SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, May 18, 2017

Preko vode do slobode

Zgrada Tehničke škole koju sam nekad davno pohađao
Bliži se juni, mjesec kada se u starom kraju slave godišnjice matura. I moja raja iz razreda će se okupiti da proslavi 50 godina od kada smo zadnji put prešli prag nekada poznate i naširoko priznate Tehničke škole, nekada smještene da brdašcu iznad Gradske tržnice, u susjedstvu davno porušene Gimnazije.

Na proslavu neću ići, ne uklapa mi se u već ranije napravljene planove a i daleko je. Nisam bio ni na nekoliko ranijih a kada sam zadnji put bio više se ni ne sjećam. U međuvremenu nas je nekoliko školskih kolega napustilo jer smo ušli u godine kada se nešto tako može očekivati. Da li ću biti u prilici da se ponovo vidim sa starom rajom iz razreda teško je reći. Pored daljine, nemam ni neke posebne želje jer od zadnjeg susreta je prošlo jako puno vremena, mnogo se toga u međuvremenu dogodilo, promijenili smo se, jer sredine u kojima živimo, htjeli mi to ili ne,  utiču na naše živote i nismo više isti kakvi smo bili prije 50 godina.  

Tehnička škola nakon "oslobođenja"
A ni škola u koju smo nekada s ponosom išli nije više ono što je nekada bila. Kako se u starom kraju sada cijene neke druge vrijednosti, znanje ne kotira visoko. Škola je još davno premještena u drugi objekat (razlog ne znam) a kako sada stvari stoje, od nekada cijenjene ustanove nije ostalo gotovo ništa. Ako je suditi po članku danas objavljenom u Nezavisnim novinama, odlazak na nastavu je zapravo odlazak u pakao. Krov objekta već odavno prokišnjava, vlaga je na sve strane i smrad od nje se osjeti svuda, u neke prostorije je čak opasno ulaziti.
U holu škole
Kako je moguće da je jedna obrazovna ustanova mogla spasti na ovako niske grane u dijelu bivše mi domovine za koju njen glavni baja kaže da je njen bolji dio? Kako je moguće da se učenici ne bune? A šta je s roditeljima? Zar je moguće da je opijenost nacijom jače od svega drugoga? Zar se ama baš niko ne buni? Šta je sa bivšim učenicima ove škole od kojih su neki na visokim pozicijama u vlasti? Zar je i njima svejedno?

Izgleda da je tako. Narod u mom bivšem gradu očigledno više cijeni slobodu osvojenu u oslobodilačko-odbrambenom ratu a sve ostalo je manje važno. Čitam nedavno kako se prave planovi da se na budućem trgu ili parku na mjestu bivšeg Zenita podigne spomenik borcima palim za slobodu manjeg blentiteta i siguran sam da to ogromna većina građana podržava. Za spomenik će novca biti ali zato ga za saniranje škole nema. Koga je više briga hoće li nove generacije steći znanja koja će im omogućiti pristojan život (moje kolege iz razreda su živi primjer o čemu govorim), bitno je da nauče da su im balije i ustaše krivi za sve njihove probleme, pa vjerojatno i za očajno stanje u njihovoj školi.
Zgrada u koju sam išao četiri godine, sticao nova znanja, družio se s rajom, proveo, čini mi se, najljepše godine svoje mladosti, je i dalje na istom mjestu kao simbol jednog vremena koje je zauvijek prošlo. Odlaskom njenih posljednjih generacija u vječna lovišta i ona će jednog dana biti zaboravljena. A simbol novog vremena, i novih vrijednosti, je objekat koji, nažalost, i na sramotu mnogih, sada nosi njeno ime.


Voda iz naslova priloga




Napomena: slike nove škole su preuzete iz članka "Nezavisnih novina".

Labels:

2 Comments:

Anonymous sega said...

Dragi moji, postovani blogeri kao i svi bivsi i sadasnji ucenici ove skole (jedan sam od tih) moje prvo pitanje i odgovor je: kako ce jedno drustvo gdje je unistena privreda da finansira skolstvo, zdravstvo, kulturu,sport itd. NIKAKO jer je to nemoguce i nepoznato u svijetu! Zar se moze vise ocekivati u jednoj sredini "satkanoj" od krminalaca ?? Kada covjek cita tamosnja "nasminkana" sredstva informisanja i ne izgleda bas tako, sve crno. Medjutim, ako otvorite dugogodisnji blog kojm se bavi SlobodanVaaskovic.blogspot.com tada vam se zavrti u glavi. Ponekad se pitam, dali sam se rodio tamo, kako je sve to moguce? Prevara za prevarom, afera za aferom i tako godinama, u nedogled ! Kazu, da je i u nasim krajevima demokratija, visepartijski sistem ....iako to nema nikakve veze sa demokratijom. Nego, moram da spomenem jednu politicku provalu, humor, vic ili nazovi kako hoces a dolazi iz naseg rodnog grada, sa vrha (ali oni to rade ozbiljno): .... ukoliko se proda rudnik (Ljubija) bice isplacene penzije! Koliko su ljudi zadovoljni? .. dali vide dalje od nosa?, najtragicnije je to da bas nitko ne reaguje na to. Nema masovnog bunta, protesta ili slicno sto je za mene pokazatelj da je narod zadovoljan i da nema problema.
Propadanje jedne Tehnicke skole je jedno nista, sitnica u odnosu poslove koji se "odradjuju". Slobodan Vaskovic ih dobro prati.
Pozdrav svima.
Sega

Thursday, 18 May, 2017  
Anonymous Aljosa Mujagic said...

