovnog čovjeka koji je godinama živio na zapadu na kojem je prihvatio određen način ponašanja, da mi je poznato da je u starom kraju pokrenuo nekoliko, koliko je meni bilo poznato, uspješnih biznisa i da ne mogu da vjerujem da se radi o svjetskom kriminalcu.

Ivan mi reče da on s Martonom radi već nekoliko godina, da je ono što govori istina i da budem veoma oprezan. Reče mi da mu ne vjerujem na riječ i da ću se ubrzo uvjeriti da je sve što mi je obećao laž. Pitao me je da li sam Martonu nešto obećao. Rekoh mu za računare a on mi na to doda da sam napravio veliku grešku i da na računare, ako ih unesem u prostorije poduzeća, mogu zaboraviti. Jedan od razloga zašto su on i Milan navratili je upravo njihova želja da me upozore šta me čeka i da me pripreme.

Još, onako usput, doda da od Martona mogu izvući dobru lovu ako znam kako da to uradim.

Nisam ga htio pitati šta to znači jer u životu nikada nisam radio nešto nepošteno, protiv zakona. Poznavao sam ljude koji su, koristeći se raznim marifetlucima, dobro zarađivali ali me to nikada nije zanimalo. Ni u Profesionali, u kojoj sam proveo skoro petnaest godina, nisam volio radne kolege koje su se i rukama i nogama borile da zarade što više. Sastanci na kojima se raspravljalo o stimulacijama koje su se dijelile za radne zadatke su mi oduvijek bili odvratni. Na njima se pokazivala prava priroda pojedinaca koji su nastojali da što više ugrabe samo sebi, ne vodeći računa o ostalima koji su također učestvovali na projektima.

Milan i Ivan se zadržaše još jedno desetak minuta. Nakon što smo popili vino namijenjeno proslavi našeg useljenja u stan i početka nove etape u našim životima, pozdravismo se i oni odoše. Bio je to naš zadnji susret. Nikada ih nakon toga nisam vidio.

Nera i ja ostadosmo sami. U prvom momentu ništa nismo govorili. Iznenadna posjeta nas je ostavila bez riječi. Kroz glavu su mi prolazile razne misli. Ako je istina ono što mi Ivan reče, napravio sam najveću grešku u životu. Upecao sam se na obećanje o poslu, dobroj plaći, osiguranoj budućnosti. Za najamninu smo uložili posljednju ušteđevinu i nismo imali više ni marke. Stan smo platili šest mjeseci unaprijed i bez stalnih primanja bi se morali ponovo seliti nazad kod sestre u nezavršeno potkrovlje bez prozora i izolacije. Kako bi to izgledalo tokom zime, koja se približavala, nisam mogao ni zamisliti. Ali, drugog izbora nismo imali. Bilo kakav stan, bez posla, ne bi mogli plaćati. Sestra nam je bila jedini opcija. Da nije bilo nje ne znam šta bismo mogli uraditi.

Problem bi bila i škola za djecu. Uspjeli smo ih upisati u školu u naselju a nakon isteka najma za stan morali bi ih prebacivati u novu školu koja je bila jako udaljena od kuće u kojoj je sestra živjela. Da bi stigli do škole morali bi koristiti gradski prevoz. Bila bi im to treća škola u manje od godinu dana. Odlazak iz Banjaluke je za njih bila velika promjena. Stigli su u novu sredinu gdje su trebali upoznati nove nastavnike i nove drugare a za šest mjeseci bi ih čekalo sve to ponovo. Ni mi se nismo radovali promjenama, a oni još manje. Kod sestre nisu imali ni mjesta za učenje jer je kuća već bila prepuna. U jednoj sobi su spavali ona i unuka joj, ponekad i rođaka iz Mostara, u drugoj sin Dražen sa suprugom. Jedini stol je bio onaj u kuhinji u koju su se svi skupljali jer se ona jedina grijala. U potkrovlju se zimi sigurno ne bi moglo boraviti a zbog stvari koje su zauzimale sav prostor, nikakav stol se nije mogao ni smjestiti.

Tu noć oka nisam sklopio razmišljajući šta uraditi. Pored straha da od posla neće biti ništa, problem su mi bili kompjuteri koje sam obećao iznajmiti novoformiranoj firmi. Prema Ivanovoj priči, ako ih unesem u firmu, na njih mogu zaboraviti. Ovako, možda sam ih mogao prodavati, jedan po jedan, kako bi došli do novca za osnovne životne potrebe. Sestra nas ne bi ostavila na ulici, ne bi bili gladni, ali povratak u Ježdovec nije mogao biti dugoročno rješenje za nas.

Morao sam smisliti način kako da se izvučem iz ove situacije a da ne naljutim novog gazdu. Odjednom mi sinu ideja. Pošto je od našeg prvog razgovora o poslu na kojem sam mu spomenuo kompjutere prošlo više od mjesec dana, odlučio sam da ću gospodinu Martonu reći da sam kompjutere u međuvremenu iznajmio jer nisam imao od čega živjeti. Objasnit ću mu da sam mislio da od posla nema ništa i da nisam imao drugog rješenja. Ponudit ću mu da u firmu donesem kompjuter koji sam ostavio za sebe. Činilo mi se to kao dobar izgovor. Na taj način bih, ako je istina što mi je Ivan rekao, ostao samo bez jednog kompjutera.

Sutradan ujutro se uputih u Jarun. Pješice. Jutro je bilo lijepo a do Martonovog stana mi je trebalo nešto manje od sat vremena laganog hoda pa sam imao dovoljno vremena da se pripremim za razgovor. Taj dan smo trebali dogovoriti detalje o poslu, utvrditi plaću, otići do kuće u kojoj će firma bit smještena, a trebao sam dobiti i nešto novaca kao predujam. Bar je takav bio dogovor.

