Preko vode do slobode

Zgrada Tehničke škole koju sam nekad davno pohađao

Bliži se juni, mjesec kada se u starom kraju slave godišnjice matura. I moja raja iz razreda će se okupiti da proslavi 50 godina od kada smo zadnji put prešli prag nekada poznate i naširoko priznate Tehničke škole, nekada smještene da brdašcu iznad Gradske tržnice, u susjedstvu davno porušene Gimnazije.

Na proslavu neću ići, ne uklapa mi se u već ranije napravljene planove a i daleko je. Nisam bio ni na nekoliko ranijih a kada sam zadnji put bio više se ni ne sjećam. U međuvremenu nas je nekoliko školskih kolega napustilo jer smo ušli u godine kada se nešto tako može očekivati. Da li ću biti u prilici da se ponovo vidim sa starom rajom iz razreda teško je reći. Pored daljine, nemam ni neke posebne želje jer od zadnjeg susreta je prošlo jako puno vremena, mnogo se toga u međuvremenu dogodilo, promijenili smo se, jer sredine u kojima živimo, htjeli mi to ili ne,  utiču na naše živote i nismo više isti kakvi smo bili prije 50 godina.  

Tehnička škola nakon "oslobođenja"

A ni škola u koju smo nekada s ponosom išli nije više ono što je nekada bila. Kako se u starom kraju sada cijene neke druge vrijednosti, znanje ne kotira visoko. Škola je još davno premještena u drugi objekat (razlog ne znam) a kako sada stvari stoje, od nekada cijenjene ustanove nije ostalo gotovo ništa. Ako je suditi po članku danas objavljenom u „Nezavisnim novinama“, odlazak na nastavu je zapravo odlazak u pakao. Krov objekta već odavno prokišnjava, vlaga je na sve strane i smrad od nje se osjeti svuda, u neke prostorije je čak opasno ulaziti.

U holu škole

Kako je moguće da je jedna obrazovna ustanova mogla spasti na ovako niske grane u dijelu bivše mi domovine za koju njen glavni baja kaže da je njen bolji dio? Kako je moguće da se učenici ne bune? A šta je s roditeljima? Zar je moguće da je opijenost nacijom jače od svega drugoga? Zar se ama baš niko ne buni? Šta je sa bivšim učenicima ove škole od kojih su neki na visokim pozicijama u vlasti? Zar je i njima svejedno?

Izgleda da je tako. Narod u mom bivšem gradu očigledno više cijeni „slobodu“ osvojenu u „oslobodilačko-odbrambenom“ ratu a sve ostalo je manje važno. Čitam nedavno kako se prave planovi da se na budućem trgu ili parku na mjestu bivšeg Zenita podigne spomenik borcima palim za „slobodu“ manjeg blentiteta i siguran sam da to ogromna većina građana podržava. Za spomenik će novca biti ali zato ga za saniranje škole nema. Koga je više briga hoće li nove generacije steći znanja koja će im omogućiti pristojan život (moje kolege iz razreda su živi primjer o čemu govorim), bitno je da nauče da su im balije i ustaše krivi za sve njihove probleme, pa vjerojatno i za očajno stanje u njihovoj školi.

Zgrada u koju sam išao četiri godine, sticao nova znanja, družio se s rajom, proveo, čini mi se, najljepše godine svoje mladosti, je i dalje na istom mjestu kao simbol jednog vremena koje je zauvijek prošlo. Odlaskom njenih posljednjih generacija u „vječna lovišta“ i ona će jednog dana biti zaboravljena. A simbol novog vremena, i novih vrijednosti, je objekat koji, nažalost, i na sramotu mnogih, sada nosi njeno ime.

Voda iz naslova priloga

Napomena: slike nove škole su preuzete iz članka "Nezavisnih novina".