Motovun, prošlog ljeta

Kako vrijeme brzo leti. Kao da sam jučer bio u starom kraju a evo prošla je skoro čitava godina dana.

Ostala mi je ta zadnja posjeta u lijepom sjećanju jer sam se družio sa starom rajom s kojom se rijetko viđam. A malo sam i obilazio krajeve u kojima nikada ranije nisam bio a nisam znao da će mi, jednog dana, ti obilasci biti kao i ostala putovanja po svijetu. Stari kraj je daleko, jako daleko, i na tu stranu ne idem često jer mi do odredišta obično treba skoro 24 sata.

Prošle godine sam konačno posjetio i Motovun, taj poznati gradić-selo smješteno na jednom od mnogobrojnih brda Istre. Gradić je od 1999. godine poznat po filmskom festivalu koji se održava sredinom ljeta.

U pohode Motovuno smo Eko i ja pošli nakon obilaska Pazina. Dan je bio prilično topal, spremala se kiša. Vozili smo se lokalnom cestom pogledajući u nebo, nadajući se da nas sreća neće napustiti. Međutim, negdje na pola puta se spustila prava oluja. Kiša je padala tako jako da smo se morali zaustaviti pokraj ceste dok se vrijeme ne smiri. Kada je kiša malo popustila, nastavili smo prema odredištu, iako je izgledalo da će nam zadovoljstvo obilaska biti pokvareno. Čovjek se ne osjeća prijatno kada vrijeme ne surađuje a nas dvojica, uz to, nismo imali ni kišobran koji bi nas mogao zaštiti.

Vozeći se prema odredištu stigosmo do vidikovca s kojeg se pružao lijep pogled na gradić. Odlučismo da popijemo kavu u malom restoranu s pokrivenom terasom. Kiša je sipila a mi smo polako ispijali kavu nedajući se da se uskoro pojaviti sunce. Za susjednim stolom je sjedila familija. Majka, otac i tri kćerke, stranci, gotovo da nisu izmijenili ni riječ. Bilo je žalosno vidjeli pet odraslih osoba za jednim stolom kako cijelo vrijeme bulje u mobilne telefone kao da se sva ljepota i sreća svijeta skrila u to tehnološko čudo suvremenog svijeta. Kuda će nas nove tehnologije odvesti niko ne zna. Ako je suditi po onome što prumjećujem oko sebe, budućnost dolazećih generacija mi se ne čini svijetlom. Na sreću, neću tome biti svjedok.

Kiša uskoro presta i Eko i ja se zaputismo ka našem cilju. Gradić na vrhu brda zablista na ljetnjem suncu koje se pojavi iza teških oblaka koje je onaj gore tjerao po nekom svom planu. Imali smo sreće. Kišobran nam neće trebati. Ne bi mi bilo drago da mi Motovun ostane u sjećanju po ružnom vremenu jer, iz dosadašnjeg iskustva, znam da ga više nikada neću posjetiti.

U podnožju brda nas dočeka iznenađenje. Do gradića se ne može autom. Mora se pješačiti a za nas, lizu sedamdesetih, to baš nije lako. Ali, šta je, tu je. Platismo parking i polako se zaputismo asfaltiranom cestom koja se penje obodom brda, s kućama stješnjenim uz padine, s veoma malo prostora ispred. Ali i tu, u to malo prostora, vlasnici kuća su našli mjesta da smjeste pokoju stolicu, da se nađe pri ruci kada se odmaraju od svakodnevnog rada.

Stigosmo do dijela mjesta gdje je asfalt zamijenila kaldrma. S obe strane uske ulice su načičkane stare kuće u kojima su smještene male trgovine, uglavnom suvenira. Na moje veliko iznenađenje primjetih da se ovom uskom, strmom uličicom odvija saobraćaj. Bilo je zanimljivo gledati kako se dva auta mimoilaze na ulici na kojoj jedva da ima mjesta za jedan. Domaćini, o čijim se vozilima radi, očegledno imaju puno iskustva u manevriranju, jer za nas, posebno iz USA gdje su ulice široke a parkinzi prostrani, bi to predstavljalo nerješiv problem.

Uskoro stigosmo do kapije grada. Turista je prilično, čuju se razni jezici. Šetamo polako, zagledamo stare građevine, zavlačimo se u „sokake“ gdje vlada tišina. Hodamo zidovima utvrde koja opasuje grad. Fotografišem. Iz gradića puca pogled na okolinu, na sve četiri strane svijeta. Kroz dolinu se provlači rijeka Mirna a vidi se i cesta koja se smjestila odmah uz nju. Na okolnim brdima se vide vinogradi. Kažu, tu se uzgajaju poznata istarska vina Teran i Malvazija. Stižemo i do mjesta gdje se održava filmski festival. Primjećujem reklamu. Zamišljam kako je lijepo uveče, na otvorenom, gledati filmove u lijepe istarske večeri. Da ostajem duže, možda bih pokušao dobiti kartu.

Naš obilazak završavamo na malom gradskom trgu ispred crkve Sv. Stjepana. Na trgu je i cisterna iz koje se cijeli Motovun snabdijeva vodom.

Vraćamo se do parkinga istim putem. Ispred kuća primjećujem ukućane koji koriste lijepo poslije podne da uživaju na blagom suncu. Razmišljam o mojim američkim komšijama koje rijetko izlaze iz kuća iako su im dvorišta prostrana, lijepo uređena i imaju sve pogodnosti dok naš narod koristi i najmanji komadić zemlje da bude na vani.

Sjedamo u auto i vozima nazad u Ližnjan. Iza nas ostaje mali gradić na vrhu brda kao lijepa uspomena na stari kraj čije ljepote mnogi od nas nisu znali cijeniti sve dok nas život nije odveo daleko od njega. Priynajem, jedan sam od tih. Ali, što kažu naši stari „nikad nije kasno“. Nadam se da će me sudbina još koji put odvesti na ovu stranu jer u Istri se ima šta vidjeti.

Uska kaldrmisana ulica, još mokra od kiše

"Gužva" na glavnoj "prometnici"

Orva gradska kapija

Bašta restorana s prekrasnim pogledom na okolinu

Domaći proizvodi na prodaju

Glavni trg