Iznenadni susret

Pittsburgh u pozadini

Prije dva dana nam iz San Francisco-a u posjetu dođoše Nataša i Adrian. Mama došla sa sinom na tkz orijentaciju na, u svijetu, poznati i priznati Carnegie Mellon University koji se nalazi u Oakland-u, jednom od dva gradska jezgra Pittsburgh-a.

Natašu sam upoznao davno, još prije ovog zadnjeg rata. S Jasminom, njenim suprugom, sam uspostavio poslovni kontakt kada sam se odlučio za privatni biznis. Jasmin, izuzetno pametan momak rodom iz Dervente, je razvio odličan programski paket za poslovanje stambenih zadruga. Ne sjećam se kako smo započeli suradnju ali se sjećam kako smo lijepo surađivali jer Jasmin je i izuzetno draga i poštena osoba. On je nalazio kupce za svoj program a ja sam bio zadužen za instalaciju i podršku. Jednom prilikom sam se upoznao s Jasminovom suprugom Natašom, također veoma pametnom mladom ženom, koja se veoma uspješno bavila poslom u istoj struci kao Jasmin. Njih dvoje su se upoznali na studiju u Sarajevu, zaljubili se i ljubav okončali brakom. Lijepo su živjeli u Sarajevu sve dok nije počeo rat. A onda su i njih dvoje, kao i većina u „mješanim“ brakovima, morali ići.

Adrian i downtown

Jasmin je stigao u Zagreb a nedugo potom i mi. Tu smo se slučajno našli i ponovo počeli poslovno surađivati jer je trebalo preživjeti. Nataša je ostala u Bosni. Jasmin i ona nisu mogli komunicirati ali sam, preko banjalučkog Caritas-a i moje familije koja je ostala u Banjaluci, uspio uspostaviti kontakt. Za njih je to bila velika stvar jer bila su to gadna vremena kada se u Bosni svašta dešavalo.

Hiljadu devesto devedeset četvrte Jasmin i Nataša odoše u USA. Dva mjeseca kasnije stigosmo i mi. Bio je to program namijenjen za miješane brakove iz Bosne. Da li je to bio dio politike međunarodne zajednice ili slučajnost, ne znam, ali znam da su te godine mnogi stanovnici Bosne iz miješanih brakova završili u USA bez nekih velikih teškoća. Čini mi se da smo bili prepreka za kasniju podjelu države po etničkom principu jer se nismo uklapali u taj koncept.

Bilo kako bilo, mi završišmo u Pittsburgh-u na istočnoj obali USA a Nataša i Jasmin u San Francisco-u, na zapadanoj obali. Ponovo uspostavismo kontakt, naravno, telefonom. Ponekad bi izmijenili "emaliove" a za Božić bi stizale čestitke iako ni oni a ni mi nismo religiozni. Nera i ja se skrasismo u predgrađu Pittsburgh-a a Nataša i Jasnim u Sunnyvale-u, predgrađu San Francisko-a. Nas dvoje nađosmo poslove u struci a ista sudbina zadesi i Natašu i Jasmina. Pametni a mlađi od nas, dobiše dobro plaćene poslove. Bilo je planova za posjete ali se oni nikada ne ostvariše.

Carnegie Mellon University u pozadini

Tokom vremana kontakti se urijediše. Vrijeme čini svoje a i američki način života zahtijeva cjelodnevnu angažiranost pa čovjek, htio to ili ne, sve više vremena mora posvetiti svakodnevnim obavezama, čak i kada ode u penziju. Zbog toga nas izuzetno obradova telefonski poziv prije nekoliko dana.

Javi se Jasmin. Kaže, sin mu primljen na CMU i Nataša i sin dolaze u Pittsburgh. Kaže da bi nas voljeli vidjeti.  A nama drago. Iako smo u velikim frkama (Nera odlučila da mijenja kuhinju a uz to rušimo i nekakav zid pa je u kući vašar, kao da je pala bomba), dogovorismo se kako će nas naći.