Marton je stanovao u novijoj zgradi s nekoliko stanova, u kojoj je svaki stan zauzimao tri etaže i imao zaseban ulaz i garažu. Takvih zgrada u Banjaluci nije bilo. U njoj su živjeli bogatiji zagrepčani a gospodin Marton je očigledno bio jedan od njih.

Stigoh do zgrade. Zazvonih. Gospodin Marton otvori vrata elektronski i reče mi da se popnem na prvi sprat. Bojažljivo uđoh i popeh se na sprat na kojem se nalazila velika, moderna, kuhinja  s velikom trpezarijom. Zatekoh ga za stolom. Doručkovao je. Pozdravismo se i on poče razgovor. Reče mi da će me nakon razgovora odvesti do kuće u kojoj će NT Computing biti smješten. Radi se o porodičnoj kući na Šalati u čijem jednom dijelu živi njegova kćerka sa sinom. Poslovni prostor će trebati adaptirati jer je do sada korišten kao slikarski atelje njegovog sina. To će biti moj posao. On će me upoznati s njegovim prijateljem kojeg ću kontaktirati kada mi treba bilo kakva pomoć u vezi adaptacije. On poznaje ljude koji će obaviti adaptaciju a ja trebam da odlučim šta treba uraditi i da nadgledam radove. Iz džepa izvadi par hiljada njemačkih maraka i reče mi da hiljadu uzmem sebi kao prvu plaću i dodatne troškove a da ostatak koristim za troškove adaptiranja poslovnog prostora. Nije tražio od mene da potpišem bilo kakav papir. To me malo iznenadi jer nisam očekivao da će mi dati novac bez ikakvog dokaza. U tom trenutku se sjetih Ivana i njegove priče kako ga mogu iskoristiti. Dok sam razmišljao o tome, čudeći se da je tako naivan i da mi daje novac bez priznanice, gospodin Marton reče.

„Kada adaptiramo prostor, tada ćeš donijeti svoje računare!“

U tom trenutku sjetih se šta mi je Ivan rekao. A istovremeno shvatih da gospodin Marton i nije tako naivan. Računare sam spomenuo samo jednom i on to nije zaboravio. Nisam imao kud, morao sam mu reći ono što sam planirao. Prikupih hrabrost i što sam mogao ležernije rekoh mu da sam računare, sve osim jednog kojeg sam ostavio za sebe, rentirao na šest mjeseci jer nisam imao od čega živjeti a on mi se nije javljao. Sada ugovor ne mogu prekinuti ali spomenuh da imam taj jedan koji ću odnijeti u poslovni prostor kada bude gotov.

Moja priča mu se nije svidjela, osjetio sam to po njegovoj reakciji. Gotovo ljutitim glasom mi reče kako smo se dogovorili da ću računare prenijeti u NT Computing i da je on na to računao. „Mislio sam da smo se dogovorili“, reče. Pokušao sam mu objasniti da nisam imao drugog izbora ali po njegovim reakcijama je bilo jasno da mu se moj potez nije svidio. Šta je, tu je, mislio sam. Nisam pokušavao da se dodatno pravdam jer sam imao utisak da bi to moglo samo pogoršati situaciju.

Završio je s doručkom i zajedno siđosmo do garaže u prizemlju gdje je bio parkiran njegov Mercedes. Sjedoh u auto i pođosmo prema centru grada. Nismo puno razgovarali. Računari su se, čini mi se, ispriječili između nas.

Moj prvi da na poslu u Zagrebu nije počeo najbolje. Naredni dani će donijeti još mnoga uzbuđenja.

P.S.
Ivana i Milana više nikada nisam sreo. Da li je pravi razlog njihove iznenadne posjete bila želja da me upozore ili nešto drugo, nikada nisam saznao. Pripremajući materijal za knjigu, na Internetu sam pronašao zanimljive detalje o glavnim junacima ove priče.

Milan se dobro snašao u Hrvatskoj, radi u vladinoj instituciji, gdje je na vrlo visokoj poziciji.

O Ivanu ne znam ništa osim što sam njegovo ime pronašao na Internetu kada sam prije izvjesnog vremena tražio informacije o bivšim suradnicima UDBE u našem gradu. Bio je suradnik UDBE za vrijeme dok je živio u Banjaluci u koju se doselio iz rodnog Imotskog. Skupljao je informacije o ponašanju osoba iz okruženja u kojem se kretao a bilo je to društvo koje se bavilo muzikom. Njegov rad je ocjenjen visokom ocjenom a s liste suradnika je skinut neposredno prije zadnjeg rata.

I prošlost gospodina Martona je interesantna. Pored poslova o kojima se u priči govori, u davnoj prošlosti je bio pripadnik KOS-a (Kontra-obavještajne službe) bivše Jugoslavije. Za vrijeme svoga direktorovanja u tvornici Sljeme, bio je i jedan od osnivača istoimenog hrvačkog kluba koji je jedno vrijeme bio rasadnik talenata i osvajača mnogih medalja na domaćim i međunarodnim takmičenjima. A još je interesantnija informacija da je gospodin Marton, pred kraj rata u Bosni, svojim značajnim prilogom  (šezdeset hiljada američkih dolara) pomogao bosanskoj armiji. Ovaj svijet je napustio prije desetak godina.

Život je pun iznenađenja. Koliko god mislili da znamo s kim se družimo i ko nam je prijatelj, nađemo se zatečeni događajima koji kroje našu sudbinu.