Postovani Milane,

prosle godine je bilo 50 godina od moga maturiranja u Gimnaziji, koja se dotada mogla diciti plejadiom privrednika, politicara,ljekara, inzinjera svih profila i pedagoga, kao i boraca u NOB-eu koji ugradise zivote u Jugoslaviju nase mladosti. Nazalost mnogi iz moje generacije zaplivase u vode nacionalizma i sto mi se ogadilo te nisam htio da prisustvujem tom skupu. Iz priloga koje je postavila moja koleginica Jasna Popovic dj.
Mujakovic vidio sam da je to uglavnom bio skup djevojaka od kojih i danas cjenim dobar broj, te bivsih kolega, sada poznanika. Mnogi od njih su ucestovali ili imali djecu uzrasta da uzmu ucesce u "oslobodilacko grabeznom ratu", na ovaj ili onaj nacin, a da sebe ili njih nisu odgajali da prije svega budu posteni ljudi, neki i vjernici, ali da ne cine drugima, sto je u bibliji ili prije nje napisano, ono sto ne zele da bude njima uradjeno. Mnogi koji ostadose u Banja Luci nisu imali kurazi, da nekazem nesto ruznije, da osude to sto se dogadjalo i da pomognu da se genocid protjeravanja 70 hiljada gradjana, najvise Bosnjaka Muslimana i Hrvata, te urbicida rusenjem bogomolja, ubijanjem svestenih lica i sugradjana, istjeravanjem sa posla i iz kuca i stanova, i sl., osudi. Svojom sutnjom su prakticno potvrdili saglasnost sa dogadjanjima koja su se tada desavala a ni vise od dvadeset godina necuh javno izvinjenje nazovi politicara za sve sto pomenuh. Danas kada se susretnes sa nekim, bukvalno bez mogucnosti da izbjegnes susret, vrlo cesto cujes pitanje: Tko nam uradi ovo?! Zaista pitanje oko kojega se vrti drugo jeli starija koka ili jaje.
To su razlozi da kada dodjem tamo punim benzin u Bihacu ili u Hrvatskoj, ako idem preko Bosanske Gradiske, cvjece takodje, posjetim mezare roditelja i rodjaka te nastojim da sto prije napustim taj glib u koji je gurnut grad. Necu da spominjem fabrike kojih vise nema, saobracajna preduzeca i cestovne veze prema svim krajevima bivse domovine.

Sa druge strane vecina nas protjeranih teskim radom, uz probleme koje je donosila nova sredina i strani jezik, koji nazlost vecina nije znala, izdignusmo se iz pepela kao Feniks, postizuci dobre rezultate i uklapanje u novu sredinu sa najvecim uspjehom nase djece koja ako su naporno radila u novim sredinama poletjese zaista visoko, uzdizuci nasu BiH kao ambasadori bez obzira da li to htjeli ili ne. Vremenom ce BiH za njih biti turisticka destinacija dok sjecanja iz djetinjstva ne poblijede i dok ne nadju kutak na ovoj planeti gdje ce se osjecati ljepse i gdje ce biti dobro docekani, za razliku od BiH gdje smo mi iz "dijaspore" dobro dosli da posaljemo ili ostavimo novce.

O kvalitetu kadrova koji su izlazili is Tehnicke skole, a koji su dali ogroman doprinos obnovi i daljnjoj izgradnji zemlje, moze se dosta napisati, posebno od vas koji ste je pohadjali, kao i moj rahmetli brat, koji mi je mnogo pricao o kvalitetnim profesorima koji su ga ucili i pripremali za zivot. Sjecam se izlozbi kokosiju i golubova u skoli koja se zidala na mahove dok konacno nije imala izgled kao u vrijeme tvoga skolovanja. Danas ona pokazuje sliku drustva i struktura koje zive u manjem entitetu nazvanom "Republika Srpska", koja bi, da je zaista tako vole i cjene, nakon vise od dvadeset godina poslije agresije trebala da izgleda drugacije. Danas mozemo procitati o uspjesima pojedine djece iz obe skole koja su se svojim radom izdigla iznad kaljuze koja ih okruzuje ali koja ce ih ugusiti ukoliko ne napuste to podrucje, sto ce se najvjerovatnije i desiti.

Spomenik treba da se podigne da ljudi vide koliko je izginulo mladosti za fasisticke ciljeve, pod uslovom da to neobrazovani svjet vidi.

Hvala ti na clanku koji me ponuka da izlijem dio svoje gorcine koji se u tom periodu nakupljao, djelom ostao, ali najvise obrisan uspjehom nas i djece u novim domovinama.

Pozdrav. Aljosa Mujagic

Thursday, 18 May, 2017  

Post a Comment

<< Home