Na kampusu

I tako, u prošlu subotu, Nataša i Adrian svratiše do nas. Umorni od puta (avion kasnio nekoliko sati) ali sretni što su u gradu gdje će Adrian provesti naredne četiri godine. Dočekasmo ih s purom i pavlakom, našim doručkom koji jedemo vikendom a Nataša obradova Neru poklonima iz njenog dvorišta. Bilo je tu svašta, a posebno su me impresionirali veliki plodovi limuna. Nakon doručka, Adriana smjestismo u prizemlje da malo odspava a mi popismo kavu uz prijatan razgovor. Tema bezbroj. Nataša je ugodan sagovornik, kao da se znamo godinama. Teško je u par sati ispričati šta se za posljednjih dvadeset i kusur godina događalo. Pregledaju se slike, onako na brzaka. Ima ih na hiljade.

U obilazak grada krenusmo poslije dvanaest. Dan prekrasan, sunčan, iako malo pohladan. Popodne će biti znatno toplije a još toplije će biti narednih dana. Plan smo morali promijeniti jer smo s obilaskom kasnili nekoliko sati. Odvedosmo ih na dva vidikovca da se pohvalimo panoramom downtown-a a onda se odvezosmo u Oakland da obiđemo kampus. Na Adrianu primjećujem uzbuđenje. Sviđa mu se okolina i čini mi se da je sretan što je, između nekoliko ponuda, odabrao CMU. Hodamo po kampusu koji se jako promijenio od vremena kada sam krajem devedesetih tamo radio. Izgrađeno je dosta novih zgrada, otvoreni novi fakulteti, izgrađeni novi domovi za smještaj studenata. Univezitet je kupio i nekoliko zgrada u Oakland-u tako da se izmiješao s University of Pittsburgh koji je smješten u neposrednoj blizini.

Vrijem brzo prolazi, valja nam nešto pojesti a onda gosti moraju u hotel. Vraćamo se u Carnegie, ručamo u popularnom restoranu Papa J (hrana je uvijek odlična), vozimo se nazad našoj kući, gosti kupe svoje stvari, sjedaju u auto i odlaze.

Tako se završi kratak susret s dragim ljudima s kojima se jedva poznajemo (Natašu sam sreo, čini mi se, samo dva puta, a Adrian se rodio u USA i nikad ga nisam ranije vidio) a čini mi se kao da sam se sreo s nekim s kim se družim godinama. Drago mi je da će Adrian studirati u Pittsburgh-u jer će to biti prilika da se u budućnosti češće družimo.

Na kraju samo da spomenem nekoliko stvari kao dokaz kako ništa nije slučajno. Ove subote, kada su nam u posjetu iznenada navratili Nataša i Adrian, naša kćerka je letjela za San Francisco gdje će se zadržati par dana. Jasmin ove nedelje leti za Nizozemsku u posjetu kćerci koja je na postdiplomskom studiju na univerzitetu u Utrecht-u. A Utrecht je nešto više od sat vremena vozom od mjesta gdje nam živi sin.

Zaista je zanimljivo kako se putevi dvije familije koje se nisu srele godinama odjednom ukrstiše. To je još jedan primjer sudbina našeg svijeta razasutog svijetom. A uz to, moram primijetiti, i potvrda velikog gubitka za našu bivšu domovinu koja se olako „riješila“ onih od kojih je mogla imati velike koristi. Ne radi se tu samo o nama, starijima, koji smo znanje i stečeno iskustvo donijeli u novu sredinu, već još više o mladoj, pametnoj i ambicioznoj generaciji, koja je Bosni mogla pomoći na putu u evropsku budućnost. Međutim, tamošnjim vlastodršcima, a čini mi se i običnom svijetu, to je najmanje važno. Prvi žive k'o bubreg u loju, prosipajući teorije o strahu jednih od drugih, a drugi su se okrenuli bogu i nadaju se da će ih nakon smrti dočekati kraljevstvo nebesko. Ja bih završio s onom poznatom „svak svoje zna“. Ko će na kraju biti u pravu pokazat će vrijeme ali to će imati priliku da saznaju samo oni koji budu „imali sreću“ da stignu na onaj svijet. A ja, najvjerojatnije, neću biti taj.