Zaboravljena...

…je u prethodnom prilogu slika kuće o kojoj je napisana lijepa priča.

Imala sam sreću koja se rijetko desi ljudima sa našeg područja da obiđem "uzduž i poprijeko"
Armeniju i Gruziju.

Nevjerovatno lijepe zemlje. A spomenici nedirnuti još od prije Krista.
Iz svih perioda i svih osvajača koji su prolazili kroz te prostore.
Gruzija je sačuvala Staljinov muzej, a njegov spomenik ispred muzeja okovala daskama i zapustila cvijetnjak. Kad smo bili prošle godine u Gruziji, spremali su se da otklone daske i obnove cvjetnjak. Ipak je on rođeni Gruzijac.

U Armeniji nije bilo ni traga nigdje. I to je njihovo pravo.

Kuća sa zadnjeg dijela puta prema Grabu
(ne znam kako se sada zove taj dio)

Ovaj blog ima dobru stranu koji ga ne vole, nemoraju da idu na njega nikad. To je dobra strana ove nove tehnologije. Nikog se ne prisiljava.
A mene nešto vodi da pišem o prošlosti našeg grada, jer se na svim prostorima naše bivše domovine ruše razni spomenici: vjerski, književnika, partizana, naučnika i to samo ako ne pripadaju mentalnom sklopu pojedinaca koji to rade, frustriranih svojim bijednim i promašenim zivotima.
Zato mene raduju svi članci koji opisuju periode naših i života naših predaka iz svih djelova Bosne.

Danas šaljem i sliku kuće u Gornjem Šeheru u kojoj je rođena moja pra majka, nana, baka, pa sve do moje majke redom.
I uvijek se zvalo Gornji Šeher. Onda  sjelo nekoliko budala i nazvaše ga Srpske toplice.
Možete zamisliti njihove neznanje u svakom pogledu. Nije bilo ni srpsko , ni hrvatsko ni muslimansko, već i srpsko i hrvatsko i muslimansko.
A toplice??????. Nikad tu nije bilo ni vanjskih ni unutrašnjih bazena, ni akva parkova.
Bili su samo u unutrašnjim djelovima kuća koje su bogatiji vlasnici ostavljali u nevelikim bazenčićima za vlastitu upotrebu, rodbinu, prijatelje i komšije. Sad je napravljen neveliki bazen i restoran u kojem nije nimalo ugodan boravak. Bilo je previše svijeta za tu veličinu bazena. Jednom i nikad više.

Kuća s prednje strane na glavnoj cesti za Jajce.
Koliko sam puta s ovih prozora gledala najljepši
dio VRbasa na cijelom njegovom dijelu

Često osjećam da mi treba veći napor, da sjednem i posvetim se blogu. S godinama rastu i razna raspoloženja, ponekad depresija, ponekad lijenost, ponekad obaveze koje se sve sporije obavljaju, onda sebi narednim da moram. Neka ostanu bilo gdje tragovi . Prošle godine na Šibenskoj rivi je jednoj porodici djetetu ispao Ipod u vodu ispod velike jahte koja je bila tu usidrena. Ništa se nije moglo uraditi. Najviše mi je ostalo u sjećanju kolektivno plakanje i jaukanje sa "sve su nam slike (fotografije)  bile tamo.
Zato ja želim da se svakako pokuša sačuvati neki dio naših života.

Slike moje porodice su mi najveća svetinja i to sam prvo prenijela u podrum kad je počelo granatiranje. Zato mi svaki komentar koji ima bilo kakav dodatak o našim prilozima mnogo znači. Kad se pojavi neko ko je bio na istom mjestu ili istom trenutku kad i ja.

Pozdrav Saima